IN MEMORIAM  ĐERMANO SENJANOVIĆ ĆIĆO

IN MEMORIAM ĐERMANO SENJANOVIĆ ĆIĆO

21. travnja, 2013.


Piše: Srećko Jurdana

Umro je Đermano Ćićo Senjanović, najveći hrvatski suvremeni satiričar i humorist, ikona splitskoga građanskoga duha (odnosno onoga što je od njega danas još ostalo). Bio je razmjerno mlad (63), u svakom slučaju ispod životne dobi u kojoj se odlazak može prirodno očekivati. Njegova smrt neprocjenjiv je gubitak za hrvatsku društvenu scenu, beznadežno lišenu smisla za humor i satiru. Ćićo je dao izniman doprinos demistifikaciji hrvatske civilizacijske truleži. S visoko razvijenim osjećajem za etiku, vivisekciji svojih unikatnih novinskih dosjetki, komičarskih konstrukcija, metafora i aforizama podvrgavao je mnoge nakaradne pojave u hrvatskome društvu i politici. Moglo ga se bez poteškoća doživjeti kao oblik društvene savjesti.

Proslavio se rubrikama u nekadašnjem off-tjedniku Feral, i bio je zapravo vodeće autorsko ime tog lista, iako se činilo da mu status nije uvijek korespondirao sa značenjem i veličinom doprinosa. Bitno se, zapravo, razlikovao od svojih tadašnjih kolega i partnera u tom antitotalitarnom i ljevičarsko-anarhističkom izdavačkom projektu. Dok su drugi često forsirali stil infantilnoga uličarenja i predstavljali ga kao svoj superioran proturežimski gard ili humor, Senjanović je po rafiniranosti svoga duha uvijek bio dva koplja iznad bulevarskoga standarda. Pored toga, vidjelo se da zastupa opće humanističke, a ne ideološke vrijednosti, što će se u doktrinarno obojenoj sredini – što je Feral bio – u konačnici uvijek doživjeti kao nedostatak. Na kraju se razišao s tim Feralom, kojeg je sa svojim tekstovima održavao na površini, kad su mu odbili objaviti jednu satiričku opasku na račun Vesne Pusić, političarke koja je kod urednika uživala nedodirljiv status.

S prelaskom u riječki Novi list – jedno od rijetkih mjesta na ograničenom hrvatskom izražajnom prostoru gdje je još mogao djelovati – Senjanović je, po sili stvari, ponešto izgubio na autorskome identitetu, iako ne i na satiričkoj snazi svojih priloga. Bio je originalan i ubojit kao i uvijek, ali izišao je iz dalmatinskoga konteksta koji je njegovim intelektualnim proizvodima davao vrlo specijalnu nijansu. Senjanović i Split bili su povezani neraskidivim nitima jednog mentaliteta koji se nije mogao po automatizmu premjestiti u drugu sredinu.

Bili su poprilično u pravu svi oni koji su ga smatrali jedinim dostojnim nasljednikom legendarnoga splitskoga humorista Miljenka Smoje. U nekim elementima Ćićo ga je možda i prerastao. Daroviti gospodin Smoje bio je, na primjer, ne samo neusporedivi humorist, nego i konformirani titoist i favorit komunističkoga poretka koji je – uz vrijedne stvari – na televiziji bez problema mogao prodavati i potpuno neduhovite tezgaroške serijale, a u novinama je, među ostalim, znao napisati i odu (šefu Brozovog tajnog aparata) Stani Dolancu. Iako prepoznatljivo lijevoga svjetonazora, Ćićo Senjanović nikad nije djelovao kao zagriženi idolopoklonik jedne demagogije nasuprot drugoj. Bio je univerzalist ispunjen osjećajem za pravdu, čovjek koji nastoji shvatiti druge, principijelan promicatelj etičkih vrijednosti u sredini lišenoj etike, koji je – zbog ograničenja te jalove sredine – zapravo nedovoljno uspio afirmirati svoj dar rafiniranoga sprdanja s pohlepom, glupošću, šovinizmom i primitivizmom. Ćićo: nenadomjestivi misaoni lik u banalnoj hrvatskoj svakidašnjici.

 

ŠTO ĆE KOSOR S KERUMOM?

Gospodin Karamarko izbacio je Jadranku Kosor iz HDZ-a, vjerujući da mu ishod europskih izbora daje političku snagu za taj radikalan potez. Prevario se. Spomenuti izbori – na kojima je nastupilo mizernih petnaestak posto glasača (dvadesetak posto minus pet posto nevažećih listića) – mogu se eventualno smatrati nekakvom pobjedom prigodno organizirane ultradesnice, ali tu za sam HDZ nikakvoga trijumfa nema. Izbacivanje Jadranke Kosor znak je Karamarkovog progresivnog ekstremističkog desničarenja, koje mu u stranci pouzdano proizvodi prikrivene neprijatelje. On vjeruje da ih sa svojom represivno-doušničkom mrežom može držati pod nadzorom, ali sve je to ples oko logorske vatre koji višega dalekosežnoga smisla nema.

Na drugoj strani, Jadranka Kosor mogla je bitno bolje eksploatirati svoju poziciju žrtve. I kod kuće i u svijetu negativno je odjeknuo tretman koji je dobila u HDZ-u, i mogla je nastaviti opasno djelovati sa strane kao prodemokratska snaga na kojoj su se očitovale pogubne posljedice Karamarkovog tuđmanoidnog fanatizma. Umjesto toga, naprasno se udružila s kompromitiranim Kerumom i cijelu svoju političku posturu dovela u pitanje. Ako joj je Kerum partner, koja je razlika između nje i Karamarka? T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code