Piše: Srećko Jurdana
Na položaju predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza (HNS) Vlatko Marković osjećao se kao suvereni lik ili inokosni organ bitno jači od politike, režima i države. Vidjelo se to najbolje u Irskoj, kad je Hrvatska propala na kandidaturi za organizatora europskog prvenstva. /Šef Uefe/ Michel Platini uvjeravao ga je da Hrvatska prolazi, a on je ta uvjeravanja prenio (tadašnjem premijeru) Sanaderu koji je pohitao u Dublin da za sebe pribavi dio slave. Uspio je pribaviti samo dio razočaranja, jer Platini je Markovića prevario, ali gazdi hrvatskog nogometa nije padalo na pamet da podnosi ostavku zbog uvaljivanja premijera u neugodnu situaciju. Sanader je progutao knedlu, Marković je ostao što je bio, samo još agresivniji i bezobzirniji prema oponentima.
VOLIO JE SVOJ STATUS
Za položaj se borio do posljednjeg daha. Nije priznavao realnost – da ga netko jednom mora zamijeniti – i fanatično se trudio postati drug Tito hrvatskoga nogometa: doživotni predsjednik, ovjekovječen „voljom naroda“, tj. svojom vlastitom odlukom. Ni kad je na delegatskim izborima pobijedio za jedan jedini sumnjivi glas, nije mu padalo na pamet da odstupi i prepusti mjesto mlađim kadrovima. Istinski je volio svoj status i sve što uz njega ide, ne priznajući zub vremena koji ga tjera da se makne. Je li ta neobična tvrdoglavost zapravo bila diskretni simptom Alzheimerovog sindroma koji ga je razarao? Možda. U svakom slučaju, neke Markovićeve izjave bile su vrlo čudne – poput rečenice da bi se „i prostituirao zbog dobivanja europskog prvenstva“ – i mogle su se protumačiti kao bizarniji oblik staračke otkvačenosti.
Osobno nije priznavao podložnost fenomenu starenja. Iako već u debelim sedamdesetim, tvrdio je da svaki dan trči osam kilometara. Imao je besprijekornu liniju i doista se doimao vrlo vitalnim, no galopirajući Alzheimer psihički ga je dotukao uz roku od dva tjedna. Nevjerojatna je brzina kojom se Vlatko Marković od funkcionirajućeg aktivista i naizgled potpuno zdravog čovjeka pretvorio u osobu koja više ne može artikulirati stvarnost. Prije nastupa te sumorne faze, bio je ugodan sugovornik, anegdotalan profil, pravo vrelo informacija i dosjetki iz povijesti jugoslavenskoga nogometa. Kao nekadašnji reprezentativac imao je brojne prijatelje u Beogradu i njegove refleksije na temu beogradskih nogometnih kuloara predstavljale su dramski doživljaj.
MALI IMPERIJ
Položaj šefa HNS-a osvojio je za vrijeme Tuđmana, i ponašao se u tom razdoblju kao ultralojalni hadezeovac, povremeno vodeći bitke sa „zemljakom“ Ćirom Blaževićem oko poglavarove naklonosti. Kad je Tuđman nestao, mogao se opustiti. Ćiro je konzumirao svoje zvjezdane trenutke i krenuo u egzotičnu „pečalbu“, a Marković je – uz stamenu podršku Zdravka Mamića – hrvatski nogomet pretvorio u vlastiti mali imperij. Ugroza mu je stigla iz novinarskih redova, kad je društvo oko Igora Štimca u nastupu nesvakidašnje inspiracije odlučilo istaknuti Ivu Pukanića kao kandidata za šefa HNS-a. Pukanić se, dosljedno samome sebi, pokazao kao pokvareni djelitelj karata: u jednom trenutku o Markoviću je pisao hvalospjeve, odmah potom – kad su ga uvjerili da može ugrabiti njegovo mjesto – počeo ga je napadati „na pasja kola“. Ogovarao ga je iz broja u broj (Nacionala) i tvrdio da ga je Marković mitom pokušao odvratiti od kandidature, što je on kao poštenjačina s gnušanjem odbio. Marković je na kraju uspio apsolvirati problem, dobrim dijelom i zato što je Pukanićeva ambicija doista bila groteskna. Pero Zlatar je u knjizi „Puki nacinale“ duhovito izjavio kako je Pukanićevo kandidiranje za šefa HNS-a jednako kao i kad bi se Vlatko Marković kandidirao za šefa Hrvatskog novinarskog društva.
RAZUMIJEVANJE ZA DRUGE
Markovićevi kronični protivnici u HNS-u – Igor Štimac i njegov interesni savez – postajali su s vremenom sve militantniji u zahtjevu za „smjenom generacija“, tako da je i sam Mamić na kraju od Markovića odlučio odustati. Izvučen je u pregovorima Davor Šuker kao rješenje prihvatljivo za sve frakcije, Štimac je dobio specijalan bonus u vidu položaja izbornika, a Marković je s gorčinom otišao u nogometni „savjet federacije“, pitajući se ima li za njega – prinudno demisioniranoga vladara – na sceni još bilo kakva uloga. Nije dugo živio od trenutka povlačenja. Držala ga je funkcija, i kad je nje nestalo, otvorio se prostor za ekspanziju bolesti. Mnogi žale za njim, i tuga nije hinjena. Bio je ugodan i komunikativan lik, spreman pomoći ljudima u teškim situacijama. Politički promućuran, interesno orijentiran, ali s velikom dozom šarma, kozerije i razumijevanja za druge.
8 komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.