KOLUMNA STUPOVI DRUŠTVA

KAKO BABIĆEVCI „ALARMIRAJU“ SVIJET

3. veljače, 2014.

Piše: Srećko Jurdana

Pojedine interesne skupine u Hrvatskoj nastoje društveno pozicionirati sindikalizam kao vrijednost po sebi i za sebe, koja bi morala uživati neku vrstu pravnog i svakog drugog imuniteta. Nakon uhićenja šefa liječničkog sindikata Ivice Babića zbog lažnog ratnog invaliditeta i primanja koja je godinama ostvarivao na temelju prijevare, njegovo cehovsko društvo za potporu podiglo je veliku buku i zaprijetilo „alarmiranjem međunarodne javnosti“. Kako je moguće da se njihov predvodnik istražuje i hapsi ? Gdje toga ima ? Pa valjda bi on, kao istaknuti – zapravo vrlo agresivni – sindikalni aktivist, ili ugledni generator galame, morao biti izuzet od svih državnih intervencija u njegovoj tajnoj materijalističkoj sferi ! Jer sindikat je, na kraju krajeva, neupitan emanator poštenja na svim razinama.

LOKALNA TRADICIJA

Babića su ritualno proglasili svojim sadašnjim i budućim liderom bez obzira na istragu i pritvor, dajući publici na znanje kako im je dotični revolucionar „miliji i draži, što je više kleveta i laži“. Uložili su i javni prigovor na njegovo privođenje u lisičinama zbog, kako reče Babićev zamjenik Damir Šimunović, „sumnje u nešto s čime u Hrvatskoj tisuće ljudi hoda ulicama“. Takvo objašnjenje etički je posebno zanimljivo. Za Babićev krug krivotvorena invalidnost – i nezaslužena invalidnina – gotovo da i nije krivično djelo. Kad već „tisuće ljudi s tim hoda ulicama“, i država bi se, po Šimunoviću i društvu, trebala ponašati uviđavno, i prihvaćati lažni invaliditet kao nešto poput narodnoga običaja. U Grčkoj masovno ne prijavljuju mrtvace, da bi mogli uzimati njihove penzije, a u Hrvatskoj osvajaju penzije na temelju lažne invalidnosti. I gdje je tu grijeh, kad je pojava tako uvriježena i masovna? Hapšenje zbog lažne invalidnosti, pri tom još uz lisičine (kako propisuje zakon), za sindikalni liječnički zbor uvreda je jednoj slavnoj i neuništivoj lokalnoj tradiciji.

Nisu se sindikalisti-babićevci, uz Ozrena Matijaševića kao sveprisutnu ispomoć, ni na trenutak osvrnuli na moguću utemeljenost sumnje protiv Babića. Ako su činjenice protiv njega, tim gore po činjenice. Ponašaju se kao da je samo po sebi razumljivo da je Babić pod optužbama isključivo zbog „političkih razloga“, zato jer fanatično forsira medicinske štrajkove i nastoji po svaku cijenu destabilizirati sustav. Policija hapsi tog poštenjačinu zato jer se bori za pravdu, a ne zato jer je falsifikator i ratni profiter. Osim toga, ako kojim čudom Babić i jest falsifikator i ratni profiter, u Hrvatskoj to zapravo nije krivično djelo već tolerirani način ponašanja. Za kvalitetne društvene norme zalažu se ti sindikalisti, nema sumnje.

UROĐENA MANA

Dr. Nikica Gabrić, ekspert upoznat sa slučajem, proglasio je Babićev invaliditet urođenom manom koja nema veze s ratom. Na to je dirigirano reagirao samo Andrija Hebrang – standardni HDZ-ov delegat za distribuciju jeftinih propagandnih opsjena – paušalnim napadom na oftalmologa. Uključivanje dr-a Hebranga u situaciju nedvosmisleno razotkriva hadezeovsku snažnu zainteresiranost za Babićevo djelovanje. Aktivist sa sumnjivim ratnim statusom očito je dio specijalne strukture zadužene za rušenje aktualne vlasti po svaku cijenu. HDZ takve drži na lageru, i s njima proizvodi dojam izvanrednoga stanja u državi, nadajući se izvanrednim izborima i osvajanju vlasti metodom buke i bijesa. Može se zaključiti da je dvojbeni ratni invalid Babić ekstenzija jednog razrađenog paraobavještajnog sustava.

Što se tiče njegovih kolega-sindikalista, oni se pouzdano ne bore samo za Babića, nego i za sebe. Mnogi su iz rata izišli s istim statusom kao i Babić, što znači da bi se u perspektivi mogli suočiti i s istim pravno-policijskim tretmanom. Osim ako država lažne invalidske penzije ne proglasi za narodno dobro, dakako.