KOLUMNA STUPOVI DRUŠTVA

AH, KONAČNO EUROPA

10. lipnja, 2013.

Piše: Srećko Jurdana

U maniri razdragane djevojčice koja iščekuje kraj školske godine prokomentirala je na televiziji Vesna Pusić, ministrica vanjskih poslova, predviđeni ulazak Hrvatske u Uniju: „Ah, i taj posao je napokon završen…..“. Ne zna se, doduše, treba li Europi na tom završetku posla čestitati, ili je dovoljno isključivo čuđenje. Ah, Hrvatska ulazi, ali do daljnjega ostaje pravosudna kloaka, ekonomski Titanic, autonomno carstvo divlje izgradnje i deponij otpada u kojem se prirodni resursi uništavaju nemilosrdno. Kako već bilo, ona je sad i europski problem, a ne samo vlastiti, s tim da je Europa izgubila svoju ključnu polugu pritiska. Dok je Hrvatsku mogla ucjenjivati ulaskom, mogla je utjecati i na civilizacijske promjene u njoj. S trenutkom ulaska ta mogućnost nestaje. Ako su, iz europske perspektive, ostvarene promjene zadovoljavajuće i dovoljne, tim gore po europsku perspektivu.

DRUŠTVENO PRIHVATLJIVE UBOJICE

Što će biti sa Sanaderom kad Hrvatska uđe u Uniju? Na razmjernu oštrinu njegove prvostupanjske presude psihološki je možda utjecala i želja da se pred međunarodnim arbitrima demonstrira hrvatska odlučnost u borbi protiv korupcije. Izvan konteksta te borbe – koja je pod posebnom međunarodnom paskom – u Hrvatskoj vladaju potpuno drugi sudski kriteriji. Zadnjih dana, na primjer, sudac u Slavonskom Brodu pustio je iz pritvora tipa koji je – vozeći divljački – izgubio nadzor nad automobilom i na pločniku pokosio tri petnaestgodišnjakinje. Jedna je poginula, drugoj je amputirana noga, treća je jedva preživjela, ali tip je na slobodi. I više od toga: vraćena mu je vozačka dozvola, da se može relaksirati za volanom dok desetak godina čeka na suđenje. Neprestano se, kako vidimo, ponavlja obrazac iz Makarske, gdje je sin (hadezeovskoga tajkuna i Sanaderovog donatora) Marijana Primorca – koji je na pješačkom prijelazu ubio dvije djevojke – oslobođen pod ciničnim obrazloženjem da „potječe iz društveno prihvatljive obitelji“. U Hrvatskoj su mnogi ubojice društveno prihvatljivi; njihove žrtve evidentno nisu.

Radimir Čačić priprema se za početak odsluženja kazne, i najavio je u tom povodu trijumfalan povratak na scenu za jedanaest mjeseci, jer „on je dobio izbore“. Ne pada mu na pamet da dozom samozatajnosti iskaže zrno pijeteta prema poginulima u prometnoj nesreći koju je izazvao u Mađarskoj. Ne; u podtekstu nastoji proširiti dojam kako je on zapravo najveća žrtva, jer „nije kriv“ (iako je vozio prebrzo i naletio straga), a osim toga, „nesreća se može svakom dogoditi“, što bi valjda trebalo značiti da se za nju ne mora odgovarati. Izjavio je i kako zatvor „nema smisla odgađati“, nakon što je poduzeo apsolutno sve što je mogao kako bi ga odgodio i ublažio, pozivajući se među ostalim i na sudjelovanje u ratu. Pored svega, prejudicirao je svoj izlazak; u presudi piše da ga mogu pustiti nakon pola izdržane kazne (jedanaest mjeseci), a ne da ga moraju pustiti. Toliko na temu Čačićevog doživljaja društvene prihvatljivosti.

MILANOVIĆEVI PROBLEMI S LOGOKOM

Sudeći prema zadnjim izjavama, za Milanovića je on – tj. HNS, a drugo ime HNS-a je Čačić – i dalje iznimno vrijedan koalicijski partner, no treba znati da premijer nema uvijek potpuni nadzor nad svojim riječima. Ustvrdio je, na primjer, kako je „iz zadnjih izbora izvukao neke lekcije“, i odmah nadopunio misao kontradiktornošću da uglavnom ništa ne bi promijenio u izbornoj strategiji SDP-a. Koje je to lekcije izvukao, ako je i dalje prezadovoljan samim sobom i načinom na koji je pripremio stranku za spomenute izbore? Umjesto da pomete HDZ, čiji se lider zabetonirao na prvom mjestu ljestvice najnepopularnijih političara u Hrvatskoj, SDP se grčevito borio za „neriješeno“ (po ocjeni Zlatka Komadine), ali Milanović ipak ne bi mijenjao ništa. Promatrači ga opisuju kao neobično otvorenog premijera, iako bi se zapravo trebali baviti manje Milanovićevim komunikacijskim stilom, a više njegovim smislom za logiku.

Moderna Europa može, uostalom, biti vrlo nezahvalno mjesto za premijere, što se potvrđuje ne samo preko Sanadera, već zadnjih dana i Janeza Janše. Bivši šef slovenske Vlade dobio je dvije godine za (navodno inkasiranih) trideset-četrdeset tisuća eura od Patrie, jer tužitelji i sud ocijenili su kao inkriminirajuću već samu namjeru uzimanja mita. U Hrvatskoj, koja također ima Patriu, nije valjda bilo ni namjere, ni uzimanja. Primjećuje se, u povlačenju usporedbi, da je Sanader dobio pet puta više za x puta veći iznos (inkasiran – prema optužnici – na drugim privrednim područjima). Da je uzeo samo ono za što se okrivljuje Janša, na njega se nitko ne bi ni osvrnuo. Sanaderov zadnji svjedok branio ga je tvrdnjom da je u Austriji bio superuspješan poduzetnik, toliko nakrcan parama da mu kasnije nije bilo potrebno krasti. Tom opisu Sanaderovog poslovnog profila iz austrijske faze može se samo dodati kako se prodajom pin-up fotografija magazinu Start – po čemu je publici poznat – nesumnjivo bavio iz čistoga hobija. Pronađi u porno-shopu, skupljaj, odnesi u Zagreb uredniku; bogataši tako ubijaju vrijeme.