U ZEMLJI GDJE SU GENERALI BIVALI I ONI KOJI NISU BILI U RATU ZA ISTINSKE JUNAKE I PILOTE TO NIJE PREDVIĐENO

U ZEMLJI GDJE SU GENERALI BIVALI I ONI KOJI NISU BILI U RATU ZA ISTINSKE JUNAKE I PILOTE TO NIJE PREDVIĐENO

21. listopada, 2020.
Print Friendly, PDF & Email

Borović kaže: „Kad sam podnio pismeni zahtjev, administracija nije mogla pokrenuti postupak časnog izlaska iz MORH-a jer sam bio na popisu „perspektivnih časnika“. No, da bi se postupak mogao nastaviti, morao sam potpisati izjavu kojom se proglašavam – neperspektivnim. U tom postupku nitko se nije „sjetio“ da mi se zbog svega što sam do tada učinio za Domovinu barem dodijeli viši čin prije umirovljenja. U urednim državama i vojskama to je uobičajena praksa prigodom odlaska zasluženih časnika iz sustava. Davno je netko rekao: „Život (vojska) je nekome majka, a nekome maćeha“

Napisao: Mladen Pavković

Svako malo javlja se notorni Predrag Matić i dijeli lekcije hrvatskim braniteljima i stradalnicima. U braniteljskoj populaciji više ne predstavlja gotovo ništa, sve kredite je potrošio, ljudi su shvatili da je muljator.

Evo, upitali bi njega, ali i hrvatske generale: jeste li čitali knjigu Danijela i Snježane Borović „Prelet za Hrvatsku“?

Zahvaljujući njegovu spektakularnom prebjegu iz zločinačke JNA, 4. veljače 1992., Hrvatska je dobila prvi nadzvučni borbeni zrakoplov MIG21bis!

O tome nažalost još nije snimljen ni dokumentarni, a kamoli igrani film.

Istinski junaci

Borović je kasnije bio i zapovjednik lovačke eskadrile HRZ-a, sve do kraja hrvatskog obrambenog Domovinskog rata.

Jedan Matić, dok su drugi istinski ratovali, okitio se svim mogućim odličjima (ima ih valjda desetak), čak i za „teško ranjavanje“!?

Čovjek je imao „debeli“ PTS, ali čim mu se ukazala prigoda da zasjedne u neku političku fotelju, bolest je „nestala“, kao rukom odnesena.

Za dobar dio hrvatskih branitelja on je nažalost postao „klaun“, koji pojedinim svojim izjavama ništa drugo ne radi nego navlači bijes određenim ljudima koji su bili prvi kad je trebalo.

A kako je ekstremni ljevičar manje-više svi mediji su mu otvoreni.

S druge pak strane, istinski Junaci Domovinskog rata, poput Danijela Borovića, pilota i zapovjednika ratnog zrakoplovstva, ostali su u sjeni.

Borović je dobio čin pukovnika HV-a, 24. svibnja 1995.

Nakon toga, za razliku od generala Miljevca i sličnih, ostao je tu gdje je i bio.

Naime, zar nije teška sramota da mu je 19. studenog 2001. odbijen prijedlog za izvanredno promicanje u čin brigadira?

Dakle, nije mogao dobiti ni ovaj čin, a kamoli generala (kao ni jedan pilot hrvatskog ratnog zrakoplovstva).

Ogorčen prema svemu što mu se dogodilo i događa, odlučio je 2003. napustiti HRZ i MORH.

Viši čin barem prije umirovljenja

Borović kaže: „Kad sam podnio pismeni zahtjev, administracija nije mogla pokrenuti postupak časnog izlaska iz MORH-a jer sam bio na popisu „perspektivnih časnika“. No, da bi se postupak mogao nastaviti, morao sam potpisati izjavu kojom se proglašavam – neperspektivnim. U tom postupku nitko se nije „sjetio“ da mi se zbog svega što sam do tada učinio za Domovinu barem dodijeli viši čin prije umirovljenja. U urednim državama i vojskama to je uobičajena praksa prigodom odlaska zasluženih časnika iz sustava. Davno je netko rekao: „Život (vojska) je nekome majka, a nekome maćeha“. Kao profesionalni vojnik, u 11 godina službe u OSRH napredovao sam za jedan čin pa s punim pravom mogu reći da je odnos nekih ljudi, koji su predstavljali Hrvatsku vojsku i odlučivali o mojoj budućnosti, prema meni bio sukladno navedenoj izreci: strogo maćehinski!“

Koliko još ima takvih nepravda iz vremena Domovinskog rata?

Evo, dok razni matići imaju i po desetak najviših ratnih odličja, zapovjednik obrane Škabrnje Marko Miljanić ili zapovjednik slavne 117. brigade Dragutin Kralj dosad su se uspjeli okititi tek s „trolistom“, jednim od najnižih hrvatskih odlikovanja!

Ratni pilot i Junak Domovinskog rata Danijel Borović danas živi sa svojom obitelji u rodnom Knegincu Gornjem nedaleko Varaždina, mirnim obiteljskim životom.

Načelnik općine ovoga mjesta rekao je da će ova mala sredina, ako treba, izdvojiti sredstva i snimiti dokumentarni film o junaštvu svog sugrađanina. (Što čeka Hrvatska radio televizija?).

Pored toga, postavlja se pitanje: koliko učenici u školama znaju o junaštvima hrvatskih ratnih zrakoplovaca tijekom Domovinskog rata?

Možda nešto znaju o Rudolfu Perešinu, dok o ostalima nemaju pojima.

O spektakularnom pothvatu ovog ratnog pilota jedino se govori „na današnji dan“ i to tek nekoliko redaka!

Danijelova supruga, koja je zajedno s njim i svojim djetetom proživjela teške ratne dane, recimo kad se mukom nakon prebjega supruga vratila u Zagreb, i šest mjeseci nije mogla dobiti ni pošteni krevet, već su spavali na madracima, ili kad su im dodijeli prvi stan, a u njemu su već bili stanari, pomalo ogorčeno kaže kako se neprestano susreće s ljudima koji nemaju veze s ratom, a o njemu više znaju nego svi ostali te da se u svom selu osjeća kao „stranac“.

Borovićev ratni zrakoplov trebao bi biti postavljen kao spomen baš u Knegincu Gornjem, a ne kako neki žele u Varaždinu ili drugdje.

Sve u svemu, nepravde prema pojedinim istaknutim braniteljima nastavljaju se i dalje, pa se onda ne treba čuditi kako su i zbog čega ogorčeni oni koji su istinski bili među prvima kad je trebalo. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<