U UDBINI SMO PROIZVODILI NAJKVALITETNIJU IZOLACIJSKU TRAKU NA SVIJETU
24. siječnja, 2015.Uspomene najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača 16. dio
Zabilježio: Dražen Stjepandić
Nastavljamo s ekskluzivnim feljtonom Svjedoci epoha. Stigli smo do šesnaestog nastavka Uspomena najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača.
Nakon što je bio generalni direktor najveće poslovne banke u bivšoj Jugoslaviji Privredne banke Zagreb, predsjednik NK Dinama, predsjednik Akademskog odbojkaškog kluba Mladost u vrijeme kad je izgrađen Dom odbojke na Savi gospodin Neven Barač je završio u Udbini, malom ličkom gradiću sa svega nekoliko ulica. U nekadašnjem SAIT-u- bio je direktor. Prisjetio se što je sve morao raditi zbog slabe radne discipline, uobičajene za većinu tvornica u Jugoslaviji. Danas na životno razdoblje kad je živio i radio u Udbini gleda s ponosom.
Nažalost, nejegovo detaljno prisjećanje na SAIT je ujedno i još jedan žalostan primjer kakve su i u svijetu uspješne domaće tvornice samo tako nestale čak ako i nisu opljačkane u pretvorbi i privatizaciji.
ISPITIVANJA U SIBIRU
U SAIT u Udbini došao sam 1984. SAIT je skračenica za samoljepljivu antikorozivnu izolaciona traku. Proizvodni program plastizol. Tvornica u Udbini je bila modernizirani proizvodni pogon Katrana iz Zagreba, u sastavu SOUR-a Cromos Katran. Trebalo je zamijeniti zaostalu proizvodnu tehnologiju Katrana u kojoj je baza bio tep papir. Modrna tvornica je trebala biti izgrađena u Zagrebu. Do toga nije došlo jer OOUR Katran nije imao novaca, a unutar SOUR-a Chromos nisu mogli osigurati tadašnjih oko dvanaest i pol milijardi dinara. Drugi OOUR-i nisu htjeli uložiti niti posuditi Katranu potreban novac. Tada je Bude Korica, učitelj i partijski uglednik rodom iz Svračkova Sela, prionio da potraži potrebni novac i našao ga je u Fondu za razvoj nerazvijenih, te kod dobavljača i izvođača radova. Uz garanciju PBZ-a za kupnju opreme na kredit izgrađena je tvornica, ali ne u Zagrebu nego u Udbini. Licencu za proizvodnju dobili su od firme Denso iz Leverkusena uz potrebnu pomoć Jugoslavenskog naftovoda, Ante Čičin Šaina, koji je tada bio direktor Jugoslavenskog naftovoda i koji su dobavljačima trake potrebne za izolaciju svog naftovoda uvjetovali prodaju tehnologije SAIT-u. Tako je uz opremu kupljena i tehnologija u Njemačkoj. Samo 2% od proizvodnih kapaciteta SAIT-a prodavalo se na jugoslavenskom tržištu. Sve je bilo namijenjeno izvozu, prije svega u tadašnji Sovjetski Savez. Osamdesetih godina prošlog stoljeća Sovjetski Savez je imao izgrađeno 212 tisuća kilometara željezničkih pruga i 260 tisuća kilometara cjevovoda, plinovoda i naftovoda. Od konkurencije imali smo dvije japanske tvornice Nito i Furukava, dva proizvođača iz SAD-a i tvornicu Densor iz Njemačke, koja je odustala od sovjetskog tržišta nakon što su im Rusi vratili jednu pošiljku zbog nedostataka u kvaliteti. Postojao je i jedan talijanski proizvođač Alta, koji su traku proizvodili od 1948. kad su dobili rashodovana postrojenja iz SAD-a.
U investiciji jednog naftovoda na traku odpada oko 3 posto, a od tih tri posto ovisi vijek trajanja naftovoda. SAIT je davao garanciju na rok trajanja trake na trideset godina. Prilikom ispitivanja na trasi u Sibiru, nakon šest mjeseci, nakon godinu dana, nakon dvije godine Saitova traka je toliko prijanjala na cijev da se nije dala odvojiti. U početku smo imali velike pogreške i zato smo imali problema s plasmanom asortimana, ali nikad pa ni na početku nismo imali problema s kvalitetom. Postepeno su se tržišta počelo otvarati, a probleme smo riješili kad smo ljepilo, tzv. Prajmer, počeli kupovati od Kebola Zadar pogon Benkovac, koji su ga proizvodili iz sirovine koju im je SAIT dostavio.
PO KVALITETI NA PRVOM MJESTU U SVIJETU
Nalazi Mista, to je institut za istraživanje kvalitete svih proizvoda koje je nabavljalo Ministarstvo za izgradnju i održavanje cjevovoda Sovjetskog Saveza, su potvrdili da je Saitova traka po kvalitetu na prvom mjestu u svijetu zajedno s Mitom. Jednom kupcu u Kuvajtu smo isporučili dva kontejnera trake i skoro je došlo do nesporazuma oko utvrđivanja vrijednosti kvalitete trake. Kuvajčanina sam pitao imaju li u Kuvajtu neki institut za ispitivanje kvalitete trake? Imali su i onda sam mu predložio da iz kontejnera uzme primjerak trake koji želi i da idemo na ispitivanje.
– Ako bude i jedna manjkavost, poklanjam vam oba kontejnera-rekao sam Kuvajčaninu.
Uz to sam mu ponudio okladu da je Saitova traka pod imenom Plaksizol bolja od najbolje na svijetu.
Napravili su analizu, nisu htjeli reći koja je traka kvalitetnija, ali nikad u Kuvajtu nisu više imali ni jednu primjedbu. Nakon isporuke Kuvajtu slijedile su isporuke u Indiju, Iran i Sovjetski Savez. 1991. prodali smo više trake nego što smo mogli proizvesti. Radili smo doradu zbog visokih uvoznih dažbina, a novac od prodaje u Sovjetskom Savezu dobijali smo prije nego što je traka prešla jugoslavensku granicu kod Subotice. U to vrijeme Rusi su jako sporo plaćali, pa su se u njemačkim bankama preko kojih je išla naplata sa čuđenjem pratili brzinu naše naplate i to nam je kod njih jako podiglo rejting.
HOTEL NA MJESTU CRKVE
Kad sam došao u Udbinu smjestili su me u hotel. Već je zima počela i ubrzo se temperatura spustila na -20 stupnjeva. A u hotelu je došlo do havarije kotla za grijanje jer su preko noći zaboravili ispustiti vodu iz cijevi. U hotelskoj sobi temperatura je bila ispod nule. Prozori nisu dihtali, a kroz pukotine na prozorima mogli su unutra ući vrapci. Tuširanje barem do pasa proizvodilo je punu sobu pare iz kupaone i tako mjesec dana. Grijao sam se kad bi došao u ured. Interesatno je spomenuti povijest nastajanja i nestajanja hotela u Udbini. Na tom mjestu gdje je bio hotel do 1942. kad je srušena bila je katolička crkva. Poslije rata na tom mjestu je napravljen hotel. Poslije 1995. srušen je hotel da bi na istom mjestu ponovno bila izgrađena poznata crkva Hrvatskih mučenika. Baš na istom mjestu. Moralo se srušiti jedno da bi se izgradilo drugo.
Udbina ima dvije ulice, koje se križaju. Prije Drugog svjetskog rata, do 1942. u Udbini je bilo 98 posto hrvatskog življa. Sela oko Udbine su bila miješana, prema Gospiću su bila katolička, a prema Gračacu, Pećanima, Jošanima odakle je Titova udovica Jovanka su bila pravoslavna. Kad su bili izbori 1990. HDZ je dobio 13 posto i toliko je otporilike bilo Hrvata. Oko Korenice ima i Muslimana, koji su ostali još iz vremena Turaka. U tom kraju usred ljeta odmah kad zađe sunce u majici postaje hladno i morate obući nešto toplije.
SMJENA IMA SIJELO, A U HOTELU ČUVAR ZASPAO
Bude Korica, bivši direktor i ja po cijele dane smo provodili u pogonu SAIT-a. Nismo se smjeli maknuti jer bi rad u proizvodnji odmah prestao. Jedne nedjelje odemo Bude i ja oko deset navečer kod njega kući da pogledamo Sportski pregled na televiziji. Kad je završio Sportski pregled oko ponoći posao je trebala preuzeti noćna smjena. Inzistirao sam da se vratimo u pogon da vidimo što se događa. Uđemo u proizvodnu halu, a tamo cijela smjena sjedi. Imali su sijelo. Kad su nas ugledali razletili su se na radna mjesta. Ostali smo do dva iza ponoći objašnjavati koliko je potrebna radna disciplina. Poslije toga nisam mogao ući u hotel jer je noćni čuvar zaspao i na recepciji nije bilo nikoga. Lupanje i zapomaganje nije pomoglo, vjerovatno je čuvar potegnuo i koju rakiju više. Obilazio sam oko hotela i našao sam jedan prozor koji nije bio čvrsto zatvoren. Uspio sam ga otvoriti, ali unutra je bio mrak, ali nisam znao gdje leži naoružani čuvar. Moglo se svašta dogoditi ako bih ga prestrašio u mraku. Ipak uskočio sam preko visokog prozora i unutra sam prvo upalio svjetlo. Bude je bio samnom, pa kad se probudio čuvar nije bilo problema. U sobi bez grijanja je bilo ledeno. Prozor nije dihtao. Legao sam i na sebe sam natrpao četiri deke i sve što sam imao. Sutradan sam morao žrtvovati jednu deku jer sam s njom zatvorio prozor. Bude me opet zvao kod njega na večeru. Nakon večere ponovno smo obišli pogon, a ono svi radnici su bili na svom mjestu.
Nešto mi je bilo sumnjivo, kasnije sam shvatio da im je portir telefonirao kad smo prošli portu, ali po učinjenom vidjelo se što su radili. Danju smo rješavali probleme iz domene poslovanja, a noću je trebalo biti uz radnike. To tako nije moglo ići, moralo se nešto napraviti.
Odlučio sam kupiti drvenu kuću i postaviti je u krugu tvornice. Konforna drvena kuća s tri sobe, kuhinjom, sa sanitarnim čvorom i tri električne peći koje se nisu nikad gasile.
DRVENA KUĆA U POGONU
Uselio sam u kuću dok se lak još nije osušio. Tako je smrdjelo, da sam se skoro ugušio. Morao sam rastvoriti sve prozore i tako sam preživio. Na taj način sam se našao u situaciji da mogu ući u pogon da me nitko ne vidi kad dolazim i s koje strane. Poslije ručka u menzi, jeo sam hranu kao i ostali radnici, otišao bih prileći jedno dva sata i onda u pogon. Iz pogona malo u kancelariju nešto obaviti, pa opet u pogon. Sviđalo mi se vidjeti kako teče proizvodnja i kako se gomila proizvod. Tako sam dočekivao i treću smjenu u 23 sata i s njima sam bio do oko jedan sat po ponoći.
Procijenio sam kako će raditi, jedni nisu bili orni, a drugi bi na posao dolazili umorni. Vraćao sam se u pasju kućicu, kako ju je nazvao dr. Perišin i navio sam sat na dva i trideset. Vani je bio visoki snijeg i zima, nisam se skidao nego bih samo legao i zaspao. Kad bi sat zazvonio krenuo bih u pohode. Upao bih u skladište sirovine i vidio bih radnike na svom mjestu. Projurio bih kroz ekstruziju i tu je bilo sve ok. A onda sam došao do kalendera i vidio sam da ih nedostaje četvorica. Odjurio bih do labaratorija, jer sam pretpostavljao da tamo spavaju, kad sam otvorio vrata i upalio svijetlo njih trojica su skočila. Četvrti je zbrisao prije nego što sam došao.
– Van iz tvornice. Kući se spava, a ovdje se radi. Došli ste spavati, pa idite kući-rekao sam im.
– Ja nemam kud. Kuća mi je dvanaest kilometara daleko, a snijeg je do koljena-kaže mi jedan od njih.
– Ne tiče me se. Van iz tvornice-ponovio sam.
Moje ponašanje nije bilo po ZUR-u, ali bilo je ili ZUR ili tvornica i ja.
Radnici su se pokupili i izašli iz kruga, što sam provjerio na porti. Sutradan sam toj četvorici zabranio ulazak u tvornicu. Redovno su došli u treću smjenu u 23 sata, ali ja sam ih zaustavio na ulazu u halu. I portiri su ih zaustavljali, ali oni su silom ušli u pogon.
Dok su mi se oni objašnjavali i pravdali se, razmišljao sam kako da postupim.
Dok su oni pričali prikupilo se dosta radnika u hodniku. Najviše onih koji su završili smjenu i krenuli kući. Odlučio sam da nastavimo i dovršimo razgovor. Ta četvorica i gotovo cijela druga smjena.
Objašnjavao sam poziciju tvornice i njenu konkurenciju, kojoj se po svemu moramo približiti da bi bili ravnopravni.
– Imamo opremu, imamo tehnologiju, sirovine kao i konkurencija, ali se kod njih ne događa ono što se kod nas dogodilo prošle noći i zato su oni bolji. I ako mi ne budemo bolji u odnosu na radni učinak i disciplinu, smanjujući proizvodnju škarta i štedeći tamo gdje se može štedjeti. Ovo je vaša budućnost i perspektiva ako to hoćete. Nećemo dozvoliti da neke male grupe ugroze opstanak velike većine. To što su oni napravili nije kolegijalno ni drugarski prema ostalim radnicima. Zar i vi niste mogli isto leći i ostaviti strojeve? -govorio sam radnicima koji su me okružili.
– Jesmo-rekli su.
Složili su se sa svime i razišli smo se oko tri sata iza ponoći. Jedni na svoja radna mjesta, a drugi su pošli kući. Obećali su da se to više neće ponoviti. Raspravljali su se i međusobno. Jedno dva-tri mjeseca atmosfera u tvornici je bila zavidna. Onda bi opet nastao radni incident i tako sve do 1991.
DOBAR RADNIK UZ DOBAR NADZOR
Bilo je nekoliko radnika koji su se isticali znanjem, radom i ponašenjem. Nitko od njih nije htio preuzeti dužnost vođe smjene, jer su uglavnom bili iz istog sela, skupa s ostalima, ako bi poduzeo mjere protiv onoga tko je eventualno loše radio, uopće ne bi radio ili vodio računa o kvaliteti proizvoda i slično, onda bi ga taj u selu optuživao da u najmanju ruku nije drug, pravi se važan i slično. Svake subote, nedjelje i preko praznika bio sam u tvornici po cijeli dan i noć. Tada su šefovi i rukovodioci imali slobodno, a to je značilo da je tvornica bez nadzora. Jedne nedjelje oko 23 sata kad su se mijenjalne smjene, na kalanderu, stroju na kojem su se kroz ogromne valjke lijepilo ljepilo na foliju i vrlo opasnom mjestu zbog velike brzine povlačenja trake kroz valjke i opasnosti da traka povuče radnika da ga valjci samelju. Došao mi je vođa smjene Gojko Knežević, bio je dobar radnik, ali uz dobar nadzor. Radio je prije toga u Njemačkoj.
Prije toga odlučeno je da se te nedelje ne proizvodi, nego da se strojevi čiste. Došao sam do kalendera i vidio sam da Gojko stroj čisti “hoće-neće” rekli bi, “kao ni sebi ni svome”.
– Što to radiš Gojko?-pitao sam ga.
– Čistim-odgovorio mi je.
– Je si li ti radio u Njemačkoj?
– Jesam- uzvratio je.
– Koliko dugo?
– Dvanaest godina.
– Jesi li tako kako tu radiš radio i u Njmačkoj-pitam ga.
– Nisam-kazao je.
– A zašto ovdje ne radiš kao u Njemačkoj?
– E to je drugo.
– E nije drugo- uzvratio sam mu.
Eto ti njega poslije toga u noćnu smjenu. Nije bio pričljiv, a tu noć se baš raspričao.
-Ti si večeras pijan-rekao sam mu.
– Nisam- odgovori mi.
Razgovor je išao u dosta šaljivom tonu i u jednom trenutku vođi smjene Milanu Ratkoviću kažem da donese alkotest. Taj aparat nismo imali, ali ovaj se snašao i donio je praznu vreću, razrezanu u kojoj je bio polietilen. Izvadio sam ključ od ureda i rekao sam Ratkoviću da ode tamo i donese mi ključeve od automobila. Kad ih je donio rekao sam Gojku i Ratkoviću da krenemo skupa, a ostale sam uputio na posao. Kad smo stigli na parkiralište rakao sam im neka uđu. Upalio sam auto i krenuli smo.
Gojko je stalno mislio da se šalimo. Sve dok nije vidio da vozim prema bolnici. Bila je ponoć, ali nadao sam se da u bolnici ima netko tko može izvaditi krv. Kad smo došli do bolnice vidio sam da oni ne idu prema bolnici, a zatim vidio sam da je Gojko kad je izašao iz auta nije krenuo u bolnicu nego natrag prema Udbini.
– Gojko me opsovao i rekao mi je da neće u bolnicu- kazao mi je Ratković.
Poslije toga Gojko Knežević nikad više nije došao u tvornicu.
STABILIZIRANJE STABILIZATORA PRITISKA
Na estrurziji smo primječivali da opada kapacitet. Bio je pao do polovice proizvodnje s tendencijom daljnjeg pada. Pad kapaciteta na esktrurziji urokovao je pad kapaciteta na ostalim postrojenjima, odnosno dovodio je do pada kapaciteta tvornice i dovodio je u pitanje ispunjenje rokova isporuke trake. Nakon što su naši tehničari bezuspješno pokušavali stroj dovesti u red odlučili smo stupiti u kontakt s njemačkim proizvođačem stroja i zatražili smo da odmah pošalju svog stručnjaka da otkloni nedostatke. Došli su i utvrdili su uzrok pada kapaciteta. Irganoks, vremenski stabilizator koji se dozirao sa čađom u prahu usporio je film na stijenama tako da je usporavao rad puža. Sugerirali su da koristimo izravnost u zrncima čađe što smo i učinili. Iznendilo nas je da nas Denso čija je tehnologija bila u tvornici nije uputio na takav način korištenja čađe i irganoksa, tim više što su irganoks na takav način oni koristili. Od samo početka rada postrojenja na istom postrojenju javljao se problem stabilizatora stabiliziranja pritiska u pužu što je utjecalo na debljinu folije pri izvlačenju sa daljnjim mogućim posljedicama. Opet smo zvali u Denso, gospodina Feusera, glavnog tehnologa i tražili smo da dođu u tvornicu i riješe problem. Došli su i cijelo popodne su pokušavali otkloniti kvar i nisu uspjeli, a napravili su nam tadašnjih dva milijuna dinara štete.
ZNAK PROMJENE U PRISTUPU RADU
Naš glavni tehnolog u SAIT-u, svakoj smjeni je u određenoj bilježnici napisala što će se proizvoditi i koji režim proizvodnje mora postojati čega smo se striktno pridržavali. Nakon boravka stručnjaka iz Njemačke došao sam u pogon istruder i jednog petka oko 18 sati zatekao sam vođu stroja Gorana Tišmu, po struci grafičkog tehničara,
– Ja sam riješio problem vibracije pritiska-rekao mi je Goran Tišma kad sam mu se približio.
Došao sam do komandne ploče i pogledao sam. Zaista je kazaljka mirovala na broju 80 i nije se micala ni lijevo ni desno.
– Što si uradio?-pitao sam zapanjen.
Objasnio mi je na kojoj je sekciji i koliko povećao temperaturu i što je uradio s brzinom okretaja puža. S razlogom je bio ponosan. Pohvalio sam ga, a on me pitao hoće li proizvodnju vratiti na propisani režim.
– Idi i nazovi inžinjerku gospođu Stelu Maris Radeka, glavnog tehnologa, pa joj ispričaj što se dogodilo i što si napravio. I neka ti da upute što dalje da radiš -kažem mu.
To je bio znak da je došlo do velike kvalitetne promjene među radnicima i da su se zainteresirali za tvornicu i da misle o njoj.
PREPAKIRANJE PALETA
Upravo u to vrijeme došlo je do promjene u jednom ugovoru, pa je dio proizvedene i upakirane trake po nekom ranijem ugovoru trebalo prepakirati. Prepakirali su po smjeni oko 50 do 60 paleta. To nije bilo dovoljno da dosegnemo rok za isporuku kupcu. Izračunao sam da je trebalo 75 paleta u smjeni prepakirati. Zato sam pozvao upravo pridošlu smjenu na dogovor.
– Napravite 75 paleta i vi ste slobodni-kazao sam im.
Smjena je brojila 23 čovjeka. Složili su se i otišao sam malo odspavati. Vratio sam se oko 18 sati, palete su bile složene, a radnika nije bilo nigdje. Smjena je započela oko 15 sati. Potražio sam ih i našao sam samo jednog.
– Gdje su ostali?-pitao sam ga.
– Mi smo svoje završili-odgovorio je.
Posao su završili za manje od tri sata. Skoro sam pao u nesvjest od iznenađenja.
Pozvao sam ih sve na razgovor.
– Uredu je zaradili ste plaću koja vam pripada za smjenu-kazao sam- tko želi može otići, ali vam predlažem da nastavite s radom i napravite još 75 paleta i zaradite još jednu plaću za ovu smjenu.
Trojica su otišla u gostionu, a njih dvadeset je prihvatilo prijedlog.
Bila je to zima 1987/88. Na skladištu u Gospiću smo imali još nekoliko stotina paleta koje je trebalo prepakirati. Dva dana nakon toga dolazi mi u kancelariju Milan Vrban, sada u Australiji.
– Direktore, mene su momci ovlastili da pregovaram s vama-kazao mi je.
– Slušam te Vrbane.
– Mi vam predlažemo da naša smjena ode u Gospić i da ono prepakiramo, ali samo nas dvadeset, bez one trojice koji su otišli neki dan i nisu htjeli raditi. Predlažemo da norma po smjeni bude sto paleta i da nam platite spavanje i hranu u hotelu-predložio je.
– Dogovoreno-uzvratio sam pitajući -kad krečete?
-Sutra prije podne-reče Vrban.
Trebalo je nekoliko smjena da se prepakira roba na skladištu u Gospiću, ali već prekosutra me zvao Milan Ratković iz Gospića. Mislio sam sigurno je opet nastao neki incident.
– Šaljite autobus-kaže mi.
– Jeste već prestali raditi?-pitao sam.
-Ne mi smo završili posao- rekao mi je.
-Kako završili, majke ti mile?-nije mi bilo jasno.
Naravno da smo im sve platili po dogovoru, a u Gospiću kad su ih gledali dok rade govorili su-e da nam je takvih radnika.
Inzistirali smo da ono što se dogovori treba izvršiti i radnici su stekli povjerenje i počeli vjerovati u tvornicu.
3 komentara
Uskoči u raspravuPozdrav svima, ja sam gospodica Marija Magdalena. Imam opipljivo svjedocanstvo da sam dobila poslovni zajam, poslovna sam žena i živjela sam u Hrvatskoj, dobila sam zajam od (10,000,00 EUR) od Božjeg covjeka po imenu g. Mike Anderson, ponudio mi je zajam uz kamatu od 3% i dobio sam zajam za manje od 5 radnih dana, ako vam je potreban zajam bilo koje vrste, možete kontaktirati hm putem e-pošte: {[email protected]} Ako morate znati, stvarno je pošten i pouzdan .
Hm,a danas SAIT pravi sasvim nešto drugo,skoro ništa,eh moja Jugo
I tom ste najkvalitetnijom trakom na svijetu sebi samima zalijepili usta i ruke trajno i zauvijek…sve u smislu demokracije i tržišnih načela privređivanja e halal vam vere….