NAJNOVIJE NA PORTALU

LIČANIMA SU LOPOVI SIMPATIČNI

LIČANIMA SU LOPOVI SIMPATIČNI

11. veljače, 2015.

IMG_4662Svjedoci epoha, uspomene najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača 17. dio

Zapisao: Dražen Stjepandić

 

Boravak u Udbini i Lici i rad u SAIT-u tema je sedamnaestog nastavka ekskluzivnog feljtona Svjedoci epoha – Uspomene najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača. Nakon što je bio generalni direktor Dubrovačke banke i Privredne banke Zagreb, te prvi komercijalni direktor INE gospodin Neven Barač se okušao kao direktor u proizvodnom udruženom radu, kako se to nekada zvalo.

Od 1984. do 1990. bio je direktor Chromosovog OOUR-a SAIT u Udbini. Iz te tvornice koja je proizvodila samoljepljivu izolacijsku traku i izvozila je na razna svjetska tržišta otišao je u osvit velikih promjena, u vrijeme kad se jedna epoha prelijevala u drugu, jedan društveni sistem u ovaj današnji, nekadašnja SFRJ, odnosno SR Hrvatska u sadašnju samostalnu državu Republiku Hrvatsku.

S gospodinom Baračem sastao sam se u njegovom stanu u Šenoinoj ulici, gdje mi je pročitao što je ovaj puta zabilježio u jednu od već nekoliko rukom ispisanih bilježnica.

KORENICA I UDBINA 1990.

Promjene koje su se dogodile 1990. nisu imale utjecaja na poslovanje SAIT-a, barem ne još 1990. U Korenici na izborima je SKH-SDP dobio preko 60 posto, a HDZ 12 posto, taman koliko je bio udio Hrvata u ukupnom stanovništvu. A nešto više od 20 posto na izborima su dobili ostali. U Udbini se moralo ići u drugi krug. Simo Raić potpredsjednik Izvršnog vijeća Sabora Socijalističke Republike Hrvatske bio je kandidat SKH-SDP i u srijedu pred izbore, koji su bili u nedjelju, nazvao me na telefon. Bio sam u Zagrebu i čudio sam se tom pozivu jer ranije nismo često kontaktirali. Na Udbini je u prvom krugu loše prošao, a mislio je da ne bi bilo dobro da na izborima pobijedi kandidat SDS-a. Nisam imao ništa protiv da se Simi pomogne, ali kako smo mu mi mogli pomoći? Završili smo razgovor s riječima da ću sutra doći u Udbinu pa ćemo se dogovoriti.

Po povratku u Udbinu sam prvo obišao pogon i vidio sam da se dobro radi. U kancelariji me čekala kava, a došao je i Milan Krga.

-Treba pomoći Simi – rekao je.

– A kako? Jedino da obećam plaću viška ako Simo prođe – predložio sam.

Prijedlog je prvo izazvao smijeh, ali kad sam otišao u pogon i susreo prvog radnika na istrurziji rekao sam mu to.

– Znači trebamo svi glasati za Simu Raića – pitao me.

– Ja to nisam rekao – uzvratio sam. Samo sam rekao ako Simo pobjedi bit će plaća viška, a vi glasajte za koga hoćete.

Cijela Udbina je poslije toga bila za Simu Raića. Simo i SKH-SDP u Udbini su formirali vlast, mladi obrazovani ljudi, ali djeluju suzdržano i preplašeno.

– Jeste li sastavni dio Republie Hrvatske?- pitao sam ih.

– Naravno, a što drugo – glasio je njihov odgovor.

– Nazovite u Vladu Republike Hrvatske i tražite da vas prime na razgovor da iznesete situaciju i zatražite pomoć – kazao sam im.

– Hoćete li vi s nama – pitali su me.

– Hoću – spremno sam odgovorio.

Ubrzo je došlo do susreta u tadašnjoj Vladi Socijalističke Republike Hrvatske. Primio nas je tadašnji predsjednik Vlade gospodin Stjepan Mesić. Ličani mu ispričaju nekoliko stvari koje ih svrbe, između ostalog spomenu i problem nastao jer je Pliva odustala od izgradnje svog pogona u Korenici, a lokaciju su sami izabrali i tvrdili su da im upravo Korenica klimatski odgovara.

Gospodin Stjepan Mesić je dosta vremena posvetio opisu općenite situacije i opisu svoje situacije kad je kako je rekao bio optužen od Tita da uvodi kapitalizam u Orahovici.

U TITOVOJ KORENICI NIJE BILO NEZAPOSLENIH

Općina Titova Korenica u koju je te 1990. spadala i Udbina službeno nije imala ni jednog nezaposlenog, a ni jedno poduzeće nije poslovalo s gubitkom. Udbina je u četiri radne organizacije imala oko 900 zaposlenih, odnosno više zaposlenih nego stanovnika.

Vodeći je bio Nacinalni park Plitvice sa četiri hotela, s motelima u Gackoj, Zagrebu i Maslenici, s najboljim kadrovima i uslugom u tadašnjoj državi. Nacionalni park Plitvice se stalno razvijao ulažući ostvarenu akumulaciju u svoj razvoj i uvećavajući sredstva za razvoj kreditima PBZ-a. Bili su društveno, a ne državno poduzeće i akumulaciju nisu morali usmjeravati u budžet SR Hrvatske.

DEGORICIJA NIJE HTIO POMOĆI SKH-SDP-u

U to vrijeme novoizabrana hadezeovska Vlada SR Hrvatske, je imenovala gospodina Slavka Degoriciju kao povjerenika za pregovore sa pobunjenim Srbima. Dobro se sjećam jednog našeg razgovora. Rekao sam mu da hrvatska vlast mora potpomoći vlas u Korenici. Na što mi je Degoricija odgovorio da SKH-SDP nema prespektivu.

Slušaj – rekao sam mu – možda negdje nema perspektivu, ali za tu nacionalnu strukturu stanovništva kakva je u Udbini i Korenici što je alternativa? Mislim da im se nekako mora pomoći jer će uskoro netko drugi zauzeti njihovo mjesto.

A to se ubrzo i dogodilo. Međutim Degoricija je bio rezolutan da ne dolazi u obzir nikakava pomoć SKH-SDP-u jer oni nemaju perspektivu i moraju nestati.

RAČUNI KOD SDK U ZEMUNU

S druge strane krajinska vlast se pokušavala dokopati vlasti u tadašnjoj Titovoj Korenici. Primjerice naložili su svim privrednim subjetima da otvore račune kod SDK u Zemunu i da više ne koriste račune kod SDK Karlovac. Koliko mi je poznato sva poduzeća u Titovoj Korenici su taj zahtjev odbili. Međutim nastao je drugi problem. Nisu mogli dići novac jer Narodna banka Hrvatske nije slala novac svojim kamionima u Titovu Korenicu jer su eksponenti SDS-a zabranili dolazak kamionima Narodne banke Hrvatske jer je na stranicama bio kao i danas otisnut grb Republike Hrvatske, a Narodna banka bez tog grba nije htjela slati kamione.

Zatekao sam se u Zagrebu kad me nazvao drug Krga, koji je tada vodio SAIT. Molio me da odem do gospodina Degoricije, tada pomoćnika ministra unutrašnjih poslova i zamolim ga da primi delegaciju Titove Korenice da probaju riješiti problem s novcem.

Sastanak je zakazan i održan u kabinetu gospodina minstra Josipa Boljkovca. U deleghaciji su bili Milan Krga iz Saita i inžinjerka Koviljka, čijeg se prezimena više ne sjećam, direktorica Poliplasta u Udbini i jedan treći član kojeg otprije nisam poznavao, a bio je predstavnik SDS-a u Korenici. Sastanku smo se pridružili Degoricija i ja.

Koviljka je vodila glavnu riječ i rekla je što od njih traže političke strukture i da oni ne žele taj zahtjev prihvatiti. Objasnila je da njihove firme posluju u Hrvatskoj i da nikakvog odnosa nemaju sa firmama u Zemunu i Srbiji i da nema rezona da po novac idu u Zemun. Rekla je da taj pritisak krajinskih vlasti, ako im se ne pomogne, neće moći izdržati jer jednostavno bez novca ne mogu poslovati, a Narodna banka Hrvatske im ga ne dostavlja.

Boljkovac ih je srdačno dočekao i uvjeravao da su prijatelji. Naručio je nekoliko tura viskija i kava. Razgovor se otegao. Na kraju je Boljkovac obećao da će vidjeti što može učiniti, ali nažalost nije ništa učinio. Vjerujem da nije mogao. Poslije toga i firme iz Titove Korenice su otvorile račune u Zemunu. Tako je izgubljena Općina Titova Korenica, najveća općina u Lici, po kojoj su se ravnale i druge općine.

ZADNJI GOVOR RADNICIMA SAIT-a

Iz SAIT-a sam otišao 1991., ali su me stalno zvali i obraćali su mi se za sve probleme kao da nisam otišao. U srpnju 1991. opet me zvao Milan Krga, koji je poslije mene obnašao dužnost direktora i kaže mi da se loše radi i malo se toga napravi. A te 1991. ugovorili smo prodaju veće količine nego što smo mogli proizvesti.

-Sazovi Zbor radnih ljudi, doći ću na taj sastanak- uzvratio sam Milanu Krgi.

Zbor je sazvan, ali nije ga sazvao direktor, nego grupa najboljih radnika. Odlučili su preuzeti odgovornost. Na Zbor radnih ljudi su došli svi osim smjene koja je radila da se ne bi zaustavila proizvodnja. Bilo je to 1. kolovoza 1991. Predsjednik Zbora je otvorio sastanak i tražio je da ja uzmem riječ.

– Vi ste gotovo svi ovdje tako dugo koliko i ja. Prošli smo mnogo ovakvih sastanaka. Ne vidim razloga da još jednoim govorim što sam nebrojeno puta u ovakvim prilikama već rekao. Reći ću vam još samo ovo. Imate kvalitetna postrojenja, imate kvalitetne sirovine, imate tržište, imate prosječne plaće u Hrvatskoj. Dokazali ste da znadete raditi i da možete proizvoditi proizvod kvalitete da zadovolji najzahtjevnija tržišta. E pa sad što? Ako nećete raditi i imate još nešto novaca sa strane, to potršite pa ključ u bravu. Vi odlučite pa javite što ste odlučili. A mi Milane Krga idemo na kavu u Korenicu-rekao sam im.

Tako smo se rastali.

RADNICI NISU DALI TVORNICU

Što se dogodilo dalje. Sedam najboljih radnika uzelo je još osmog šefa proizvodnje po imenu Mario i formirali su Pravilnik o ponašanju kojeg su dali na potpis svim radnicima. Svi su potpisali osim jednog. Previdjeli su oštre sankcije. Nema kašnjenja, nema pušenja u radnom vremenu… I počeli su kontrolirati jedan drugoga i podigli su odmah kapacitet proizvodnje za 250 posto. Budući je Milan Krga bio član SDP-a, bio je veliki protivnik pobunjenih Srba koji su 1991. preuzeli vlast i poručili su mu da se on brine o poslovanju, a za odnos s lokalnom vlasti oni će se brinuti. Tako su funkcionirali sve dok pobunjeni Srbi silom oružja nisu smijenili Nikolu Lapova, generalnog direktora Plitvica.

Poslije toga došli su pred SAIT s namjerom da isto naprave s Krgom. Tada su radnici SAIT-a stali pred ulazna vrata i rekli su:

-Tko god od vas uđe u krug SAIT-a znajte da živ neće izaći.

To je napadače ohladilo i razišli su se.

LIČANI I LOPOVI

Danas nema SAIT-a, a nekadašnji radnici su se razišli po svijetu i zemljama bivše Jugoslavije. Šest godina mukotrpnog rada i napora stvorilo je dobar i sposoban kolektiv   koji je najveći dio proizvodnje prodavao na inozemnom tržištu, da bi 1995. prodali postrojenja gotovo kao staro željezo i ugasili su proizvodnju. SAIT je prije toga dobro hranio 180 obitelji neposredno zaposlenih u toj tvornici i barem još polovicu od tog broja koji su radili za SAIT od Belišća i Kartonaže, do Dine, Polietilena, Talka iz Istre, cestovnih prijevoznika i željeznice…

Zalihe i sirovine lokalni moćnici su prodali za svoj ćeif i džep. I kad sam 1992. s tadašnjim premijerom Valentićem o tome razgovarao odgovorio je:

-A jest to je moj Ličanin.

I na tome se stalo.

Jednom je drug Jakov Blažević prilikom osjeta SAIT-u u slobodnom razgovoru na sličnu temu rekao:

-A tko od naših predaka nije bio lopov.

SVE ODNEENO NAKON OLUJE

SAIT je prestao proizvoditi 15. rujna 1991. nakon što je granatirana trafostanica u Ličkom Osiku pa je prestao dovod električne energije. Kad su počeli ponovno proizvoditi proizvode su prodavali u Srbiju i Makedoniju. Jedan kontejner robe je isporučen preko Soluna u Kuvajt. U kolovozu 1995. sam posjetio SAIT nakon što je impromitiran prijelaz preko Korane u Slunju, još su strojevi bili topli. U prostorijama SAIT-a je bila Hrvatska vojska, pa sam mislio da je tvornica sigurna, ali kad sam nakon par mjeseci opet došao u SAIT i sve što se iz njega moglo odnijeti je odneseno. Tako je tvornica onesposobljena za rad. Šteta je procjenjen na oko milijun amaričkih dolara. T

31 komentar

Uskoči u raspravu
  1. Marija Magdalena
    #1 Marija Magdalena 7 svibnja, 2023, 14:12

    Pozdrav svima, ja sam gospodica Marija Magdalena. Imam opipljivo svjedocanstvo da sam dobila poslovni zajam, poslovna sam žena i živjela sam u Hrvatskoj, dobila sam zajam od (10,000,00 EUR) od Božjeg covjeka po imenu g. Mike Anderson, ponudio mi je zajam uz kamatu od 3% i dobio sam zajam za manje od 5 radnih dana, ako vam je potreban zajam bilo koje vrste, možete kontaktirati hm putem e-pošte: {[email protected]} Ako morate znati, stvarno je pošten i pouzdan .

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code