GLAVNE TEME PRIČA

U OZBILJNOJ DRŽAVI GLAVNI OBAVJEŠTAJAC NE MOŽE BITI STRANI DRŽAVLJANIN

10. travnja, 2021.

Napisao: Dražen Stjepandić

Hrvatski zakoni dopuštaju ne samo dvojno nego i trojno državljanstvo. Znam čovjeka koji ima nizuzemsko, hrvatsko i BH državljanstvo. No u Hrvatskoj daleko je više onih s dvostrukim državljanstvom. Hrvatska se slobodno može nazvati zemljom dvojnih državljana. U javnosti se često kritiziraju i prozivaju BH Hrvati, posebice ako netko u susjednu državu umakne ispred pravosuđa, ali u sjeni kritika prema BH i hravtskim dvojnim državljanima zaboravlja se napomenuti kako mnogi Srbi u Hrvatskoj imaju državljanstvo Srbije, veliki broj građana Istre listom se opredijelio i za Talijansko državljanstvo, Mađari imaju i državljanstvo Mađarske, Židovi Izraela, Albanci Kosova, Makedonije i Albanije…

Narod se snalazi, koristi priliku, pa mnogi građani Republike Hrvatske ne samo da nisu samo građani Lijepe naše nego se zbog uzimanja stranoga sve više odriču hrvatskog državljanstva. Primjerice po službenim podacima od 2018. iz Knjige hrvatskih državljana otpušteno 228 osoba, a 11 ih se odreklo hrvatskog državljanstva. Prethodne 2017. je 200 građana otpušteno iz hrvatskog državljanstva, a 13 ga se odreklo. U prvih devet mjeseci 2019., prema podacima koje su “Glasu Slavonije” dostavili iz Ministarstva unutarnjih poslova, 361 osoba otpuštena je iz hrvatskog državljanstva, a 20 osoba ga se odreklo. Najveći broj zahtjeva, kažu u MUP-u, podnesen je radi stjecanja državljanstva Austrije i Njemačke, a nešto manji broj Slovenije i Norveške. Kao najčešći razlozi podnošenja zahtjeva navode se zaposlenje i školovanje.

“Otpust iz hrvatskog državljanstva ne može dobiti osoba protiv koje se u RH vodi kazneni postupak zbog djela koje se progoni po službenoj dužnosti ili ako je u RH osuđena na kaznu zatvora dok tu kaznu ne izdrži”, napominju u MUP-u.

No, u Hrvatskoj to još nije tako kritično kao primjerice u susjednoj BiH, gdje je mnogo više osoba, a među njima i brojni Hrvati, zatražili su ispis iz BH državljanstva što košta osamsto konvertibilnih maraka, ako se odričete u korist državljanstva neke od zapadnih država, a dvjesta maraka ako tražite ispis iz BH državljanstva radi preuzimanja istoga od država na području bivše Jugoslavije. Proteklih godina BH državljanstva odreklo 88.163 građanina. Najviše nekadašnjih državljana BiH postali su, barem formalno, Nijemci, Austrijanci, Slovenci, Norvežani, Česi… U međuvremenu, oni koji su se odlučili za dansku putovnicu mogli su zadržati i onaj BiH, jer je Danska donijela zakon prema kojem se njihovi budući državljani ne moraju odreći državljanstva zemlje iz koje dolaze. No, odricanje od BH državljanstva može biti i skuplje ako zahtjev netko podnosi putem diplomatsko-konzularne mreže BiH, jer se tada plaća i konzularna taksa, pa zahtjev košta oko 1.000 KM.

Od početka neovisnosti

U Bosni bi rekli to je priča za sitnu raju, u višim krugovima posebna kategorija među dvostrukim državljanima su visoku dužnosnici. Hrvatska tu ima bogatu tradiciju, koja seže od početaka neovisnosti. I od tada nikada ni jedan hrvatski političar, dvojni državljanin nije se odrekao dražavljanstva neke od država Zapada. Primjerice najdugovječniji ministar obrane u ratno vrijeme pokojni Gojkom Šušak sve vrijeme je bio i kanadski državljanin. U Tuđmanovo vrijeme prvi ministar turizma barun Janko Vranyczany Dobrinović bio je i belgijski državljanin. Ministar informiranja Branko Salaj bio je i švedski državljanin. Generali Ante Gotovina, Ante Roso, Miljenko Filipović, brigadir Bruno Zorica Zulu… kao nekadašnji legionari stekli su francusko državljanstvo. Ante Gotovina je jedan od mitskih junaka novije hrvatske povijesti, ali obranu u Haagu je iznio na francuskom jeziku.

Stara izreka kaže što je dozvoljenu Jupiteru, nije dozvoljeno volu. Ako se hrvatsko podaništvo i kulturna iskompleksiranost i podređenost zapadnim utjecajima ogleda u nazivima poduzeća, dućana i kafića, ali mora li se pokazati i kada se obraćaš Međunarodnom sudu za ratne zločine, a Republika Hrvatska daje milijune dolara za obranu pred zloglasnim Tribunalom? Jesu li hrvatska država i narod zaslužili da se njen najistaknutiji general i domoljub brani na francuskom jeziku? O tome pitanju se nije mnogo raspravljalo, za mnoge to je bilo i pohvalno.

Svatko pragmatičan se može složiti da je probitačno i nije škodljivo imati državljanstvo druge zemlje, pogotovo velikih i moćnih država, teško se stječu, a pružaju znatne povlastice. No, treba li to vrijediti za ljude koji obavljaju visoke policijske, vojne i sigurnosne dužnosti. Osobe takvog zanimanja moraju biti dobrano upletene i iste sustave drugih zemalja kako bi stekle državljanstvo. Razne su se tu usluge učinile, svakakva prijateljstva i poznanstva sklopila, prijateljstva i poznanstva koja će nadjačati formalni položaj šefa obavještajnih ili vojnih službi, a stečeni će dugovi na ovakav ili onakav način biti naplaćeni. Iako su zemlje NATO-a hrvatski saveznici, to ne podrazumijeva, i bilo bi suludo tako smatrati, i ne znači da su hrvatski interesi usklađeni, a pogotovo identični. Kad se u filmovima tajne službe prikazuju kao rivalski nastrojene, to je zaista tako i sve službe imaju svoj „modus operandi“ te svoj uspjeh temelje na tomu jesu li određeni podatak saznale prije ili jesu li određenu akciju poduzele prije konkurencije. U kojoj ozbiljnijoj državi šef glavne obavještajne službe može biti i strani državljanin? U SAD-u, Rusiji, Kini, Njemačkoj, Francuskoj…? Ono što je u ozbiljnijim državama nezamislivo u Hrvatskoj se to izgleda podrazumijeva da je što je položaj delikatniji da se povjerava domoljubima s dvojnim državljanstvom. I nakon Tuđmanovih ratnih i prijelaznih vremena ta tradicija se nastavlja i u ovo mirnodopsko razdoblje. Pa dvostruki državljani u Hrvatskoj se postavljaju i na super povjerljive položaje kao što je šef SAO-e, vodeće obavještajne hrvatske tajne službe. Trenutno je na čelu SOA-e treći po redu dvojni državljanin. Nakon australskog državljanina Veselka Grubišića (od 20. rujna 2004. do 15. kolovoza.2006.) i američkog državljanina Dragana Lozančića na čelu SOA-a (od 2012. do 2020.), trenutno na čelu te službe je postavljen francuski državljanin Danijel Markić.

„To je moguće samo u bivšim socijalističkim državama. U Litvi je američka državljanka Kersti Kaljulaid čak bila predsjednica države. Na Zapadu, Americi ili Kanadi za tako nešto nema šansi, dvostruki državljanin ne mogu obavljati visoke dužnosti, posebice biti šef neke obavještajne službe. U Australiji dvostruki državljani najviše mogu biti tek parlamentarni zastupnici“, riječi su istaknutog novinara Krešimir Krsnika, između ostaloga nekadašnjeg dopisnika Tanjuga iz Australije.

“Dvojno državljanstvo u obavještajnoj zajednici je uvijek sporno”, svojedobno je na ovu temu izjavio Pavle Kalinić iz Ureda za Upravljanje hitnim situacijama Grada Zagreba. Tadašnji predsjednik Ivo Josipović je rekao da se o tome uvijek može polemizirati, ali da nikakvih drugih sumnji u slučaju Lozančića nije bilo.

Kalinić nastavlja kako je s Lozančićem i kasnije surađivao kad je postao ravnatelj Državne uprave za zaštitu i spašavanje.

“Suradnja je bila odlična. Lozančić je veliki profesionalac s ozbiljnim obrazovanjem, a Državna uprava za zaštitu i spašavanje je bila odlična ideja koja zapravo nikad nije zaživjela”, dodao je Kalinić.

Premijer i ministar obrane

Iz Lozančićeva mandata mnogi kao jednu od najuspješnijih akcija pamte onu kad je SOA uspjela doći do snimaka razgovora slovenskog arbitra Jerneja Sekoleca, čime je razotkriven pokušaj slovenske prijevare u Haagu, a time je i pala cijela priča s arbitražom.

Od američko-hrvatskih državljana među političarima treba se prisjetiti dr. Ive Banjca. U siječnju 2003. godine, na 3. redovitom izbornom saboru Liberalne stranke (LS) izabran je za predsjednika stranke, pobijedivši u drugom krugu dotadašnjeg predsjednika profesora Zlatka Kramarića. Bio je predsjednik Liberalne stranke do 2005. kada vodstvo stranke preuzima Zlatko Kramarić, nakon čega Banac napušta stranku. Američko uz hrvatsko državljanstvo imaju Mate Meštrović, sin Ivana Meštrovića, te Diana Pleština udovica Ivice Račana. Mate Meštrović rođen je u Zagrebu 1930. , gdje je završio osnovnu školu a daljnje školovanje nastavio je u inozemstvu.S obitelji je 1942. prvo živio u Rimu, potom u Švicarskoj, a od 1946. u SAD-u, gdje je 1951. diplomirao, 1952. i magistrirao na Syracuse sveučilištu. Za vrijeme Korejskog rata bio je u američkoj vojsci u činu poručnika. Nakon povratka iz rata i izlaska iz vojske doktorirao je 1957. na Columbia sveučilištu u New Yorku. Nakon toga deset godina je radio kao novinar… Dr. Mate Meštrović je nekada bio istaknuti vođa hrvatske političke emigracije, ali od hrvatske neovisnosti u Domovini osim što je podržavao Koaliciju narodnog sporazuma i osnovao je Zagrebačku stranku nije obavljao istaknute dužnosničke poslove. Dijana Pleština je u Americi također zabilježila sveučilišnu karijeru. Rođena je u Zagrebu, 7. ožujka 1950. Dva desetljeća kasnije, a nakon što je s roditeljima preko Njemačke iselila u Kanadu, diplomirala je francusku književnost na Sveučilištu Carleton u Ottawi, gdje je 1973. i magistrirala komparativnu književnost. Na Sveučilištu Kalifornije, Berkeley, SAD 1987. je doktorirala političke znanosti na temu regionalnog razvoja. Izvorna je govornica engleskog i francuskog, a služi se i ruskim jezikom. Od 1987. do 1992. docentica je političkih znanosti na Sveučilištu Wooster u Ohiu, a 1994. i 1995. Bila je predstojnica Katedre za politologiju.
Od američkih državljana trenutno je na hrvatskoj političkoj sceni najistaknutiji Stephen Nikola Bratulica, domaćoj javnosti poznatiji kao Stijepo Bratulica iz Domovinskog pokreta. Gospodin sa šarmantnim američkim naglaskom trenutno je saboraski zastupnik, a dokle će dogurati i što će još postati taj doktor filozofije sa Gregoriane u Rimu ostaje nam vidjeti.

Američko državljanstvo ima Zdravka Bušić sestra Zvonka Bušića, svojedobno je bila potpredsjednica HDZ-a i zamjenica ministra vanjskih poslova i europskih integracija te osuđivani ratni zločinac Tihomir Orešković.

Njegov imenjak i prezimenjak od kanadskih Hrvata imao je najviši položaj u Hrvatskoj. Formalno je nadmašio je i ministra rata Gojka Šuška. Tihomir Tim Orešković ostao je zapamćen kao premijer koji je građanstvo nasmijavao ne s naglaskom, nego izrazito lošim poznavanjem hrvatskog jezika. Brojni su povratnici iz Kanade zauzeli istaknuto mjesto u hrvatskom političkom i gospodarskom životu, a među brojnima ćemo spomenuti još: Ivicu Mudrinića, ministra prometa i veza, ravnatelja HRT-a i prvog čovjeka Hrvatskog telecoma, Antu Belju, iz Matice iseljenika, pa Cirila Zovka, vlasnika Importane centra i Importane galerije, te nekolicine hotela u Dubrovniku, ali on nije obnavljao istaknute političke dužnosti. Kanadsko državljanstvo posjeduju još donedavni saborski zastupnik general Željko Glasnović i europarlamentarka Ruža Tomašć, nekadašnja policajka na motoru u Vancouveru.

Svi sudionici Domovinskog rata kada zatraže kanadsku vizu moraju opisati što su radili u ratu. Što li Kanada tek traži od svojih državljana, sudionika u ovdašnjim ratovima, o tome još u hrvatskoj javnosti nije bilo spomena.

Poslije Kanađana najutjecajniji u hrvatskoj politici su hrvatsko-francuski državljani. Uz spomenute generale trenutno je najutjecajniji ravnatelj SOA-e Daniel Markić, pa Frka Petešić šef kabineta premijera Andreja Plenkovića. Zvonimir Frka Petešić rodio se u predgrađu Pariza prije 51 godinu, a otac Marinko, koji je bio politički aktivan pogotovo za vrijeme hrvatskog proljeća, u Francusku se doselio šezdesetih godina prošlog stoljeća. Obitelj je živjela skromno, podrijetlom su iz mjesta Sali na Dugom otoku. Otac, koji je bio mehaničar, imao je veliku želju otići živjeti na svjetionik. No, ta mu se želja nije ostvarila. Životne prilike su ga odvele u pečalbu gdje se družio s brojnim političkim emigrantima i intelektualcima, što je ostavilo traga na svo petero njegove djece. Marinko Frka Petešić bio je i jedan od osnivača Društva članova Matice hrvatske u Parizu, te prodavač Nikolićeve Hrvatske revije. Plenkovićevog pozadinca šira javnost je uočila su tek nedavno, kada ga je raskol u vladinom Znanstvenom savjetu za koronavirus katapultirao u žižu medijskog zanimanja. Uz ostale dužnosti Frka Petešić je, naime, i glavni vladin koordinator ovog savjeta, a zadnjih nekoliko dana postao je i ‘glavni krivac’ zbog naprasnog otkazivanja suradnje, pa potom reteriranja i vraćanja u ovo vladino savjetodavno tijelo petero vrhunskih znanstvenika.

Odrađivao je Petešić i do sada niz delikatnih zadaća, među kojima i pregovore sa sindikatima. Za pregovore je navodno dušu dao, jer ne gubi lako živce, nije impulzivan i ne reagira na prvu. A kažu da je kao pravi bodul i prilično šparan. Govori blagim tonom kao svećenik, a na funkciju predstojnika premijerova ureda došao je 2017. s mjesta veleposlanika Hrvatske u Maroku. Tamo je pak poslan još za vrijeme dok je šefica diplomacije u Milanovićevoj vladi bila Vesna Pusić. Oženjen je i otac je dviju kćeri.

Francusko-hrvatski državljanin Daniel Markić je četvrti ravnatelj SOA-e, a na dužnost je imenovan 5. svibnja 2016. godine. Rođen je 1972. godine u Parizu u Francuskoj. Oženjen je i ima četvoro djece. Specijalizirao je međunarodno i europsko pravo. Profesionalnu karijeru je započeo 1991. godine kao pripadnik specijalnih postrojbi Glavnog stožera Hrvatske vojske, gdje je napredovao do čina bojnika. iz Hrvatske vojske 1994. prelazi u Hrvatsku izvještajnu službu (HIS) gdje ostaje do 2001. godine. U HIS-u je obavljao rukovoditeljske poslove u operacijama i međunarodnoj suradnji. Iz HIS-a 2004. odlazi u diplomaciju te do 2005. godine radi kao prvi tajnik u Misiji Republike Hrvatske pri EU u Bruxellesu. Nakon diplomatske karijere prelazi u Obavještajnu agenciju (OA) gdje je obavljao poslove voditelja međunarodne suradnje. U novoformiranoj Sigurnosno-obavještajnoj agenciji (SOA) rukovodio je poslovima u operacijama, obrazovanju i međunarodnoj suradnji do 2016. godine, kada je imenovan ravnateljem SOA-e.

Iz Argentine su pristigli književnik Ivo Rojnica i europarlamentarac Davor Ivo Stier, a iz Venezuele književnik Zdravko Sančević. Državljanstva Argentine i Venecuele se nikada nisu odrekli.

Australija i Njemačka, premda u tim državama živi i radi dosta Hrvata nisu dali mnogo istaknutih dvojnih državljana na visokim političkim položajima u Hrvatskoj. Iz Njemačke osim Zdenke Babić Petričević prve hrvatske konzulice u Stuttgartu i saborske zastupnice teško se sjetiti još nekoga tko je obnašao visoke dužnosti. Nesuđeni hrvatski predsjednik, trener svih trenera Ćiro Blažević ima i švicarsko državljanstvo, a iz Australije naveli smo kako je Veselko Grubišić bio šef SOA-e, svojedobno je Steve Grbovac bio tjelohranitelj Franje Tuđmana, Antun Babić i Ivo Butković bili su srednje rangirani diplomati i teško se sjetiti još nekoga. Dok su brojni Hrvati postali poznati i uspješni ljudi na tom udaljenom kontinentu, otamo u domovinu nije došlo mnogo njih koji su uspjeli postići važnija politička imenovanja, premda se tvrdi da je upravo iz Australije u borbi za hrvatsku neovisnost stigla najveća financijska pomoć. T