-Usprkos četničko-komunističkom seoskom okruženju, brutalnostima naših mrzitelja, ubojica i pljačkaša, kroz cijelu smo se prošlost u borbi za opstojnost uzdavali u Boga i naše svece zaštitnike, sv. Mihaela Arkanđela i sv. Ivana Krstitelja Glavosjeka, odupirali se i kao ratnici branitelji i ovdje na svome opstali. Uostalom, i poslije četvrt stoljeća, ljudi žive s dubokim ratnim traumama i sjećanjima na silovanja i druge teško objašnjive strahote etničkoga čišćenja i progona Hrvata. Naša država se ustrajno brine o pravima hrvatskih branitelja, ali osjetno manje o poratnim brigama i siromaštvu naših civilnih žrtava, kaže Klementina Karanović
Napisao: Josip Frković
Poznati kao dio banovinske općine Majur, nesretni Kostrići u kojima je 15. studenoga 1991. od četničkih pobunjenika i okupatora ubijeno svih 16 njegovih stanovnika (među njima Tomislav i Dario Jurić od dvije i pet godina, a Petar Bašić od 93 godine), od prošle su godine i obilježbe navršenih četvrt stoljeća od tragedije poznati kao najtužnije selo u Hrvatskoj. Tako je Kostriće, uz studiozan prikaz međuratnog seoskoga života, postojanja i brutalnoga zločina, izvanredno uspjelu monografiju naslovio dr. Jakša Raguž s Hrvatskoga povijesnoga instituta u Zagrebu.
Tragična poveznica
Masovna stradanja stanovništva, međutim, nisu zaobišla općinsko središte Majur, te mjesta Stubalj, Graboštane, Mračaj i Kostriće, ni tijekom Drugoga svjetskoga rata i partizanskoga jugokomunističkog poraća JBT-a. Kad je riječ o događajima i stradanjima naroda otprije 72 i više godina, u Žrtvoslovu kostajničkoga i dubičkoga kraja autora pok.Stjepana Radića evidentirana je 161 žrtva iz spomenutih pet naselja. Najviše ih je bilo iz Majura i Stublja, 101 ubijena i nestala osoba.
– Najvažnije je da se stradanja naših hrvatskih sunarodnjaka trajno zabilježe i ne zaborave, rekla nam je načelnica općine Klementina Karanović, dodajući kako su pripadnici većinskoga naroda najteže stradali. Punih 45 godina bili smo okrutno potlačeni, a o svojim žrtvama nismo smjeli ni govoriti.
– Tragična je to poveznica i sa srpskom ratnom agresijom od 1991. do 1995., jer je većina osoba preko noći nestajala.
Više brige i za civilne stradalnike
– U Domovinskom su ratu 54 osobe naše općine ubijene, a jedna nakon pada Hrvatske Kostajnice. Većinu čine civili odvedeni od svojih kuća, a potom naprosto nestali. Sve što nam se dogodilo obvezuje nas da sve zabilježimo i da žrtvama odajemo počast, nastavlja sjećanja Klementina Karanović.
– Porijeklom sam iz Graboštana, gdje su mi u ratnim divljanjima pravoslavnih uzurpatora smrtno stradali baka i djed. Već sljedeće godine o tim ćemo događajima objaviti drugu knjigu sjećanja i dokumenata autora dr. Raguža. Usprkos četničko-komunističkom seoskom okruženju, brutalnostima naših mrzitelja, ubojica i pljačkaša, kroz cijelu smo se prošlost u borbi za opstojnost uzdavali u Boga i naše svece zaštitnike, sv. Mihaela Arkanđela i sv. Ivana Krstitelja Glavosjeka, odupirali se i kao ratnici branitelji i ovdje na svome opstali. Uostalom, i poslije četvrt stoljeća, ljudi žive s dubokim ratnim traumama i sjećanjima na silovanja i druge teško objašnjive strahote etničkoga čišćenja i progona Hrvata. Naša država se ustrajno brine o pravima hrvatskih branitelja, ali osjetno manje o poratnim brigama i siromaštvu naših civilnih žrtava, kaže Klementina Karanović. I dok su tzv. civilnim spomenikom što liči na životni labirint (autorica Marije Kovačević) kraj općinske uprave u Kolodvorskoj ulici, odali počast žrtvama nestalim u Domovinskom ratu, uskoro će to učiniti i vjerskim spomen-obilježjem na tratini kraj kapele sv. Mihaela. Načelnu suglasnost za takvo spomeničko i katoličko rješenje već je dao i pater Stjepan Jambrošić, upravitelj župe sv. Antuna Padovanskoga u Hrvatskoj Kostajnici. T
