U ITALIJI IZUMILI REAKTORE BEZ RADIJACIJE

U ITALIJI IZUMILI REAKTORE BEZ RADIJACIJE

29. prosinca, 2011.

 

andreaRossi
Nikal i vodik zamijenili uran

 

Piše: Predrag Raos

Danas, na kraju još jedne godine, kad se obično nižu događaji po kojima će godina ostati zapamćena, tri najvažnija – upravo epohalna — u pravilu ostaju ispod crte. Prvi simbolično označava najveću promjenu snaga u posljednjih 120 godina. Drugi bi mogao sasvim promijeniti našu sliku svemira i postati najvećim pokusom od Michelson-Morlyjeva mjerenja brzine svjetlosti 1887. Treći, koji su veliki mediji potpuno prešutjeli, mogao bi ne samo promijeniti svijet više od Wattova stroja (1775.) nego i srušiti osnovne postulate moderne kemije postavljene još u dalekom osamnaestom, pa i sedamnaestom stoljeću.

Ove godine, u proljeće, Kina je nadišla Sjedinjene Države u industrijskoj proizvodnji, oduzevši im primat koji drže još od 1890.

Potkraj godine otkriveno je da se neutrino (bar u jednoj fazi svog života) giba brzinom većom od svjetlosne. Srušena je osnovna dogma na kojoj počiva čitava moderna fizika.

I napokon, 28. listopada talijanski je inženjer Andrea Rossi u jedan dan prodao pedesetak nuklearnih reaktora i odmah dobio narudžbu za još dvanaest puta toliko. Da im smanji cijenu i “ubije konkurenciju”, dogodine, za početak, najavljuje proizvodnju bar milijun komada.

 

REAKTOR ZA SVAKU KUĆU

Zvuči, dakako, kao čista – apsurdna – patka. Brojevi su izvan pameti, ako znamo da danas u svijetu radi niti pet stotina komercijalnih nuklearnih reaktora.

Pa ipak ta priča postaje mnogo uvjerljivija ako velimo i to da su ti reaktori sasvim maleni, termičke snage od svega 10 kW (dok su komercijalni reaktori u pravilu nekoliko stotina tisuća puta jači), dakle snage prilagođene potrebama ne grada, nego pojedinog kućanstva – kojima je i namijenjen.

Reaktor u svaku kuću? A što je sa zračenjem i radioaktivnim otpadom? Točno ništa, jer toga naprosto nema. Dok uređaj radi, i samo dok radi, zračenje je tako slabo da ga zaustavlja nekoliko milimetara olova. A kad ne radi, ništa radioaktivno u njega ne ulazi, ništa radioaktivno iz njega ne izlazi. Tajna je u tome što gorivo nisu ni uran ni torij, nego nikal i vodik. Desetak grama godišnje. Koji se pretvaraju uglavnom u bakar i nešto malo cinka. A sve se temelji na takozvanim niskoenergetskim nuklearnim reakcijama (LENR), koje je oficijelna znanost proglasila šarlatanijom.

 

NUKLEARNO-RADIOAKTIVNO

Riječ je, ukratko rečeno, o nuklearnoj energiji sa svim prednostima fisije i bez ijedne njezine mane. Što zvuči nevjerojatno – no od svega najveću nevjericu izaziva baš odvijanje nuklearnih reakcija bez radioaktivnosti, je u svijesti ne samo laika, nego i većine stručnjaka, nuklearno i radioaktivno povezano je tako čvrsto da se predviđa da veza između radioaktivnosti nije nužno dvosmjerna, i da je ona zapravo povijesni artefakt.

Ako se malo prisjetimo, radioaktivnost je još 1896. otkrio Henry Bequerel proučavajući zagonetno fosforesciranje uranovih soli, pošto je ustanovio da su mu one zacrnile umotanu fotografsku ploču. Svijest je o radioaktivnosti, dakle, prethodila svijesti o postojanju nuklearnih reakcija, jer su njih otkrili tek pokušaji da se objasni to tajanstveno zračenje. A tek je proučavanje tih reakcija dovelo napokon i do znamenitog Rutherfordova pokusa iz 1910. kojim je utvrdio da atomi nisu nikakve Boyleove čvrste špekule, nego utvarna stvorenja sazdana od nevjerojatno kompaktne jezgre (nukleusa) u kojoj je koncentrirano 99,9% njegove mase, i uzdušastog elektronskog oblaka koji tvori oko 99,99999999% njegova volumena. Energijama u prvom, bavi se nuklearna fizika. Energijama u drugom, milijun puta manjim, bavi se kemija. A između toga nema praktički ničega.

No sad se upitajmo, da nuklearne reakcije nisu popraćene radioaktivnošću, dakle emisijom čestica visoke energije, kako bismo ih uopće otkrili? Odgovor je teško ili nikako. I to naprosto zato što su sve prirodne radioaktivne reakcije – zaboravimo načas daleko i nedohvatno Sunce – popraćene tako sporim kemijskim promjenama i tako slabim razvijanjem topline, da bi sve te pojave lako podveli pod eksperimentalnu grešku. Drugim riječima, da nije bilo zračenja, pa i velikog izuma fotografije, koji je – kao i svi veliki izumi – uz očekivane posljedice (jeftino portretiranje novonikle buržoazije) – donio i sasvim neočekivane i epohalne, i danas bismo možda živjeli potpuno nesvjesni tog silnog izvora energije.

Kao što se, napokon, i dogodilo u slučaju niskoenergetskih nuklearnih reakcija. I to naprosto zato što se zaboravilo da zračenje nije ono što nuklearne reakcije čini mogućim, nego samo ono što ih čini vidljivim.

 

FUZIJA U EPRUVETI

No srećom po čovječanstvo, dok je gomila (pa i znanstvenička) išla za očima, slijedeći sasvim jasne i mjerljive tragove ionizirajućih čestica u maglenim komorama i fotografskoj iluziji, probrana je manjina išla za umom, sumnjajući u tako oštru podjelu između nuklearnih i kemijskih reakcija.

Još koncem 1920-tih dva Austrijanca, Friedrich Paneth i Kurt Peters elektroliziraju vodu paladijskom katodom i, kako tvrde, dobivaju helij, iako to kasnije povlače. Godine 1927. isto čini Šveđanin J. Tandberg, ali s teškom vodom. Zatim sve pada u zaborav do 1989. kad Martin Fleischmann i Stanley Pons iz Salt Lake Cityja objavljuju senzaciju: ponovivši Tandbergov pokus, dobili su ne samo toplinu i helij, nego čak i nešto neutrona. Drugim riječima, ostvarili su fuziju u epruveti.

Fuzija je, da se podsjetimo, stapanje dvije lagane jezgre u neku težu – onako kao što se dvije kapi vode spajaju u jednu, stabilniju, no problem je što te dvije “kapi” (jezgre) nije nimalo lako spojiti, jer se odbijaju vrlo jakim nabojima. Tu odbojnost oficijelna znanost pokušava svladati brutalno, tzv. “vrućom fuzijom”: tlačenjem i zagrijavanjem, ali je nakon preko pola stoljeća došla tek do ITER-a: uređaja vrijednog 15 milijardi eura, a koji bi tek 2020. trebao postati tek posljednjim eksperimentalnim uređajem prije prvog komercijalnog.

Pons i Fleischmann su, međutim, pošli od kvantnomehaničke činjenica de se svaka čestica može naći u svakom djeliću svemira. Zbog toga dvije jezgre, da bi se stopile, ne treba spojiti, nego samo dovoljno približiti. A u paladiju, u kojem se vodik otapa kao šećer u vodi, jezgre atoma dolaze zaista vrlo blizu. Dovoljno, tvrdili su Pons i Fleischmann, da se u nekakvom opazivom broju slučaja i spoje.

 

PUSTOLOV I PODUZETNIK ROSSI

Nakon prve senzacije uslijedila je, međutim, reakcija, jer pokus Ponsa i Fleischmanna uglavnom nije uspijevali ponoviti, no još je jači dokaz protiv bilo već golo postojanje i Ponsa i Fleicmanna. Jer, tvrdili su protivnici, da se zaista dogodila nuklearna reakcija, zračenja bi vas ubila u sekundi. Zbog čega je svega čitavo to područje tzv. “hladne fuzije” bilo proglašeno “patološkom znanošću”, nečim pred čim su stručni časopisi zatvorili svoje stranice i patentni uredi svoja vrata. Ali to srećom ne znači da se na tome i prestalo raditi. Samo što se ta prognana znanost s pozornice preselila u podzemlje.

Ponovljivost (reproducibilnost) pokusa jest temelj znanosti, no pobornici su hladne fuzije shvaćali da ponavljanje pokusa nije ni lako ni jednostavno, a ako još ne postoji ni nikakva valjana teorija koja bi ih usmjerila, da se svode na čistu lutriju. A što se tiče radioaktivnosti, ako je riječ o sasvim novoj pojavi, možda tu i u pogledu radioaktivnosti vrijede novi zakoni.

I tako su malobrojni znanstvenici ipak nastavili eksperimentirati, često krišom, na svoj račun i na svoju ruku. Polako pritom postižući sve veću reproducibilnost i otkrivajući sve nove ne samo zakonitosti, nego i reakcije. I stvarajući uređaje koji su mjesecima nedvojbeno proizvodili “anomalnu toplinu”. Nevolja je bila samo u tome što je količina te topline bila bila nepraktično malena, a same reakcije često nepraktično hirovite i nepredvidljive.

A onda 1995. Sergio Focardi iz Bologne i Francesco Piantelli iz Siene otkrivaju da se energija može dobiti i jednostavnim spajanjem vodika i fino raspršenog nikla. Nevolja je samo u tome što je ta reakcija tako burna da zna rastaliti pa i raznijeti čitav uređaj. Eksperimenti se nastavljaju, da bi u igru napokon ušao i inženjer Andrea Rossi, manje znanstvenik a više poduzetnik i pustolov, pa se udružio s profesorom Focardijem i u smjesu ubacio svoj “energijski katalizator” (eCat).

Rezultat svega? Rossi početkom ove godine javno demonstrira svoj prvi predložak komercijalnog uređaja. Demonstracija međutim uspijeva i ne uspijeva, pa ostaju sumnje; proglašavaju ga šarlatanom unatoč besprijekornoj znanstvenoj reputaciji profesora Focardija, njegova partnera u projektu. Ljetos Rossi ponavlja javnu demonstraciju, no sve ostaje i dalje sumnjivo, jer – navodno čuvajući poslovnu tajnu – ne dopušta preveliko razgledavanje svog uređaja. Pritom najavljuje i prodaju svog prvog industrijskog uređaja termičke snage od 1 megawatta, složenog od pedesetak modula, malih nikal-vodikovih reaktora. A što, na opće zaprepaštenje ljudi koji su ga proglasili varalicom, 28. listopada napokon i čini. Kupac, međutim, ostaje anoniman, što izaziva nove sumnje. Istodobno, međutim, tvrtka Defkalion najavljuje sličan uređaj, a obećava ga i Piantelli. Stvar time postaje uvjerljivija, no čvrstog dokaza i dalje nema. Rossi, međutim, smatra da ga i ne treba dati – bar ne u smislu znanstvenog rada. Dokaz je uređaj koji radi, tvrdi on, i zadovoljna mušterija koja dolazi po još.

Prevara, tvrde skeptici, no pitanje ostaje kako i na koji način, jer Rossijev je poslovni model vrlo jednostavan. Kupac polaže novac na zaštićeni račun, i ako nije zadovoljan, novac mu se vraća. A postoji i mogućnost najma, čistog kupovanja energije. Kako na taj način iz nekog izvući novac, za mene je tajna.

I što onda još ostaje? Prevara bez dobiti? Dakle ne prevara nego psina. Pa ipak, iako Talijani vole dobre psine, teško da bi netko za njih prodao kuću i spiskao milijune eura.

Onda bi ipak moglo biti istina to što veli Rossi. Što znači da je revolucija već počela, najveća poslije izuma parnog stroja. Revolucija popraćena skoro potpunom šutnjom medija i znanstvenih krugova. T

{youtube}z-0WvK2b7dU{/youtube}

{youtube}u-Ru1eAymvE{/youtube}

5 komentara

Uskoči u raspravu
  1. miki
    #1 miki 30 prosinca, 2011, 18:57

    Raos je kemičar, on to zna. Naši primitivci ne mogu reći ništa drugo za stvari za koje nisu čuli ni pojmovmo nego da nje ntko prolupao

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Saša
    #2 Saša 30 prosinca, 2011, 10:59

    Ovaj je totalno prolupao.

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code