Poginula je nadomak kućnoga praga, a njenom su stradavanju prisustvovali i suvozači iz automobila, seka Snježana i pričuvni policajac Vlado Dumbović, koji su od četničkoga automatskoga oružja zadobili teške rane. Darko Dumbović je potom kazao kako su izvršitelji toga gnjusnoga čina poznati obitelji i široj javnosti, ali da ih ruka pravde ne može dosegnuti, jer su kukavički napustili napadnutu i razorenu hrvatsku zemlju i mjesto zločina. S većim brojem roditelja poginulih i nestalih branitelja Domovinskoga rata, svečanosti obnove spomen-obilježja u Gornjoj Budičini – budući da su prvo sami podigli roditelji Marica i nedavno preminuli otac Josip Kožić – bili su i roditelji poginuloga pripadnika 57. samostalne bojne ZNG-a, Roberta, Vera i Ante Živković iz sisačkoga Capraga
Napisao: Josip Frković
Više stotina gradjana Petrinje, Siska i Gline, te ostalih mjesta Sisačko-moslavačke županije, nazočilo je obilježavanju 5. srpnja – Spomendana tragično poginuloj stanovnici prigradske petrinjske Budičine, Josipi Kožić. Nesretna 16-godissnjakinja poginula je 5. srpnja 1991. od terorističkih rafalnih hitaca svojih podmuklih srpskih “komšija”. Bila je to prva poginula ženska osoba u Domovinskom ratu petrinjskoga kraja, pa su se na komemoraciji, uz brojne gradjane, okupili i ratni veterani, te predstavnici predsjedničina ureda, Hrvatskoga sabora, Vlade i MORH-a, Ministarstva hrvatskih branitelja i MUP-a.
Nesretna Josipa
Prvi je dio svećanosti održan uza spomenik svim žrtvama Drugoga svjetskoga i Domovinskoga rata, u D. Budičini, a potom uza spomenik na mjestu stradanja nesretne djevojke u G. Budičini. Na lik Josipe, nesretne djevojke pune domoljubnoga zanosa i životnoga poleta, najprije je podsjetio predsjednik Gradske koordinacije udruga hrvatskih branitelja, Darko Dumobivc, koji je istaknuo da je sloboda jedine nam domovine plaćena životima 560 hrvatskih vojnika i policajaca s područja Sisačko-moslavačke županije, čijih je 52 posto teritorija četiri godine bilo pod terorističkom i okupacijskom srpskom vlašću. I Josipa Kočić je medju onima koji su čivot darovali slobodi domovine.
Udruga roditelja spala s 850 na 205 članova
Poginula je nadomak kućnoga praga, a njenom su stradavanju prisustvovali i suvozači iz automobila, seka Snježana i pričuvni policajac Vlado Dumbović, koji su od četničkoga automatskoga oružja zadobili teške rane. Darko Dumbović je potom kazao kako su izvršitelji toga gnjusnoga čina poznati obitelji i široj javnosti, ali da ih ruka pravde ne može dosegnuti, jer su kukavički napustili napadnutu i razorenu hrvatsku zemlju i mjesto zločina. S većim brojem roditelja poginulih i nestalih branitelja Domovinskoga rata, svečanosti obnove spomen-obilježja u Gornjoj Budičini – budući da su prvo sami podigli roditelji Marica i nedavno preminuli otac Josip Kožić – bili su i roditelji poginuloga pripadnika 57. samostalne bojne ZNG-a, Roberta, Vera i Ante Živković iz sisačkoga Capraga. Gospodin Ante, predsjednik županijske udruge roditelja poginulih i nestalih branitelja, rekao je kako je 1995., završetkom pravednoga i osloboditeljskoga Domovinskoga rata udruga imala 850 članova, a sada ih je jedva 205 iz cijele županije. – Svakoga tjedna, gotovo, ispračamo nekoga od tužnih ljudi naše nesretne sudbine. Joč prije desetak dana, eto, bili smo na hodočašću u svetitu Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu, svjesni da će na sljedećem našem okupljanju netko od tada nazočnih nedostajati, reče gospodin Živković.
Molitvu za ubijenu Josipu Kožić i sve smrtno stradale branitelje i civilne osobe predvodio je biskup sisački mons. dr. Vlado Košić, koji je kao župnik sv. Bartola u Hrastovici osobno bio na mjestu tragičnoga srpanjskoga dogadjaja 1991. T
2 komentara
Uskoči u raspravuPosstovani gospodine iz Gradisscha!
Pojam domoljubive Josipe Kozzich spomenuo je u svom obrachanju zasluzzni priccuvni policajac Darko Dumbovich, danas ssef gradske koordinacije udruga hrvatskih branitelja Petrinje i obiteljski prijatelj iz tih tesskih dana vlasske revolucije. Otac Josipin, Josip, nekad radnik mesne industrije, u ratu je bio policajac, ssogor je nosio istu odoru, majka Marica i danas je, dussom i tijelom, za slobodnu i demokratsku hrvatsku domovinu. Tuzzna, istina, ali odluccna da saccuva uspomenu na svoje umoreno dijete. Vass arhaiccni hrvatski, dragi gospon, svjedocci da gorke pilule hrvatske niste osjetili u neposrednoj blizini. Neka, hvala Bogu, no pitam Vas dragi, nepoznati gospodine, zassto djevojccurak od 16 ne bi mogao javno iskazivati domoljubne osjechaje u znak sreche za neovisnu, svoju drzzavu RH. Za sve dobronamjerne pripomene, ccitatelji i sstivopisac vam na kraju i to na aktualnom, sluzzbenom hrvatskom (ne arhaiccnom jeziku) ipak zahvaljuju. Za dom – spremni! Bog i Hrvati! Za Hrvatsku uvijek!
dakle, štivopisac se je malo zaigrał i nadahnuto pripisał “domoljubni zanos” mladoj šestnaestljetnici. dakako, činjenica da je obična hrvatska maloljetna djevojka smrtno stradala na hižnom (“kuće” neka ostanu u brdih i gorah katunarom) pragu od paljbe kukavičkih zločinačkih velikosrbskih huljetin, ne umanjuje njenu znamensku hrvatsku žrtvu, akoprëm tada u toj dobi i nije mogla znati što znači “domoljubni zanos”.