TUŽNA I RUŽNA PRIČA NAŠEGA DOBA

TUŽNA I RUŽNA PRIČA NAŠEGA DOBA

8. lipnja, 2011.
Print Friendly, PDF & Email

Piše: Ante Matić

 

Zoran Kupreškić, Haška priča, HKD Napredak, Vitez, 2010.

 

Braću Kupreškić upoznao sam u Vitezu i dobio od Zorana knjigu s posvetom. Silno sam se iznenadio kad mi je pokazao moju prilično istrošenu knjigu priča Lijepa naša tuđina, koju je don Ante Baković prošvercao, pa su je naši uznici i patnici čitali u haškom zatvoru. Bio sam zatečen i zapanjen onim što nije ušlo u knjigu, a što je Zoran pričao za stolom dok smo blagovali poslije predstavljanja moje Kamene knjige u Vitezu.

Dugo u noć čitao sam Hašku priču i nisam mogao zaspati od neke nelagode i pritajena bijesa koji se probudio u meni i razgarao sve jače što sam dublje i dalje zalazio u zlu sudbinu braće Kupreškića i ostalih naših ljudi koji čame i stradavaju u tom haškom paklu.

Svjedočanstvo Zorana Kupreškića i njegova brata ne mogu čovjeka ostaviti ravnodušnim. Ono što su oni proživjeli, ni krivi ni dužni, i ružna je i tužna hrvatska priča našega doba. Kupreškićeva priča vraća nas u neka najmračnija vremena ljudskoga roda; u srednji vijek, u doba inkvizicije ili u doba konkvistadora koji su tamanili indijanska plemena ili im nanosili golemu napravdu, ili nas baca u mračno doba Hitlerova i Staljinova zlavremena!

Drugo dopunjeno izdanje Kupreškićeve knjige o haškom paklu dovoljno govori kolika je znatiželja čitateljstva o stradanju hrvatskih časnika poslije nedavnog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Knjiga govori o Kupreškićevom stradanju i nepravdi koja je nanesena njemu i njegovu bratu od strane agresora i haških, europskih licemjera, koji kroje pravdu kao nikad prije u srcu Europe. Te prepotentne engleske, nizozemske i ine moralne i ljudske nakaze, koje sjede tamo u onoj prokletoj haškoj sudnici u onim odorama, neodoljivo podsjećaju na inkvizitore ili one Staljinove ili Titove djelitelje pravde i stravične progonitelje nevinih ljudi. Sve to u čovjeku budi neki čudan osjećaj naše civilizacije, osjećaj nekakva puta u neku fantomsku i stvarno nestvarnu Europsku uniju, osjećaj atomskog doba, velikog vremena u kojem se gomilaju silne nepravde i zla svakojaka. Velike europske političke pičke šire opasnu političku bolest preko nekakve zajednice naroda, koju su nazvali Europska unija, a one tamo Ujedinjene nacije neodoljivo počinju podsjećati na neslavnu i nestalu Ligu naroda. Haška stvarnost kao da se ne događa u našemu dobu, na starom kontinentu, u srcu Europe, u visokorazvijenoj civilizaciji, koja je čovjeka vinula do Mjeseca i napravila čudesa na licu zemlje. Kupreškićeva priča je zanimljiva, dirljiva, groteksna, tragikomična, vjerodostojna, iskrena i dozlaboga tužna. Što su sve jadni ljudi morali pretrpjeti od nekakvih svjetskih i europskih djelitelja pravde, možete pročitati u knjizi Zorana Kupreškića. Haška priča tutnji kroz naše vrijeme i ostavlja iza sebe prljav trag. Vitežani su se viteški branili i na njima je Haag polomio zube, na njima je svjetska Pravda pala na ispitu. Ne smetnimo s uma da taj sud sudi u ime Ujedinjenih naroda i da ga je ta najmoćnija institucija na planetu i ustanovila radi pravde. Taj sud pravde pretvorio se u strašan sud nepravde.

 

POVIJESNE ZLOSTI I PAKOSTI

 

 

Diana Glasnova, Ratnici mislosrđa, Alfa, Zagreb, 2009.

 

Bugarska povjesničarka i spisateljica objavila je knjigu o nedavnoj bugarskoj i hrvatskoj prošlosti, o prijateljstvu dva naroda i jugokomunističkim, partizanskim  zlima, zlostima i pakostima u ratu i poraću. Titovi komunisti sve su dobili na prevaru, na laži i krvi koju su prolili svojoj braći Hrvatima i drugima koji s njima žive pod istim hrvatskim nebom.

Komunizam kao najveće zlo u povijesti ljudskoga roda došao je najviše do izražaja u dvadesetom stoljeću. Neke je narode, posebice se to odnosi na Hrvate, preskupo koštala naivnosti glede prihvaćanja, na brzinu i prevaru, bezbožne ideologije Marxa, Lenjina, Staljina, Tita…

Neki narodi morali su proći stravičnu boljševičku, komunističku kalvariju, kakvu povijest nije upamtila od postanka svijeta i čovjeka.

Glasnova opisuje stradanje bugarskog naroda, bugarskih vojnika na obje strane: i na strani sila osovine i na strani Amerike i njezinih saveznika. Churchill je tu odigrao jako negativnu ulogu. Taj engleski pretili svinjogojac, veliki lažac i naredbodavac, naredi svojim engleskim krvnicima da bugarski glavni grad sravne sa zemljom i da tamo gdje je bio grad posade krumpire. Moš mislit, tu englesku galatnosti, prijatnosti i demokratičnosti, da ne kažem osjećaj za pravdu i dobrotu! Nema toga kod tih prokletih Engleza, niti je toga kod njih bilo kroz stoljeća. Engleske zlosti i ruske opakosti nanijele su Bugarima veliku povijesnu nepravdu  i izazvale ubijanje mnogih bugarskih vojnika i civila.

U nekliko navrata bugarski vojnici su pomagali Hrvatima, pogotovu na sremskom frontu, a bogme i na Bleiburgu. Bugari su bili razapeti između Rusa i Amerikanaca, između nekakve zapadne demokracije i istočne ruske, bizantske, boljševičke, staljinističke strašne prakse. U vrijeme NDH neki su hrvatski časnici bili na školovanju u Bugarskoj. Sve su ih pobili ruski i bugarski boljševici, komunisti, bez suđenja, onako komunistički, staljinistički, drugarski. Unatoč tomu, prijateljstvo Bugara i Hrvata očitovalo se u ratu i poraću u više navrata. Međutim, Srbi su stalno širili laži o Bugarima i njihovoj povijesti, pa to servirali i Hrvatima, a pogotovu je to vješto činio Vuk Karadžić i pisci srpskog zloglasnog Memoranduma.

Mi nismo započeli rat i unatoč svemu smo milosrdni, glasila je bugarska poruka i pokuda povijesnim nepravdama i lažima. Diana Glasnova je ovom knjigom razotkrila komunistička zlodjela i raskrinkala čvrsto “betonirane” povijesne laži o Bugarima i Hrvatima u ratu i poraću. Ta dva tragična naroda zapravo se nisu  kroz povijest sukobljavala, osim jednom, kad su Srbi tražili od kralja Tomislava  da im pomogne. Tada je, na našu nesreću, hrvatski kralj zapravo spasio Srbe od Bugara. Kasnije će to oni zaboraviti i u devetnaestom i dvadesetom stoljeću krvavo naplatiti, vratit će hrvatskom narodu zlom za dobro, tako krvavo kao nikad u našoj povijesti. Oni su naši zakleti neprijatelji. Tko to ozbiljno ne shvaća, neka bude spreman proći njihov pakao, kao što su to prošli Hrvati u Prvom i Drugom svjetskom ratu, poraću i nedavnom hrvatskom obrambenom i oslobodilačkom ratu, koji su neki mudrijaši, bivši partijaši, nazvali Domovinski rat. Iz ove knjigu Bugarke Diane ima se što pročitati, što je bilo zatajeno i prešućivano u vrijeme komunizma; ima više primjera o stradanju Bugara i  Hrvata u dva rata i poraća.

Ovom knjigom Dijana Glasnova podigla je trajan spomenik prijateljstvu ova dva stara, različita naroda.

 

UKORIČENI TOMIĆ

 

Ante Tomić, Dečko koji obećava, Jutarnji list, Zagreb, 2009.

 

Dobro se ukoričio, ukurčio i opario slavni pisac Tomić. Na koricama velikim, masnim kolosalnim slovima u bojama piše ANTE TOMIĆ (naslov knjige ispisan je malenim slovima) i ispod tih golemih slova stoji glavurda pisca natkriljena slamnatim šeširom. A sunca nigdje!

Ime i prezime slavnog Imoćana vidi se iz aviona, a slova naslova knjige treba tražiti sitnozorom. Treba već na korici velikim slovima označiti veličinu piščine iz varoške vukojebine. I sve to na crnoj podlozi. Vala mašala!

Dakle, Tomić je na koricama pokazao svoju golemu veličajnost i zavičajnost, a među koricama su skromne, dosadne, dvobojne, zadane i pokatkad uvredljive kolumne, koje je već čitalo strpljivo, viteško čitateljstvo njihova jalovog Jutarnjeg lista, koji već godinama nekim kolumnama svojih mnogobrojnih kolumnista, među kojima je i Tomić, zagađuje hrvatski medijski prostor, obmanjuje hrvatsku javnost i truje hrvatsku čitateljsku mladost. Još jednom kažem, dakle, Tomić se bome dobro okurčio, oprostite ukoričio.

Iz dnevnog lista uskočio ravno na korice knjige, koju taj svetosavski dnevnik tiska i prodaje uz novine. I to u velikom tiražću. Tko je želio kupiti Jutarnji list mogao je i Tomićeve bivše slavno neslavne tekstove, koji su sada “taze kao iz magaze,” ukoričene u crne korice, dok je na zadnjoj stranici pričica o stanovitoj Paris Hilton. Što ona tu radi i kako se tu našla, valjda zna samo slavni columnist. Pri dnu crnih korica bijelim slovima otisnut je kratki životopis slavnog pisca iz Prološca i popis velebnih djela koja je do sada objavio. Knjiga je odsjela i u izlozima u centru glavnog grada svih Hrvata, pa se oglasilo i na televiziji da je to remek djelo izišlo iz tiska. Eto, djelo izletjelo iz glave i slave slavnog pisca kao kamenčić iz praćke, pa je tako svijetu obznanjeno da su Tomićeve kolumne po drugi put ugledale svjetlo dana. U poplavi knjiga kolumni neki umni, a neki bezumni ukoričuju svoje kolumne, a najslavniji od tih novinarčina i piščina je još jedan slavni kolumnist iz imotskog sela Zmijavci, iz kojeg su Todorići, Milasi, Žužuli i još neki, koje su iz ostalih sela nazivali – gudari. Posvuda se dobro rasporedili sinovi i unuci prosjaka i gudara u novonastaloj, mladoj, slobodnoj i demokratskoj hrvatskoj državi: na vlasti, pri vlasti, u pretvorbi, kulturi, vojsci, policiji, medijima…

Da otvoriš konzervu, možda bi iz nje iskočio neki naš čovik iz Imotskog i okolice.

Onu o Gospi i kupusu Tomić nikada nije stavio ni u jednu svoju knjigu, a ja sam taj prljavi tekst pročitao svojedbno u Jutarnjem listu. Tomić tada piše kako mu se Gospa ukazala u glavici kupusa. Kad je raskrižio glavicu, ugledao je Gospu i  jetko rekao: Kakva šteta što nije kiseo! Tako zbori slavni piščina iz Prološca, gdje se svake godine za Veliku Gospu slije silno mnoštvo na molitvu i dernek, više od deset tisuća vjernika i hodočasnika. Dakle, taj njihov bivši zet, pitomac kojeg je spriječio rat da ga proizvedu u oficirčinu, zna se čiju, taj i takav Tomić Ante u jednoj svojoj kolumni nudi hrvatskim vjernicima kiselu Gospu! Zar to nije strašno? Izgleda da je u dnu njega ostala mala kasarna, ONO i DSZ i “ništa nas ne smije iznenaditi”! Tomić zna pisati romančiće, priče i pričice, scenarije za filmove, ali zna nekim tekstovima vrijeđati sve što je hrvatskom čovjeku i narodu sveto. Zašto to čini, valjda znaju on i oni koji su ga upregli lolo u  kozaračko kolo! U silnoj poplavi knjiga kolumni nastale su i medijske močvare  u kojima plivaju i Ante Tomić i njegove umne i bezumne kolumne.

Tako je to kada pripada moćnom medijskom čoporu nekih tamo Jergovića, Ferića, Dežulovića, Pavičića, Butkovića, Đikića, Kuljiša, Lovrića, Jugovića…T

3 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Demokrat
    #1 Demokrat 1 kolovoza, 2011, 05:54

    Bravo Ante, tako se peru juugonacisti, ali uzaludno. Nema u njih ni mozga ni osjećaja, samo laži i bešćutnost za druge, kao Staljinovi i Hitlerovi učenici.

    Odgovorite na ovaj komentar

<