TRI SUVREMANA SLIKARA I KIPAR MATA KROATA

TRI SUVREMANA SLIKARA I KIPAR MATA KROATA

19. prosinca, 2017.

 

Mata CROata suvremeni je hrvatski likovni umjetnik, akademski kipar Mate Turić iz Banova, kraj Vrbovca, pripadnik mlađe generacije aktualnih hrvatskih autora, kreator vrlo zanimljivog, osebujnog i obimnog skulptorskog opusa u kamenu ( raznih vrsta), većinom sklon modeliranja raznolikih i tajanstvenih oblika ( obličja ) jedra ( jedara, uvijek napetih, u punom plovu broda ), kontinuirano istražujući svekolika lica čudesne kombinacije drva i tkanine, koja odavna omogućuje čovjeku plovit

Napisao: Miroslav Pelikan

Akademski slikar i profesor na zagrebačkoj Školi primijenjene umjetnosti i dizajna, Davorin Radić jedan je od najistaknutijih stvaratelja suvremene hrvatske likovne umjetnosti, autor iznimnog opusa koga čini nekoliko snažnih ciklusa, autor o čijem je svestranom radu i dosegu visokih rezultata objavljeno niz monografija posvećenih uljima, akvarelima, crtežima, slikar koji je izlagao na brojnim zapaženim samostalnim izložbama u domovini i inozemstvu. Na nedavnoj retrospektivi u Modernoj galeriji izložio je uz ostala odabrana djela i seriju ulja, većih formata s apstraktnim motivima.

Doista i u ovom, nefigurativnom ciklusu Radić se i dalje služi svojom prepoznatljivom kolorističkom paletom, snažne ali i odmjerene geste i kontroliranog nanosa boje jer boja je važna ali nije najvažnija, ona je samo u funkciji složene simbolike Radićeva bogata opusa.

Prvi je dojam, razgradnja do sada poznatoga i preoblikovanje već oblikovanog, u novu formu, u novi sadržaj, s prikrivenom simbolikom, pa nam se može učiniti kako Radić na platnu bilježi egzistiranje raznolikog bilja s već uvenulim cvijetovima usred prostorije ili tvori moguća obličja koja će uskoro iznjedriti budućnost ili je to samo sjećanje na završetak putovanja u krajeve iz kojih slikar nikada nije ni otišao i sada se oni njemu ponešto čine neobičnim, jedva prepoznatljivim.

Radić na velikom formatu platna slaže nove forme, naizgled uznemirene, razasute, razgrađene, demontirane u kolorističkom bljesku ( vrisku ) boja i čini se portretira ljude, poznanike za stolom, s njihovim svakodnevnim pokretima i izgovorenim riječima u jednom običnom šarenom danu, kada je svjetlost dana poduprla nježnost boja, s očima koje nas netremice promatraju i razmišljaju, tko smo to mi, mi koji stojima ispred platna s kistom u ruci, dok ptice, koje sliče paunima promiču ispod stola glasajući se pomalo stravičnim krikovima, ne obazirući se mnogo na osobe koje okružuju stol izmjenjujući visoke glasove pohvale ili se ljute, galame, paun je već odšetao i u pozadini raskrilio svoj fantastični rep, dok ga oni promatraju svojim zavidljivim očima.

Taj neobični svijet i flore i faune i čovjeka i svijeta oko njega, u središtu je Radićeva zanimanja u novom, apstraktnom, nefigurativnom ciklusu koga čine slike s pomalo uznemirujućim osjećanjem dok ih promatramo, nastojeći prodrijeti u dubinu, razotkriti skrivenu autorovu šifru koja će nam omogućiti da jasno i bez ustezanja pročitamo, vidimo jasno svaki potez, svaki trag boje u ovim nesvakidašnjim interijerima.
No, svatko od nas, prepoznao bi, pronašao bi u novim Radićevim slikama, samo njemu svojstvene, drage ili nesklone znakove s prijanjajućim bojama i zaključio kako je zapravo samo on u pravu jer samo je njegove tumačenje ispravno.

Istodobno, možemo u seriji novih slika ipak predosjetiti stanovite figurativne oblike kotrljajućih, gibajućih tijela raširujuće žućkaste magle, koja se sporo, jedva nekako, širi iz središta prostora, nastojeći prekriti cijeli volumen.

Radić vješto gradi novi metafizički svijet koji se pojavljuje kao logični korak u osobnom umjetničkom razvoju,ciklus u njegovim zrelim autorskim godinama, koga ne čini samo nekoliko, već preko stotinu slika, koliko ih je naslikao u proteklom razdoblju, osjećajući kako je još uvijek samo na početku, tek se otisnuo od obale, pučina je još daleko.

Valja također pripomenuti kako se ovaj novi ciklus pojavio kao posve prirodna pojava, u vremenima kontinuiranog rada na nizu ciklusa od mitoloških scena, aktova, gradskih veduta, autoportreta, portreta kao još jedno viđenje i doživljavanje svijeta.

Radićev novi ciklus razgrađenog svijeta polako se taloži sa slike na sliku, oslobađajući slikara drevnih dojmova, otvarajući ga nadolazećim senzacijama budućnosti.

Ipak ne mogu se oteti uplivu jedne misli, kako je slikar iskoristio, ujedinio svu svoju vještinu i talent, svo svoje mnogostruko iskustvo, trošeći i koristeći raznolike motive, od aktova do veduta i preoblikovao ih nefigurativnom izrazitom kolorističkom gestom u novu stvarnost.

Uznemirujuća ljepota krajobraza Bojana Doleneca

Akademski slikar iz Zagreba, Bojan Dolenec, vrlo je aktivni dionik hrvatske suvremene likovne scene, istaknuti predstavnik svoje generacije, kontinuirano opredijeljen za rad na dva niza, na realizaciji ciklusa posvećom duhovnim stanjima čovjeka u srazu sa svakodnevnim nevoljama, bile one dugoročno izražene ili su tek kratkotrajne nazočne i vrlo agilnom zaokruživanju gotovo dnevničkih bilježaka snoviđenja o nepoznatim obalama, nakon burnog i opasnog mora, sa udaljenim zemljama koje se tek naziru u izmaglicama i o kojima ne znamo uistinu ništa.

Dolenec, dok je još ogrnut morem, valovima, portretira različito komponiranu obalu, kamenitu, krševitu, sa dugim žalom, sa šumom, odmah do mora, s oblacima i maglama koje titraju iznad kopna, iza kojih se tek mogu nazrijeti rijetko uočeni oblici.

Da, doista slikar putuje i prenosi na platno ili papir zapamćene fragmente sjećanja u kojima uvijek dominiraju obale, koje tek treba dosegnuti i iako su na dohvat ruke, slikar dobro zna kako su one doista, prokleto, nevjerojatno daleko i da mu trenutno potrebna nadljudska snaga da se otme moru i prepusti na milost i nemilost zemlji, kopnu, stijeni.

Raznovrsnost oblika na obali uz pojedinu boju koja daje temeljni ton kopnu, zanimljiva je kako slikaru tako i gledatelju, a obojica na ovoj seriji slika lako mogu prepoznati konfiguraciju Kolhide prema kojoj su davno uz nedaće putovali u potrazi za svojim runom, za svojom Medejom i samo svojim usudom.

Krajobrazi su izvedeni u ulju i akrilu, na srednjim formatima, svaki ponaosob vrlo specifičan, ne sličeći nimalo niti onom prije niti onom poslije njega, u seriji u kojoj autor vješto kombinira za svaki pejzaž drugu kolorističku kombinaciju, tajanstvenu i izazovnu, poticajno istraživačku, jednostavno uzbudljivu.

Serija krajobraza Bojana Doleneca, pomno odabrana i prikazana u jednom odabiru i na jednom mjestu, dala bi bogat i posve cjelovit dojam o dijelu uspješnog slikarskog opusa mladoga umjetnika, naravno uz adekvatan, opširniji katalog koji bi samo potpomogao kvalitetan utisak.

Zanimljivo bi bi bilo vidjeti slične motive na većim ili velikim formatima platna, uz poznate dominirajuće boje, s pitanjem, koliko bi se nepoznata, tajnovita zemlja otkrila, razotkrila, uklonila izmaglice sa svoga lica i ukazala nam se u svoj svojoj stvarnosti.

Dolenec ustrajno radi na ovom ciklusu, odgovarajući i sebi na upit, dokle ga može odvesti ova plovidba, koliko daleko i gdje će ugledati spasonosno ili neprijateljsko lice od kamenja i drveća.

S druge strane, slikar se nehotice ali i hotimično poigrava, jednom duboko u figuraciji a malo kasnije dojam je sasvim apstraktni a ponegdje se i isprepliću, prirodno i logično.

Ciklus krajobraza, sraza ili spoja kopna i vode, mora i obala, slikara Bojana Doleneca zauzima značajno mjesto u autorovom opusu a vrlo je zanimljiv i javnosti, i kritici i publici.

Eruptivni kolor Mladena Žunjića

Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, slikar Mladen Žunjić, u posljednje je vrijeme privukao dosta radoznale pozornosti javnosti nakon nekoliko vrlo uspjelih izlaganja na skupnim izložbama aktualne domaće produkcije.

Doista, Mladen Žunjić je u nekoliko prigoda izložio vrlo zanimljive i duhu poticajne velike formate ulja i akrila, varirajući svoje omiljene motive ovalnih oblika koji se neprestano komešaju u srazu s oštrolikim tijelima u volumenu slike, u kojima možemo naslutiti privlačnu nagost ženskoga tijela ili nespretni ples Harlekina na sumornoj pozornici ili osjetiti nadolazeći uznemiruju nemir koji svakim trenutkom postaje sve veći i opasniji.

Žunjić je svoje ideje i emocije prenio na platno služeći se paletom eruptivnog kolora, vatrenim i neugasivim bojama, snažnim i silnim potezima kojima je suvereno prekrivao i zagospodario cijelom površinom platna, ne ostavljajući nepokriveni niti četvorni milimetar.

Ponekad Žunjić korist boju koju jednostavno šprica ( pošprica ) na platno, nastojeći svakom gestom ipak kontrolirati često nemoguću predvidljivost putanje i količinu izbačene boje.

Sudar boje s platnom rezultira ipak finim, preciznim rezultatom, koji jasno i nedvojbeno govori o primirenoj boji na bjelini površine u spletu dodira i kontakata gesti, koje katkada odaju dojam buketa poljskog cvijeća ili pak spomen na davni veliki prasak ili trenutka oslobođenosti, napokon dočekane ili šetnje kroz rascvjetali voćnjak, negdje u dubini svemira.

Riječ je o nizu slika koje nose izraziti optimizam, njihov nas kolor drži budnim, ne da nam sklopiti oči, ti su praskovi boja poput malih sunca, s malom ali stalnom svjetlošću.

U još jednoj varijanti. Žunjić vješto i odmjereno koristi tekuće akrile s kojima formira puno mirnije kompozicije, tiše i nježnije, slike u kojima dominiraju cvijetovi neobičnih boja.

Ponekad kombinira crno bijeli odnos, gdje na tamnoj površini uočavamo bijele vijugave linije ( litografije) ili se pak na tamnoj povšini tamnine uočava žuto tijelo, kao znak životnosti, kretanja.

Slikar Mladen Žunjić realizirao je obiman i kompleksan opus, sastavljen od nekoliko naizgled raznolikih ciklusa u kojima prevladavaju pojedine boje ili cijele palete ili su posve svedenu samo na jednu ili dvije boje.

Opus Mladena Žunjića, posebice veliki formati, od kojih mnogi slikari zaziru, strepeći od nesavladivosti nepodnošljivo velike površine, istaknut je posve opravdano u prvi plan.

Slikarstvo Mladena Žunjića pripada današnjem vremenu i čovjeku, nositelju raznovrsnih razmišljanja i ideja, o svemu što pojedinac osjeća, čini u srazu ili susretu sa svijetom, ali i podložniku niza strahova, koje pak govore o neizvjesnosti sutrašnjice, u svakom smislu.

Eruptivni kolor temeljna je karakteristika slikarskog opusa Mladena Žunjića, umjetnika koji s radošću stvara slike i cikluse, ponesen živošću i ljepotom svake pojedine boje.

Nova jedra Mate CROate

Mata CROata suvremeni je hrvatski likovni umjetnik, akademski kipar Mate Turić iz Banova, kraj Vrbovca, pripadnik mlađe generacije aktualnih hrvatskih autora, kreator vrlo zanimljivog, osebujnog i obimnog skulptorskog opusa u kamenu ( raznih vrsta), većinom sklon modeliranja raznolikih i tajanstvenih oblika ( obličja ) jedra ( jedara, uvijek napetih, u punom plovu broda ), kontinuirano istražujući svekolika lica čudesne kombinacije drva i tkanine, koja odavna omogućuje čovjeku ploviti.

Jedra Mate CROate imaju različita, posebna lica, svako se jedro u kamenu jasno razlikuje od onoga idućeg i nema nikakve sličnosti između njih, od veličine, ovalnog izgleda ili posve uspravnog, s nizom uspravnih linija što se protežu kamenom ili sasvim čistih, bijelih, nedirnutih, do onih koji asociraju uzlet, propinjanje broda prema nebu na vrhu vala, trenutak prije nego li će se sjuriti u tamno plavilo, pa i do onih koji posve umireni leže u sigurnosti luke i ne razmišljajući o moru, o plovidbi, o opasnosti.

Odnedavno jedro je izlomljeno vjetrom u brojnim okretajima i gotovo ne sliči jedru, bliže je izgledu tajanstvenog tornja na nepoznatoj obali.

U ovom opusu stalan je odnos veličina, ogromnog, nemjerljive površine jedra i malog plovila što se stisnulo u sjeni raskriljena diva. Autor nedvojbeno upozorava na misteriozni odnos vjetra i platna, istina, vjetar može gurati, pomicati trup broda, pomalo, ali s jedrom druguje i lete obadva, jedan pored drugog, noseći ispod plovilo koje se samo nada da će jedro izdržati do kraja.

Do kojeg kraja? Do kraja mora. Do kraja plovidbe.

Autor se okreće i pojednostavljenoj, elementarnoj formi jedra ali i onoj složenoj, okreće se i multipliciranim svojstvima i značenjima jedra i jedara ali i onim temeljnim.

Mata CROata iznimno je marljiv kipar, kontinurano radi svakodnevno, kleše i istražuje, okružen brojnim gotovim ali i tek započetim i komadima kamena koji još čekaju na svoje svjetlosne trenutke, kombinirajući kamen s drvom, staklom, željezom, stvarajući novi sustav jedinstvene skulpture jedra.

Svaki rad otvara novo pitanje u pristupu kamenu i motivu, dokle ću dospjeti s ovim kamenim blokom, hoću li dobiti odgovore na mnogobrojna pitanja koja se množe izmeđe ruke, dlijeta, čekića i kamena?

Kipar je zaronio u nepoznate i nenaslućujuće dubine istraživanja forme, bez ustezanja, željeći samo naprijed, dublje, do kraja, do one obale kojoj teži svako jedro.

Opus Mate CROate impozantan je već sada, skladno dimenzioniran, s privlačnim motivima i iznimnom skulptorskom vještinom. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code