U Hrvatskoj ima oko 200 000 duševnih bolesnika
Napisao: Petar Bukovac
„Svi ljudi rođeni su slobodni, s jednakim dostojanstvom i pravima“
početak je prvog člana Opće deklaracije oljudskim pravima. To znači da svi mi, od trenutka rođenja posjedujemo određena prava koja nazivamo ljudskim pravima. Ona su zajamčena svakom čovjeku na temelju njegova postojanja kao čovjeka i ona su neotuđiva (što znači da nikome ne mogu biti oduzeta).
Međutim, to ne vrijedi za bolesnike s duševnim smetnjama . Iako je prošle godine najavljivano kako će će se izmjenom i dopunom Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama na izborima 25. svibnja 2014. za Europski parlament ta populacija neće glasovati. Pročišćeni Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama donosi čitav niz novosti za tu kategoriju građana, a nijedan članak Zakona ne govori o njihovu pravu na glasovanju. U konačnici, svi nabrojeni članci Zakona jasno upućuje na činjenicu kako građani i sami zdravstveni radnici nedovoljno razumiju osnovne pojmove u pogledu prava pacijenata, ne prepoznaju probleme te ih ne mogu ni prevenirati, ne razumiju svoju ulogu u sustavu zdravstva i ne ponašaju se odgovorno iz razloga što ne osjećaju zaštitu unutar sustava pa u slučaju osjećaja nemoći i nezaštićenosti jedinu mogućnost vide u “ostvarivanju svojih prava na uštrb tuđih”. Nepoznavanje i nezaštićenost osnovnih ljudskih prava priječi ispravno korištenje zdravstvenim sustavom, a to vodi u raznolike oblike iznalaženja stranputica što je za društvo skuplje nego li treba biti, ali uz to predstavlja i otvorena vrata svim oblicima korupcije.
STIGMATIZIRANA POPULACIJA
U psihijatrijskim ustanovama u Hrvatskoj liječenje nije ni blizu suvremenom, a nije rijetkost da su pacijenti predozirani, pod jakom terapijom, zbog čega ne mogu ni funkcionirati a kamoli glasovati. Uz sve navedeno ta populacija je stigmatizirana od društva pa je često izbacivana iz javnih prostora, kafića, restorana zbog svoje bolesti. Prema njima se primjenjuju i fizičke mjere zabrane ulaska u spomenute prostore, krše se Ustavom zajamčena ljudskih prava pa čak i zlostavljanja.
Prema riječima ravnatelja bolnice Vrapče, prof. dr. Vlade Jukića, za sve su to krivi mediji koji svojim izjavama značajno pridonose stigmatizaciji osoba s duševnim smetnjama. Prema njegovoj izjavi, nevladine udruge i mediji stigmatiziraju duševne bolesnike, psihijatrijske ustanove te psihijatre i druge psihijatrijske djelatnike pokušavajući se, na neprimjeren način, obračunavati s društvenim ‘moćnicima’ i u tome obračunu dovode u pitanje cjelokupni zdravstveni sustav. Njegova izjava je daleko od istine jer se liječenje u Vrapču provodi nizom metoda kršenja ljudskih prava pa i prava na glasovanje. Njegova bolnica u kojoj je on nezamjenjivi ravnatelj ima godišnji proračun oko devet milijuna kuna i 10 000 duševnih bolesnika. Dodamo li toj brojki i pacijente iz drugih psihijatriskih usatanova u Hrvatskoj, broj psihičkih bolesnika, prema neslužbenim podacima, je oko dvjesto tisuća (toliki je broj i članova HDZ-a)
POLICIJSKE TJERALICE
U Hrvatskoj se previše naglašavaju prava manjinskih skupina (homoseksualaca, nacionalnih manjina…), a najmanje se spominju prava duševnih bolesnika. Zbog toga i ne čudi činjenica da se česti bjegovi pacijenata iz duševnih ustanova nalaze na policijskim tjeralicama među okorjelim zločincima. Što bi se dogodilo da su danas i duševni bolesnici glasovali? Ništa, osim što se ne bi osjećali građani drugoga reda. A to u Hravatskoj jesu. Dok im se ne zajamče prava na glasovanje i druga prava, duševni bolesnici će i dalje bježati iz psihijatrijskih ustanova, a neki možda i svoj glas neće dati onim kandidatima koji u Europski parlament pokušavaju ući da bi poboljšali svoj kućni budžet. 
