Rezultati HAVC-a su bijedni, ali koga briga?
Napisao: Denis Kuljiš/ www.zurnalisti.hr
Fotografija:www.novilist.hr
Hrvatski audiovizuelni centar (HAVC) na posljednjem je natječaju za poticanje igranog dugometražnog filma (mislio sam da smo napokon usvojili hrvatski naziv ”cjelovečernji”) jedanaestorici autora dodijelio po 35 tisuća kuna za razvoj scenarija. Pregledao sam sa zanimanjem rezultate natječaja, jer sam se i sam natjecao – LordanZafranović i ja dogovorili smo se da ponudimo siže scenarija za film ”Uspon i pad gospodina S.”, koji eksploatira neke aspekte moje knjige (nije još objavljena) ”Ivo Sanader – portret umjetnika u mladosti”. Tema je, rekao bih, intriganta, a ni nas dvojica nismo posve nepoznati javnosti. Pomislio sam – pa ništa ne košta, javit ću se, ni ta ”havcovština” neće vječito potrajati (možda do kraja mandata ove vlade), pak će se onda opet moći nekako, ovako, onako ili drukčije, pa neka scenarij kola… Borba je majka svih stvari, kao što je primijetio umnik ne manji od samog Hitlera. No, borba je zasad posve neravnopravna – činjenica je da sam ovog časa na sudu sa cijelim HAVC-om, pošto me tužio predsjednik te ustanovice, Hrvoje Hribar, a firma mu se onda pridružila i svi njeni čelnici na debeloj plaći dolaze na sud da me kazneno progone preko Kaznenog suda u Zagrebu jer drže da sam ih oklevetao i povrijedio kad sam u ”Večernjem listu” napisao da ima spornih stvari u funkcioniranja te njihove institucije premrežene različitim srodničkim i partnerskim odnosima. Naivni Lordan rekao mi je – Ma, dat će ti lovu, baš da pokažu kako nije istina to što si pisao da samo sebi daju! Ja sam skeptično klimao glavom, jer mislim da ih poznajem bolje nego on… Oni igraju bunker, jer bi inače bili izgubljeni, i dok ne pokazuju ni najmanjeg znaka slabosti, funkcioniraju kao pridružena umjetničko-blagajnička ustanova Ministarstva kulture. Tu, doduše, nema politike, a nema ni velike umjetnosti, ali ima nešto para. Rezultati su bijedni – ali koga je briga? Prošlih godina ni jedan HAVC-ov film nije mogao osvojiti bilo kakvu nagradicu na inozemnim festivalima, čak ni u Sarajevu, a ove godine, nije im to uspjelo ni u Hrvatskoj, na nacionalnom festivalu, jer je gotovo sve Arene – osam njih, mislim – osvoji film u produkciji jedinog konkurenta, Hrvatske radio-televizije!
Mislim doista da bi s gospodinom S. bolje prošli, te sigurno privukli pažnju, iako ja nisam Elio Petri niti je LordanZafranovićFrancesco Rosi, ali barem je Sanader filmičniji nego Berlusconi. Tko bi igrao Ivu? U neka normalna vremena, tjednik ”Studio” prodavao bi se u stotinama tisuća primjeraka jer bi medijski sponzorirao potragu za glumcem koji bi mogao igrati toga glavnog lika. S druge strane ne znam kako će proći s ovim kolegama koji su novce dobili, ali vidjet ćemo.
„GOLUBINJAK“ SILVIJE LUKS
Vanja Sviličić, žena i montažerka puno poznatijeg Ognjena Sviličića razvijat će scenarij pod naslovom ”Ana Kolović”. Zna se tek da je ”radnja smještena u Zadar”. Ognjen je praktično najproduktivniji scenarist i režiser hrvatskog filma, autor šezdeset nastavaka tv-komedije ”Stipe u gostima” i nekoliko najboljih hrvatskih filmova osebujnog humorno-melankoličnog intimizma, koji dobro prolazi na festivalima, ali ne toliko dobro kod publike koja je kao ja uglavnom sklona eskapističkim holivudskim megadramama u svemiru, na nosaču aviona ili u Bijeloj kući. No, da je Ognjen Ridley Scott, što bi radio u Hrvatskoj? Otišao bi u Hollywood i postao Sergio Mimica. Što pak zna i hoće njegova žena Vanja, još nije jasno po debitantskom filmu ”Zagreb capuccino”, prikazanom s uspjehom u Puli – a i taj je, inače, producirala Hrvatska radio-televizija…
Radislav Jovanović Gonzo razvija film ”Čovjek iz Katange”. On je poznati redatelj video-spotova, a snimio je i duži dokumentarac o hokejašima ”Medveščaka”. Naslov obećava – iako već postoji (jugoslavenski film) ”Na putu za Katangu”. No, čini se da je riječ o normalnoj urbanoj temi i normalnom urbanom autoru.
Marko Šantić i Lana Šantić pišu scenarij za film ”Gerila”. Marko Šantić je slovenski redatelj, autor jednog igranog filma s visokom ocjenom na IMDb-u.
Dobro poznajem Silviju Luks – Kalogjeru, ona razvija film ”Golubnjak”. Riječ je zaista o nekim golubovima. Znam to jer ju je instruirao producent Ljubo Šikić, veliki odgajivač poštanskih golubova, pa smo se slučajno svi našli u kafiću ”Velvet” kod Saše Šekoranje i Ane Gojanović, koja je udana za direktora ”Medvešćaka” koji je junak onog dokumentarnog filma… Takav je Zagreb, mali, intiman, i tu se svi poznaju, po dobru i zlu…
Anita Čeko – ”I bili smo pingvini”. Pojma nemam. Vidim na internetu da je neka simpatična mlada cura koja vodi “Hrvatsko debatno društvo”, NVO-ustanovu koju sponzorira Soros, a bavi se pitanjem jednakosti, čini mi se Roma. To je tema kojoj teško nešto dodati poslije djela Ace Petrovića, Kusturice i Lordanova i moga prijatelja Žilnika, ali Želimir je već zagazio u sedamdesete pa treba pripustiti i neke mlade, s tim što ova angažirana umjetnost, mislim, dolazi iz sasvim drugog vica.
”Osmerac” Davora Špišića projekt je koji se vodi pod egidom ”Vukovar”. Autor je, naime, vukovarski književnik dosta primitivnog (ljevičarskog) diskursa: ”O kakvoj nevinosti mi govorimo ako još uvijek odzvanja škrgut mitomanskog generala Tuđmana kako je presretan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka. Ili dok ‘znanstvenički’ na salvetama mrljači podjele Bosne ili dok sa Slobom Miloševićem dogovara humana preseljenja nehumanim metodama i tranšu nove pošiljke nafte za tenkove podno Vukovara…” To mi izgleda kao odjek nekih mojih starih teza iz knjiga objavljenih prije gotovo petnaest godina, ali ovako prerađene na sajtu ”Lupiga”, doimlju se kao da dopiru iz one Platonove špilje, koju međutim ne nastava Platon, nego Krapinski čovjek.
MUŽ, ŽENA I BRAT
Sviđa mi se tema, ako je zbilja o osmercu, i sam sam veslao osmerac u ”Mladosti”. Film ”Bal na vodi” bio mi je jedan od najdražih jugoslavenskih, ali taj je bio o četvercu s kormilarom. Antikomunistički pamflet, ali s felerom, romantična priča, dobro napisana…
”Spajanje” Hani Domazet i Sanje Milarović moglo bi biti zanimljivo, čim je neko spajanje, dobro zvuči. Hani je, inače, radila s Anitom na nekom zajedničkom studentskom filmu od 16 minuta.
”U. P. M” je odličan naslov. Bravo, Ivo Balenović, štoviše, bravo dr. Ivo Balenović – jer on je ”književnik i ginekolog”, što znači da ima nesumnjivo zanimljive uvide. Liječnički film, čini mi se uvijek kao dobra stvar…
”Život je ipak lijep” je tekst po ”izvornom predlošku ”majstorske radionice”” Gorana Tribusona, s kojim uspješno kooperiraju njegova sestra Snježana, a pomaže im filmolog muž i šogor Hrvoje Turković, dok se sad priključuje i Silvio Jesenković, naveden kao autor, koji je također tu nekako prikačen.
”Razgovor s ribom” piše Lukas Nola. Njegova dva prethodna filma nitko živ nije gledao, bio je rekorder čak i među negledanim hrvatskim filmovima. Očito neshvaćen, Nola se okrenuo dijalogu s podjednako nekomunikativnim bićima. S nestrpljenjem očekujemo rezultat tog spajanja.
I na koncu, evo sižeja za ”Uspon i pad”. Meni se čini odličan, ali tko mene pita?
Uspon i pad gospodina S.
Siže scenarija za cjelovečernji film
Napomena: Ovaj je tekst pisan za redatelja LordanaZafranovića, koji će film režirati, pa je prilagođen njegovu specifičnom “mediteranističkom stilu” osobito snažno iskazanom u doba dok je radio na marginama “velike”, službene kinematografije početkom sedamdesetih godina (“Prvi valcer”, “Predgrađa Ibisa”). Glavni lik kojeg pratimo kao da je izašao iz toga svijeta stilizirane ekspresivnosti. Budući da je riječ o scenariju za angažirani, politički film u kojem se zaplet otvoreno metaforizira, nalikovat će, neizbježno, na talijanske političke filmove iz toga razdoblja, primjerice “Istragu nad besprijekornim građaninom” ElijaPetrija. Takav pristup danas je oživljen primjerice djelom “Il Divo” Paola Sorrentina. Osnova je narativne strategije biografski pristup s flashbackom, koji ima magijski kvalitet, jer reprezentira memoriju, u skladu s autorskim rukopisom redatelja za kojega je scenarij napisan. To je politička satira, izrazito angažirana, globalna metafora tranzicije. Film će se, inače, snimati kao regionalna europska koprodukcija s austrijskim, češkim, slovačkim i talijanskim partnerima.
Sinopsis: Protagonist scenarija i filma je gospodin S., “gospodin Stipe”, odnosno Stipe Baladur, bivši hrvatski najviši politički dužnosnik koji se nalazi u zatvoru. Samo je njegov pad bio brži od njegova uspona. Nakon blistave karijere, propao je i našao se u ćeliji s običnim kriminalcem, kojem prilično ide na živce. S obzirom na svoje inklinacije, gospodin S. pokušava toga svoga mladog kolegu pridobiti, možda i zavesti, evokacijama svojih ranijih životnih postignuća, ali pritom ne opisuje općepoznate događaje iz kasnijeg razdoblja svog života, kad se već bio popeo na sam društveni vrh, nego iznosi poučnu priču o svom formiranju i uzdizanju. Ali, sve što kaže, s obzirom na njegovu narav, ili je blatantna laž ili izvrtanje stvarnih činjenica. No kako se s tim invokacijamaflashbackom vraćamo u prošlost, doznajemo istinu i vidimo što se zaista zbivalo, o kakvom je karakteru tu doista riječ i kako je uspio u okolnostima koje su mu pogodovale. Pred našim očima razvija se filmovanibildungs-roman iz domaćeg podneblja, s realnim karakterima jedne periodske priče. Ona nam omogućuje uvid u političku matricu novije historije ovoga prostora i u motive ponašanja najuglednijih muževa na našoj javnoj sceni.
Treatment: Stipe je odrastao u neprispodobivoj bijedi proleterske obitelji državnog neprijatelja u doba socijalizma. Njegov otac bio je ustaša, zarobljen ali pošteđen jer je bio premlad za strijeljanje, dok su svi ostali u njegovoj skupini (osim još jednoga druga koji će se poslije pojaviti kao dramski lik) likvidirani učinkovitim djelovanjem narodnog suda (Ozna/KNOJ).
Stipina majka nepokolebljiva je vjernica, teška klerikalka, čija je ambicija da svi njeni potomci posvete svoje živote crkvi. Socijalno, to im je istodobno jedini put za uzdizanje.
Stipin otac Bepo nasilnik je i kompleksaš, koji se s ostalim marginalcima opija po opskurnim birtijama u varoškom susjedstvu i onda dolazi doma, gdje mali Stipe, najstariji sin, svjedoči očevim ispadima i seksualnim nasrtajima na majku. Nema sumnje da su ga ta nasilnost oca i otajstvo majčine religiozne predanosti formirale jer je bio duboko svjestan svoje neadekvatnosti – nije mogao doseći ni tu razinu animalnosti, ni misticizma, pa će naprosto poći drugim putevima, a licemjernost će postati njegovo temeljno svojstvo.
Seksualnu inicijaciju doživjet će kao ministrant u mjesnoj (varoškoj) crkvi sv. Frane, u kojoj je župnik muzikolog i pedofil koji završi nasilnom smrću, na Marijanu (to kronološki transponiramo u sklop ove naracije), kao žrtva splitskog serijskog ubojice koji je poharao homoseksualne krugove.
U crkvenoj porti Stipe će se upoznati i s vršnjacima, ministrantima. U kasnijoj fazi njegove karijere oni će odigrati važnu ulogu jer će postati provincijski kulturnjački korifeji, kulturtregeri… Uvijek posebno dotjerani jer se za njihovu garderobu brinu brižne majke, izdvojena su klapa koja uz zavist koji pobuđuju (“Chebella figura…”), privlače podsmjeh. Ali, zbog te naglašene finoće, manira, starine roda i obrazovanja – u jednom trenutku postaju jezgro buduće građanske opozicije.
Istodobno, budući da je Stipe naočit, zgodan i sposoban da šarmira ljude, na nogometu je prihvaćen i među “crvenima”, potomcima partizana, jakih komunjara, prelazeći s lakoćom koja će mu postati svojstvena, klasne i političke granice. Tu, na nogometnom igralištu susreće svog velikog konkurenta, visokog, podjednako zgodnog momka iz obitelji narodnih heroja (zvat ćemo ga Marin), s kojim je stalno u konkurenciji, razvijajući prema njemu fascinaciju, surevnjivost i zavist. Marin je, blizanački visok i naočit, “lep kao greh”, crn kao što je Stipe plav, a pripada povlaštenoj “novoj klasi” i heteroseksulno je orijentiran, ženskar kojima se u ovoj sredini svi neskriveno dive…
Stipe, kao i njegova braća i sestra, polaze na školovanje za crkveni poziv. On sam stupa u sjemenište i suočava se s rigodnošću jednog feudalnog provincijskog gnijezda nazadnjaštva pretkoncilske, pijevske crkve (odane prije Piju IX nego Piju XII) koja je u sukobu s modernim svijetom.
Svi učenici i profesori su seljaci i seljačići, a jedini je Stipe gradski proleter i balunjer pa će se kod njega uskoro pojaviti naznake buntovništva. Osim što od “crnih” bježi k “crvenima”, na tekmu, postaje režiser sjemeništarske kazališne družine koja će izvesti njegovu poetsku inscenaciju jednog biblijskog motiva. To prerasta u skandal, jer je prepoznato kao revolucionarni poklič u skučenom okviru nabožne smjernosti, u koju iz vanjskoga svijeta prodire šezdesetosmaški duh mlade generacije. Taj isti komad vidjet ćemo kasnije u filmu u drugim izvedbama i u sasvim drukčijim funkcijama, jer Stipina uobrazilja, kolikogod podložna svakom novom zanosu, nije osobito kreativna…
Izbačen iz sjemeništa, Stipe odlazi za ocem u gastarbajtere. U Splitu ostavlja svoju idealnu družicu, crnomanjastu djevojku iz podjednako bijedne familije s puno sestara, s kojom ga je gradska priča i očekivana rola lokalnog heroja sparila.
Brzinski prelazimo duže razdoblje pa nalazimo Stipu kako se u Austriji, u Tirolu, bori za egzistenciju kao student na provincijskom fakultetu, gdje je upisao književnost, radeći usput svakovrsne poslove. Uz ostalo, igra poluprofesionalno za lokalni nogometni tim gdje će upoznati likove koji će promijeniti njegovu sudbinu. To je neka čudna sljedba naglašeno muževnih ali gej-orijentiranih mlađih ljudi koji se okupljaju oko svog povijesnog vođe, mladolikog tipa koji izgleda kao američki filmski glumac, a žestok je i rječit doktor prava koji uvijek paradira u folklornim kostimima i kratkim kožnatim hlačama. Njegov otac bio je esesovac (što drugo?), u ratu zarobljen na Istočnoj fronti, kamo je volontirao umjesto da se kod kuće bavi mirnim obrtom čuvara u “totenkopf” postrojbi čuvara logora Mauthausen, a zatim je, u okupiranoj Austriji, društveno marginaliziran, tako da je posao mogao dobiti jedino kao radnik u tvornici cipela. Između njega i Stipe, podjednako frustriranih i ambicioznih momaka posebne senzitivnosti, stvara se poveznica.
Stipe dospijeva u njegov krug i zbližava se s ostalim kameradima. Na fakultetu blizak je pak s efeminiranim srpskim profesorom francuske književnosti koji ga uvodi u tajne Andrea Gidea i JeanaAnouilha. Svoj uvijek isti tekst, Stipe će sad na fakultetu postaviti na njemačkom, ali u jednoj apsurdističkoj obradi, te s istom revolucionarnom energijom koja je uzdrmala sjemenište. Komad je obogaćen nekim mutnim zloslutnim porukama i herojskim barbarogenijskim pozerstvom kojem će pljeskati njegovi novi prijatelji…
Naoružan diplomom, Stipe se vraća u Split. No, s obzirom na svoj backrground ne može dobiti nikakav posao, pa se zapošljava kao turistički vodič. Hofira bivšoj djevojci i s njom se uskoro nađe u neželjenom braku u jednom neuvjetnom prostoru koji podsjeća na roditeljski log iz kojega je htio pod svaku cijenu pobjeći…
Glumačka trupa lokalnih prevaranata i avanturista koji naokolo priređuju gostovanja i predstave u malim mjestima gdje majstorski izvlače novac, uvlači ga u svoje redove jer se sprijateljio s njihovim poslovno-umjetničkim voditeljem, ambigvitetnim likom snalažljivog Vlaja po imenu Mile. Mile Baladurovu predstavu pretvara u skaredni antiklerikalni vodvilj pun lascivnih scena i prizora seksa iza samostanskih zidina, što dobro prolazi kod lokalnih rukovodilaca iz raznih Mrduša Donjih, u kojima trupa gostuju. Preporučen i guran od te lokalne glumačke mafije, Stipe dobiva životnu šansu – postaje v. d. ravnatelj drame u gradskom kazalištu u trenucima dok se režim ruši i svaka ortodoksija gubi legitimnost. Stipe ponovo postavlja svoj tekst sad kao ambicioznu, velebni kultrurno-nacionalnu dramu što će, usprkos potpori njegove kulturnjačke klape bivših ministranta, propasti, jer će ga ismijati dežurni ultraljevičarski kritičari odani avangardi. Baladur doživljava debakl, a zatim, konsenzusom stare garde koja upravlja gradom od 1945. a sastaje se u kazališnoj kavani, dočekuje smjenu i otkaz.
Ogorčen, odlazi opet u Austriju, k ocu, gdje proživljava krizu i zapada u očaj. No, uslijedit će čudesni preokret, nalik prizoru iz njegove vlastite biblijske drame o uskrsnuću i posvećenju proljeća. Pojavljuje se onaj bivši ustaški sudrug njegova oca, sad kao nacionalni tajnik Stranke u Austriji i učlanjuje ga u Pokret. Pritom će Bepu i Stipi opisati šok koji je doživio prilikom vlastitog učlanjenja. Na Kazališnom trgu u Splitu čekao je na javki čovjeka iz zagrebačke centrale, koji će mu dati vezu s Pokretom i njegovim Predsjednikom. Pojavio se lik koji je zapovijedao strijeljanjem ustaškog odreda u kojemu su samo on i Bepo ostali na životu! Taj lik oznaša-udbaša koji će također dobiti određenu dramsku prominenciju u ovoj priči, zvat će se Đoko, po pseudonimu kojim se koristio u ilegalnosti, kao skojevac.
Postavši predstavnik Stranke u Tirolu, Baladur sad hvata vezu s onim svojim prijateljima koji su u međuvremenu i sami prerasli u snažnu stranku pod vodstvom svog karizmatičnog, naočitog ParteiLeitera (mogao bi se zvati, recimo, HorstFunker). S njegovim pomoćnikom za financijske poslove (LotharioPinkler) Svebor dogovara stvaranje zajedničkog građevinskog poduzeća u kojemu će na austrijskim gradilištima raditi balkanski gastarbajteri poput Stipina oca.
Poslije pobjede Stranke na izborima u Hrvatskoj, Stipe se vraća u Split nekim starim “mercedesom”, šklopocijom koju je digao na furdi. Na zagovor svojih sofisticiranih kultur-lobista i crkvenih krugova koji ga usprkos svemu drže svojim, postaje opet direktor Drame. Snalažljivi Mile bit će mu desna ruka i odmah ulaze u poslove – organiziraju švercerski biznis s robom “oslobođenom” iz državnih rezervi koju preko diskontnog skladišta jednog tipa po imenu Bujrum preprodaju vlasnicima privatnih dućana koji su niknuli u to doba prvotnog kapitalizma. Kazalište je središte društvenog i političkog života u gradu pa se tu ugovara svaki biznis i svaki politički manevar, velika pljačka i male provincijske političke intrige.
No, kad na red dolaz privatizacija velikih poduzeća – prije svega Brodogradilišta, na sceni se pojavljuje drug Đoko. On se obraća krugu ljudi koji gradom vlada od 1945. godine, a okuplja se u kazališnoj kavani, te postavlja sudbonosno pitanje: “Imamo li mi tu nekoga svoga?” Imamo, naravno – onog Stipinog parnjaka i konkurenta s nogometnih igrališta, Marina, koji je u međuvremenu s jakom trojkom završio lokalni Ekonomski fakultet gdje se još izučava Politička ekonomija kapitalizma (nauk o “višku vrijednosti”). On sad radi kao referent u istom tom Brodogradilištu. Đoko objašnjava kako je zadatak da se Brodogradilište proda talijanskom poduzetniku bliskom talijanskim senatorima, nekadašnjim pripadnicima IX talijansko-slovenskog korpusa NOVJ, koji i sad iskazuju interes za Našu stvar, spremni pružiti podršku zemlji na njenom teškom putu u samostalnost što će državu nesumnjivo odvesti na put prema Europi i narodnom blagostanju.
Uto je počeo rat pa Stipe i njegov kompanjon Mile osnivaju dramsku skupinu glumačkih komandosa koji će izvoditi predstave za trupe u blizini bojišta. Daju Baladurov komad prikladno preuređen i obogaćen domoljubnim motivima, te popunjen suvremenim likovima – bradatim četnicima koji upadaju u dom Marije s djetetom, palestinske branitelje zenge-gardiste itd. Dotle Marin kao direktor Brdodogradilišta i ekonomski faktotum Stranke, postaje Stipin najveći konkurent na glavnom lokalnom ilegalnom tržištu – prometu alkoholnih pića, koja se proizvode u destileriji u BiH, opremaju lažnim etiketama poznatih brendova pa prodaju bez poreza na domaćem tržištu te ilegalno izvoze u Bosnu (to su još nevina vremena, prije nego će šverc bezazlene visokotarifne robe zamijeniti ratni provijant – cigarete, droga i oružje).
Bande koje su regrutirali među besprizornim uličarima, odjevene u ratničke kostime i ukrašene drvenim krunicama, započinju obračune i vode ulični rat poput bandi iz doba prohibicije. Imamo bandu “Avant Garda” i bandu “Arhanđeo Rafael”, koje naokolo jure automobilima ofarbanim u kamuflažne boje i razmjenjuju vatru iz “zastavinih” kalašnjikova (tu bi nam dobro došao soundtrack Enija Morriconea).
No, Stipe je pripremio veliki coup. Na godišnjicu osnivanja stranke, poziva u Split samoga Predsjednika, koji zauzima mjesto u počasnoj loži odjeven u svoju čuvenu bijelu uniformu. Pored njega je Horst, koji je, u Stipinoj organizaciji, skupa s Pinklerom došao da se dogovori o važnim poslovima. Svjetla se gase, spušta se novi svečani zastor na kojem su jednom mitološkom kompozicijom prikazani živi i mrtvi zaslužnici i aktualni prvaci Pokreta. Pleše se “Simfonijsko kolo”, ali bez muzike, a zatim reflektor pada na Stipu, odjevenog u bijeli smoking. Pljesak. Svršetak.
Epilog:Đoko je došao u neslužbenu inspekciju zatvora u kojem leže Baladur i njegov štićenik, Marin, uhićen poslije dugotrajne karijere političara i privrednika. Kao što je Stipe stradao kad je došlo do iznuđenih promjena u njegovoj stranci, tako je i Marin pao izgubivši potporu u vlastitom političkom miljeu. U kraćem retrospektivnom prikazu, vidimo moment kad njih dvojica zajednički postižu vrhunac (sic!) kao suprotstavljeni predsjednički kandidati klerikalnog, odnosno udbaškog lobija. Zamalo stogodišnjak, ali neobično čvrst i razborit Đoko (teško će biti naći glumca za tu epizodu, ako Josip Manolić ne pristane na cameo), koji je ovom ustanovom i penalnimsustvom upravljao u posljednjih sedamdeset godina, ukazuje se kao polubožanstvo kojemu se svi klanjaju. Ovdje su robijali predsjednici Jugoslavije i Hrvatske, njihovi ministri, povijesni i politički vođe, pa čak i jedan svetac koji je službeno uzašao na nebo i sad sjedi Kristu s desne strane… Upravnik vodi Đoku u ispražnjenu ćeliju i objašnjava mu da se Stipe ponovo, po četvrti put pokušao ubiti, ali mu to kao i obično, nije pošlo za rukom. Zašto to čini, pita Đoko začuđeno. Upravnik u potpunoj nedoumici sliježe ramenima. U pozadini pak vidimo prizor susreta Stipinog ćelijskog kompanjona s njegovom djevojkom, strahovito građenim komadom, koja se strastveno grli s kriminalcem, dok je on požudno grabi, što je popraćeno radosnim smijehom prisutnih čuvara.
7 komentara
Uskoči u raspravuvele u uskoku da mu je optužnica već spremna i da čeka samo štambilj
Hribar se sada pere kad mu je smanjila lovu svugdje se zaklinje da s ministricom nije imao ništa.
ma gledajuci na slici ovaj lik (koji izgleda dovoljno zgodno) mora mu se odati priznanje da covjek ima dobar zeludac, kada je mogao posegniti za onakvom vilom……..inace svi udbasi,komunisti,jugosloveni,orjunasi……mogu i predpostaviti kakava bi se to filmcina izlegla od tandema jugokomunistickog kuljis-zafranovic
Hribaru, velemajstore! Koji broj gaća nosi Andrea Zlatar Violić?