ESDEPEOVAC U BOBETKOVOM RODNOM SELU VIJENCE I CVIJEĆE ZA BRANITELJE BACIO U SMEĆE
2. listopada, 2018.
Nije bilo druge, nego nazvati Darija Dužića: rekao mi je da ih je bacio. Odakle mu ideja i pravo da odbaci vijence sjećanja na naše ratne uzdanice. Pretpostavljao sam, kazao je, da ne trebaju visjeti tjedan ili dva, osušit će se ionako… To reče i ostade živ, a ja dodadoh da stvarno nije normalan. Pozvala sam ga da od svoje kuće dođe do škole kako bi pomogao slagati stolove, ali se nije pojavio. Mirjana Bistrički i ja smo pohitale do kontejnera i iz hrpe svakojakoga smeća izvadile i ovlaš oštećene vijence očistile od pepela. Klipicama smo vadile lampione svijeća i ponešto ih spasili, ponovo upalili
Napisao: Josip Frković
Je li aktualni predsjednik Vijeća Mjesnoga odbora Crnca, mladac Dario Dužić, oko podneva 29. rujna, na tradicionalni blagdan sela sv. Mihovila, s predstavnicima braniteljskih udruga, Grada Siska i Sisačko-moslavačke županije, s iskrenim pijetetom za poginule i nestale iz ovoga posavskoga i drugih naselja između spremnika „Jadranskoga naftovoda“ i INA-Rafinerije nafte četiri godine gotovo preseljena na južne komarevske braniteljske rovove i prilaze gradu donio i na stalak ispred zgrade područne osnovne škole postavio jedan između više vijenaca, da bi prvih sati nedjelje izveo, najblaže rečeno, morbidno kazneno djelo diverzije?! Vijence i lampaše skinuo je i odbacio u kontejner!. Više dana prije mihovilskoga blagdana u rodnom selu poznate domoljubne obitelji braće Bobetka i proslavljenoga hrvatskoga vojskovođe, stožernoga generala Janka Bobetka, osloboditelja juga Hrvatske i drevnoga bisera Dubrovnika, bilo je izuzetno živo. Trebalo je na vrijeme ugovoriti doIazak devet kulturno-umjetničkih društava, benda „Vatra“, montirati veliku pozornicu i snažne razglasne uređaje poznatoga sisačkoga scenskoga majstora Željka Pavlina, prirediti obilje kolača i osvježavajućih pića, ispeći odojke. Između subotnjega jutra i nedjeljnoga poslijepodneva, najviše tereta povukle su gospođe Dara Mesnjak, Ksenija Sertić i Mirjana Bistrički. – U 16 sati bila je u subotu u kapeli sv. Mihovila održana sveta misa uz predslavlje župnika BDM vlč. Ivana Grbešića, kojoj su, uz ostale, nazočili dožupan Ivan Celjak i predsjednica Skupštine županije Ivanka Roksandić. U nedjelju poslije podne, došavši pospremiti prostorije, uglas su zaplakale.
Vijencima, cvijeću i svijećama ni traga. – Bila sam zatečena, zaprepaštena, jer na fasadi pročelja nije bilo vijenaca, cvjetnih aranžmana i u podnožju desetaka svijeća, rekla nam je gđa Dara Mesnjak, koja desetljećima, još od ratnih dana i mjeseci, brine o pripremi hrane za mještane Crnca i njihove goste. Istoga sam trena pomislila na članove obitelji mnogobrojnih crnačkih i sisačkih obitelji dragovoljaca Domovinskoga rata, njihova sebedarja za HDZ, branitelje i domovinu. Poslije ponoći, s Mirjanom Bistrički, pošla sam kući. Moj muž je u društvu s Giovannijem Furlanom i Darijom Dužićem ostao u društvu kako bi poslije razilaženja svijeta Dužić zaključao ulazna vrata škole. Palo mi je na um da sam s Dužićem vijence skinula sa stalaka i zakvačila na fasadne klinove kraj spomen-ploče, na kojima su trebali ostati bar mjesec dana. U nedjeljno poslijepodne, oko 17 sati, sastale smo kod škole. Nije bilo druge, nego nazvati Darija Dužića: rekao mi je da ih je bacio. Pitala sam nadalje odakle mu ideja i pravo da odbaci vijence sjećanja na naše ratne uzdanice. Pretpostavljao sam, kazao je, da ne trebaju visjeti tjedan ili dva, osušit će se ionako… To reče i ostade živ, a ja dodadoh da stvarno nije normalan. Pozvala sam ga da od svoje kuće dođe do škole kako bi pomogao slagati stolove, ali se nije pojavio. Mirjana Bistrički i ja smo pohitale do kontejnera i iz hrpe svakojakoga smeća izvadile i ovlaš oštećene vijence očistile od pepela. Klipicama smo vadile lampione svijeća i ponešto ih spasili, ponovo upalili. A mogao je izbiti i požar.
Bez imena bojovnika Roberta Živkovića
Tko bi takvo što očekivao, a trebale smo sve snimiti i prijavu predati policiji. To je njihov posao. Prema tradiciji, okupili smo se u domu Vere i Ante Živkovića, nesretnih roditelja 2. studenoga 1991. na Komarevu poginula dragovoljca Roberta. Bili su ondje i kći Živkovićevih Sonja i zet Damir Tominac, potom snaha Branka Novosel, koja je svoju i Robertovu kćer Anu rodila u veljači 1992., tri mjeseca iza Robijeve pogibije. Dugo smo razmišljale smijemo li ponovo otvarati doživotne velike rane onih koji su domovini darovali dijete. Zaključile smo ipak najbolje Toni Živkoviću ispričati što se dogodilo i on će kao istaknuti dragovoljac, osnivač i logističar 57. samostalne bojne ZNG-a najbolje znati što učiniti. On i supruga Vera, zapravo svi okupljeni, zaplakali su na priopćenu, užasno neugodnu istinu. Zaključujem: nikom ne želim zla, ali je red da svatko odgovara za svoje postupke i za svoja (zlo)djela. Očigledno je da se ne poštuje ono hrvatsko i domoljubno što se logikom zdrava razuma mora poštivati, naglasila je gđa Mesnjak, dugogodišnja predsjednica KUD-a „Save“. Neugodno iznenađeni bili su i sisački politički dužnosnici, bliski prijatelji Živkovićevih. Gospodin Živković, doduše, ozlojeđen, u prvi tren nije bio spreman pretpostaviti policijsku istragu o tome što se noću na 30. rujna zapravo desilo, ali je najavio oduzimanje prava lokalnoj zajednici i sportašima Crnca da memorijlalna turnirska nogometna nadmetanja nazivaju imenom njegova sina Robija.
Diverzija iz SDP-a
I još nešto: predložit će vijeću Mjesnoga odbora i udruge branitelja da se spomen-ploča stradalima za domovinu 1990.-1995. premjesti u središte sela, da ne ostane na crnačkom brijegu ponad sela. Primjerice, u cvjetnjak ispred seoske kapele, gdje se nalazi i bijeli „Križ istine“ za 12 hrvatskih ranjenih domobrana koje su 1945. partizani naprosto – usprkos protivljenju dr. Ive Pedišića – oteli iz bolnice u Sisku, strijeljali ih nizvodno od Crnca i tijela im brutalno bacili u Savu. I dok nam je gđa Mirjana Bistrički u suzama potvrđivala verziju svjedočanstva gđe Mesnjak, podsjećajući na zajedničke školske i ratne dane s Robijem Živkovićem ili pak na vrijedan doprinos slobodi zapovjednika tenkista Druge gardijske brigade HV-a „Grom“, negdašnjega metalurga, pravaša Veljka Novaka ili pak kasnijega Čobankovićeva doministra agrara Srećka Selanca, mnogi su Siščani skloni vjerovanju da mladić odrastao u sjeni vječito „antiprotivnoga“ oca Zdravka Dužića (SDP) može realno biti spreman na neracionalne, teško prihvatljive postupke. Štoviše i na izravnu vezu s crvenom i umišljenom boljševičkom gazdaricom Siska i mrziteljicom svega hrvatskoga i katoličkoga, Ikić i mužem joj Darkom Baničekom, koji su u pet godina gradske vlasti sa stranačkim koalicijskim prirepcima teško kontaminirali građanska prava i međuljudske odnose Siščana. Dario Dužić obećao je novinaru predočiti pravu istinu nesvakidašnjeg slučaja i skandala u kojem je bio glavni i neporecivi akter, odnosno olakoga poigravanja s domoljubnim osjećajima mještana. Pitat ćemo ga, uostalom, kao najodgovornijega čelnika Mjesnoga odbora i za sudbinu dugotrajna rugla, društvene zgrade, kao od primtivnih četnika opelješenih klupskih prostorija folkloraša i nogometaša „Save“ u kojima, morate vjerovati, konače i ovce očito nepoznatih vlasnika. T
