IZMEĐU YU I EU

TREĆA HRVATSKA REPUBLIKA

14. prosinca, 2011.

Piše: dr.sc. Petar Vučić

Je li, dakle, Hrvatska slobodna i neovisna, je li hrvatski narod slobodan i suveren? Odgovor je kategoričan – nije. Nije jer je Tito živ, i živa je ideja o vrijednosti njegova djela – jugoslavenstva, koja kao jugonostalgija inzistira i na svom institucionalnom povratku kao Zapadni Balkan. I živa, vrlo živa stigma o Hrvatima kao fašistima i antisemitima što je postala ideologija „antiideologije“ političkog centra i njegove režimske jezgre – udbaško-tajkunske klike. A da apsurd bude to veći fašizam je toliko zla nanio Hrvatskoj kao malo kojem narodu i hrvatski narod ga nije nikad prihvatio kao ni antisemitizam. No, za potrebe ideologije jugoslavenstva moralo je biti izmišljeno suvremeno ustaštvo koje treba odigrati ideološku i pragmatično političku ulogu fašizma. Zato se postavlja pitanje kako Hrvatskoj i Hrvatima vratiti slobodu i neovisnost?

HEGEMONIJALNI NAD NAD-ja

Zadaća postuđmanovske politike trebala je biti ne njezino negiranje nego prekoračenje njezinih dostignutih granica suvereniteta i društvenog napretka na svim područjima života. Nažalost, dogodilo se obratno: ne samo da je kompleks krivnje uništio svu autentičnost hrvatske politike, čiji je samo najvidljiviji pokazatelj slugansko podlaganje Haaškom sudu, nego je posvema zarobio hrvatski duh tako da se ne samo u medijima kao što su TV, radio i novine nego i u filmu, književnosti, književnoj i filmskoj i općenito umjetničkoj kritici taj kompleks nepostojeće krivnje vratio hrvatski duh slobode i dostojanstva pod jaram hegemonijalnog Nad nad-ja. Hrvati su još jednom ubili i pojeli Oca i nastavili se kajati i tugovati (Edipov kompleks). Hrvatska se vratila u ropski položaj kojega može nadići ne onim sporim naporom rada sluge protiv gospodara iz Hegelove Fenomenologije duha, nego revolucionarnom duhovnom i političkom obnovom.

Radikalna demokratska revolucija je usmjerenje na dugo traženi, a sad tek nađeni hrvatski Vlastiti put, Posebni hrvatski put u budućnost. On jednako odbacuje i desni neoliberalistički put, kao i lijevi postmarksistički socijaldemokratski Treći put, kao putove političkog centra. Hrvatski Posebni put nije ni put autarkizma niti izolacionizma. To je put slobodnog i neovisnog utvrđivanja vlastitog nacionalnog interesa i isto takvog izbora državnog i društvenog uređenja,  suradnje sa svim nacijama svijeta na osnovi neovisnosti i jednakopravnosti, te korištenja svih tehnoloških i općenito svih civilizacijskih dostignuća u skladu s nacionalnom tradicijom i vlastitim projektom budućnosti.

Svjetska financijska i gospodarska kriza najavila je dovršetak vladavine neoliberalne demokracije, njezinu preživjelost: učinila je nevjerodostojnom, slijepom ulicom Zapada. Skupa s nastankom novog postliberalističko – demokratskog geopolitičkog novog poretka, ona je prvi navjestitelj da se rastajemo sa starim svijetom i da započinje izrastati novi, s kojim ćemo se neminovno morati sučeliti… Ova kriza je učinila nevjerodostojnom i hrvatski tajkunsko-udbaški antidemokratski režim i klasu, i razotkrila njihovu nesposobnost jer ne mogu odgovoriti na narodne zahtjeve boljega života, za  goruće narodne potrebe za povratkom nacionalnog dostojanstva i časti. Zato je došlo vrijeme da ih se ruši i zamijeni novim inovativnim i boljim društvenim i državnim uređenjem – Novim poretkom, novom radikalnom i odgovornom demokracijom.

UDBAŠKO-TAJKUNSKA DESNICA

Treća Republika mora otkloniti supstancijalističko stajalište i desnice i ljevice jer su obje esencijalizam kapitala: Udbaško-tajkunske desnice koja društvo percipira kao organsku cjelinu koju remete njegovi neprijatelji, a to su za nju svi Isključeni, i postmarksističke ljevice koja percipira društvo rascijepljeno fundamentalnim antagonizmom. Stajalište desnice zato jer je lažno, jer prikazuje hrvatsko političko polje samo kao agonalno, a ne i kao antagonoistično. Realističan pogled na hrvatsko društvo lako uviđa da prosvijećene desnica i ljevica, koje zagovaraju državu blagostanja, dobro detektiraju stanje hrvatskog društva kao fundamentalno klasno rascijepljenog u kojem bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji. To je dio inženjeringa koji se poklopio s planom Zapada o stvaranju neoliberalnih društava u novostvorenim državama bivše Jugoslavije, a u Hrvatskoj se  dobro uvezao s tzv. nacionalnim pomirenjem, a ustvari s tajkunsko-udbaškim pomirenjem. Zato je Hrvatskoj potrebna radikalna demokratska revolucija koja će tu rascijepljenost dokinuti i stvoriti društvo skladne cjeline, otkloniti tu rascijepljenost koja nadodređuje hrvatsko društvo. Jer, u ovako fundamentalnom rascijepljenom društvu Hrvatska je psihoanalitički (lacanovski) rečeno prazni označitelj prema hrvatstvu koje bi trebalo biti njezin supstancijalitet. Međutim, naprotiv, sadržaj toga praznog označitelja je samo geografski označen. Označena je samo prisutnost odsutnosti hrvatstva. Društveni antagonizam je s imenom Hrvatska poništeno i ono ima samo ideološku funkciju prepoznavanja svakog građanina u tom praznom prostoru bez obzira na hrvatstvo. Tako Hrvatska postaje ono što Lévi-Strauss naziva „nultom ustanovom“. Ta rascijepljenost je traumatična jezgra hrvatskoga društva koja sad izgriza, uništava hrvatsko društvo, a u kriznim vremenima, naročito u ratnim, ona može i državu uništiti.

Druga Republika nastala Ustavom iz 2000. izgubivši politički, ekonomski, kulturni i vojni suverenitet postala je više neki neodređeni međunarodni entitet, nego čak država ograničenog suvereniteta. Ima samostalnost bez neovisnosti. Samostalnost joj se svodi na samostalnost objekta izrabljivanja i manipuliranja. Ona samo prividno figurira kao suverena država. Istina, njezini najviši državni predstavnici sudjeluju na skupovima svjetskih najviših dužnosnika, posjećuju i primaju strane državnike i državne delegacije, ali sve je to čisto obrednog značaja. Hrvatski se suverenitet sveo tek na uredno vraćanje dugova i osiguranje stranog kapitala u Hrvatskoj. Druga Republika je umrla u srcima Hrvata.

SUVREMENA VARIJANTA TRAJNIH INTERESA

Razlika između hrvatske vladajuće političke desnice i vladajuće ljevice ipak postoji. Ali samo u taktici i političkom stilu.

Politički stil desnice je avanturističko trijumfalistički vođen naivnim romantizmom da je sve u politici moguće, da je u ostvarivanju vanjskopolitičkih ciljeva moguće poći sasvim ispočetka bez pretpovijesti, kao da nije ništa nadodređeno aktualnoj politici. Zanemaruje već stoljetno utvrđene geopolitičke interese svjetskih, napose europskih vodećih država kao što su Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Rusija, Italija, ali i ostalih „starih“ država, no također i novih napose Hrvatskoj susjednih država koje su sve definirale svoje, uglavnom imperijalne, i reivindinkacijske ciljeve spram Hrvatske. Ne shvaća da je sadašnja politika država tek suvremena varijanta ostvarivanja trajnih državnih interesa, pa da stoga nije moguće od neprijateljske nacije očekivati ništa više nego prikriveno neprijateljstvo. U unutarnjoj politici zaista je desnica imala šansu graditi ab ovo, novo društvo ispočetka, ali se pokazala nesposobnom, o čemu je već bilo govora. Pokliznula se na tajkunsko-udbaškoj pomirbi. Stoga je politika hrvatske vladajuće desnice u stalnom promašaju, stvaralački impotentna, ne samo u ekonomiji, neuspješna u unapređenju, u usavršavanju hrvatskog političkog bitka. No, sa svojim naivnim (samo naoko naivnim, a ustvari ideološki programiranim) romantizmom, što je i za očekivati, uspješna je u zavođenju i pridobivanju prostodušnog i dobrodušnog naroda. Političko djelovanje često smješta u derealizirano polje političkog, izvan zbiljskog događajnog života i političke sudbine hrvatskog naroda. U taj prazni prostor smješta voluntaristički avangardizam, cezaristički stil vladanja pokriven izbornim rezultatima (sanaderizam). Takav propali trijumfalizam je već jednom viđen (Tito i njegov socijalizam) i dobro je izražen podrugljivim geslom „iz pobjede u pobjedu do konačnog poraza“, što se i dogodilo.

ISPRAŽNJENI LIBIDO

Hrvatska politička ljevica je statična, pače regresivna, nesposobna se reformirati u suvremenu, modernu ljevicu. Zakočenog, ali ne i ispražnjenog libida, ona je u regresiji u koji je došla gubitkom svoga objekta, ideala, pa otuda nemoć reformiranja. Identifikacija s objektom, s ocem – Titom, još je jaka, a njegov gubitak stvorio je psihološku situaciju dugog tugovanja. Ona se rukovodi, po inerciji svojega ishodišta, naivnim realizmom, okrenuta prošlosti, pa uvijek kasni, nikad nije na vrijeme, na razini aktualnog događanja u hrvatskom nacionalnom biću. Ne može se osloboditi naslijeđa dogmatičnosti.To se naročito odnosi na njezin negativan odnos prema religioznosti, nacionalnom pitanju i hrvatskoj državotvornosti. Njezina aktivnost je više stanje zabavljeno prividnom stvarnošću. Nesuvremena i okamenjena pa promašuje, jer se po političkoj praksi usidruje u tobožnjem realizmu, koji je u biti prazan jer se rutinski i bezidejno bavi stvarima, a ne kreativnim procesima. U njezinom političkom nesvjesnom dominira kao predmet rada i mišljenja  opsesivno ponavljanje neuspjele prošlosti. Ali to je već pitanje arheologije političkog bića te stranke… No, ta statična nostalgičnost pomaže joj  u pridobivanju potpore stanovitog dijela hrvatskog političkog tijela, jer stvara iluziju pouzdanosti i sigurnosti.

Dok je ljevica ostala u regresiji, desnica je prekinula sa svojim identifikacijskim objektom – Tuđmanom, i time otišla u državotvornu regresiju i personalni narcizam: to je ta razlika među njima koja to i nije.

Desnica politički centar ostvaruje kao dinamičnu improvizaciju stalno pokretnih društvenih ciljeva i akcija za čije neostvarenje uvijek nađe izliku, ali već i sama dinamika stvara privid napretka.

Ljevica, pak, isti taj centar ostvaruje kao dogmatičnu zadanost, tobože realističnih ciljeva. Iako ljevica odašilje poruku socijalne osjetljivosti, jednako je socijalno neosjetljiva kao i desnica i neoliberalistički  nesolidarna. Ove dvije strane u političkom agonalnom polju se međusobno odnose kao dvije antagonističke iluzije.