TREBAMO HRVATSKU RADIKALNU DEMOKRATSKU REVOLUCIJU

TREBAMO HRVATSKU RADIKALNU DEMOKRATSKU REVOLUCIJU

1. prosinca, 2011.
Print Friendly, PDF & Email

 

Piše: dr.sc. Petar Vučić

Hrvatsku nije dovoljno objasniti, treba je promjeniti. Prije svega tko, pa zatim  što treba učiniti da Hrvatsku promjenimo, da je vratimo kući?. Da joj vratimo dostojanstvo, da joj vratimo suverenitet, da je spasimo od izumiranja? Zato smo dužni prije svega, bar u kratkom ocrtu dati naš projekt kojega bi trebala ostvariti predložena demokratska revolucija. Koji alternativni model društva bi bio odgovarajući za Hrvatsku?

Još prije pada komunizma u 90-tim, Nova ljevica (Marcuse i dr.) razočarana izostankom akcije radničke klase u rušenju kapitalizma postavila je pitanje revolucionarnog subjekata. Radnička klasa se porastom životnog standarda, povećanog društvenog prestiža i zapravo njezinim fizičkim nestankom u klasičnom Marxom smislu, „buržoazirala“ i izgubila interes za socijalnu revoluciju. Sam Marcuse je u potrazi za novim revolucionarnim subjektom  konstruirao i smišljao novi subjekt nalazeći nemoguća rješenja u izmjeni libidinalnog sadržaja subjekta i pravio druge fantastične konstrukcije. I inače društvena teorija na Zapadu je u potrazi za povijesnim subjektom društvenih promjena nejedinstvena i podijelila se na tzv. esencijaliste i kontigencijaliste. Po esencijalistima je proletarijat kao univerzalna klasa  jedina klasa s revolucionarnom misijom izvođenja klasne borbe. Kontigencijalisti to osporavaju navodeći primjer komunističkih revolucija u kojima su glavni subjekt bili seljaci, a ne radnici, kao u Kini i Kambodži. S druge strane, po kontigencijalistima subjekt povijesnih promjena u postmodernom društvu je raspršen po raznim pokretima, a da ni jedan od njih nije povijesno predodređen za jedinog nositelja povijesnih promjena, jer ne postoji, ne vodi se bitka samo za ekonomska, nego i za mnoga druga prava. Tako Ernesto Laclau u polemici sa Slavojem Žižekom (koju je razvio u knjizi Kontigencija, hegemonija, univerzalnost) čak tvrdi da klasna borba „nema nikakvog točnog značenja u suvremenom svijetu“ U postmodernom društvu povijesni subjekt promjena je raspršen u mnogo pokreta: za ljudska prava, ekonomska prava, religijska prava, ekološka prava, prava na različite seksualne prakse, feministički pokreti, protiv seksizma i rasizma i dr. Prema tome radi se o specifičnoj situaciji u svakom društvu tko će biti subjekt, i svaki od navedenih subjekata to može biti, može biti pokretač povijesnih promjena, ali nijedan nije za to povijesno predodređen kao nositelj ukupne borbe…

 

PROMAŠENI TEORIJSKI MODEL

 

Specifičnost hrvatskog postkomunističkog društva, kao i ostalih poskomunističkih društava, glede formiranja povijesnog subjekta nositelja emancipatorskih promjena je u tomu, što je padom komunizma (kao jednog oblika kontrarevolucije, jer je došlo do promjene u vlasništvu, reafirmacije privatnog vlasništva), stvorena jedna nova vlasnička klasa – kapitalistička klasa sa svim karakteristikama te klase na Zapadu, a da istovremeno nije stvorena nijedna druga čvrsta kontraklasa s tako čvrsto omeđenim socijalnim značajkama, nego je stvoreno socijalno šarenilo ovisnih egzistencija, društvenih slojeva i međuslojeva, o kapitalističkoj klasi. Time je uvjetovan i tip emancipatorske borbe za oslobođenje od ekonomskog i političkog pritiska od te klase: s jedne strane, s obzirom da je stvorena samo jedna klasa bez kontraklase neprimjereno je rabiti (promašeni) teorijski  model marksističkog esencijalizma, a s druge s obzirom na stvorenu šarenu masu osiromašenih (i nezaposlenih) i ovisnih egzistencija o državi i novoj klasi, emancipatorska bitka nužno poprima više značajki ekonomske borbe nego na Zapadu. Ipak i u Hrvatskoj socijalna i politička emancipatorska borba ima poglavito politička, a ne ekonomska obilježja. Ali, ipak treba primijetiti, da je ekonomski aspekt djelomično prikriven u političkom jer je država još uvijek jak vlasnik.

Sve u svemu, smatramo da u Hrvatskoj glede kako teorijske analize tako i praktične bitke za promjene, te stvaranja primarnog subjekta promjena, treba prihvatiti teoriju kontingencije (shvaćene ne u postmarksističkom smislu, nego u skladu s neoliberalizmom novostvorenim uvjetima socijalnog struktruriranja hrvatskoga društva) i njezine kategorije, u biti cijeli analitički aparat, jer se u Hrvatskoj, kako smo vidjeli, bitka vodi prvenstveno za političku, a tek podredno za ekonomsku moć. Uostalom tu su sindikati koji su nositelji ekonomske bitke, i kao takvi predstavnici parcijalnih ciljeva, i koji prema tome po svojoj pozvanosti ne bi trebali ometati stvaranje novoga političkog subjekta. Dapače, po naravi ciljeva oni bi trebali biti jedan od važnih sastavnica u tom subjektu. A osim toga, ciljevi subjekta radikalne demokratske revolucije nisu parcijalni, nego totalno restrukturiranje države i društva, reforme in membris et capitis, jer drukčije, parcijalnim rješenjima, ne može se postići globalni cilj – država blagostanja.

Pošto je, dakle, hrvatsko društvo također postmoderno društvo, postavlja se pitanje tko bi u Hrvatskoj mogao biti taj politički subjekt pokretač povijesnih promjena provođenjem radikalne demokratske revolucije? Dakako, prije svega treba od te zadaće kao mogućeg subjekta isključiti tajkunsko-udbašku spregu jer bi to bilo suprotno biću te reakcionarne nove klase. Za odgovoriti na ovo pitanje trebalo bi provesti široku sociološku i politološku razradu, no mi ćemo to pokušati učiniti u skraćenom opsegu.

 

NEMA PREVRATNIČKOG SUBJEKTA

 

Prije toga treba reći da postoji dosta rašireno pogrešno, defetističko mišljenje da u Hrvatskoj uopće ne postoji takav prevratnički subjekt, jer da je hrvatsko društvo fundamentalno klasno rascijepljeno, antagonizirano pa da bi državotvorno djelovalo moralo nadići tu antinomiju. Pogreška ovoga stajališta je u tomu što hrvatsko društvo intendira kao cjelinu, kao jedinstveni organski subjekt kao uvjet njegova djelovanja. A upravo to, što je tako fundamentalno rascijepljeno uvjet je nastanka pokretačkog subjekta. Rascijepljeno, generalno na one koji su se obogatili i koji čine tajkunsko-udbašku vlasničku strukturu, novu klasu, i na one koji su opljačkani i osiromašeni; oni prvi su stvorili svoju negaciju, subjekt prevratnički po sebi, kojega treba dovesti do svijesti o sebi kao subjekta za sebe.

Druga pogreška ovog defetističkog stajališta je u tomu što smatra da je ovaj gubitnički subjekt libidno ispražnjen, da je svu svoju energiju potrošio u stvaranju države, u Domovinskom ratu, i da dopušta da ga se zavarava iluzijom da ima svoju državu i da je time svoju povijesnu misiju dovršio, čime se zadovoljava, pače i da nema pravo na nikakvu radikalnu akciju jer bi to bilo contradictio in adjecto; kao da ruši ono što je sam izborio i izgradio. Istina, tom argumentacijom se služi nova klasa nastala iz tajkunsko-udbaške pomirbe kao demagoškim ideološkim oruđem. No, gubitnički subjekt se nije ni borio niti je htio tajkunsko-udbinu pomirbu i kliku koja se buržoazirala, prestala biti dio nacije i sjela narodu za vrat. Taj gubitnički subjekt sada shvaća da je prevaren i prikraćen jer se on nije borio za takvo društvo. Usto, on je i dalje državotvoran i ne pomišlja na to da dovede u pitanje opstanak samostalne i prije svega nezavisne hrvatske države. Dapače, upravo je na njemu povijesna zadaća sačuvati hrvatsku državu  od te nove klase i njezine izdaje.

Razdoblje kad je gubitnički subjekt bio zbunjen, bio u očaju kojega nije razumio već je odavno prošlo. Vrijeme samouništenja, vrijeme prevlasti nagona smrti nad nagonom života (samoubojstava) proizašlo iz razočaranja što mu ga je nametnula izdajnička tajkunsko-udbaška klika sa svojim interesima nove klase, je prošlo.  S time je prošlo i vrijeme samo dobronamjerne kritike i moralnoga bunta bez jasne kritičke političke vizije, a onoliko koliko mu još nedostaje kritičkog razumijevanja hrvatske aktualne političke zbilje, to mu je dužan osigurati njegov novi nacionalni vođa i nova nacionalna politička elita.

 

NAROD POSTAO PUK, SVJETINA, OBIČAN ČOVJEK

 

Psihološki ovaj nevlasnički i u vlasti nesudjelujući gubitnički subjekt je obuzet snažnim osjećajem ressentimenta, osjećajima uvrijeđenosti i poniženosti od onih koji su se obogatili na njegovoj krvi. Ti osjećaji su neiscrpni izvori energije i volje za djelovanje. Taj gubitnički subjekt do jučer je bio hrvatski narod, a po tajkunsko-udbaškoj semantici on je desubjektiviran i postao je puk, svjetina, bezlična masa, „običan čovjek“ bez ikakvih drugih svojstava do li da pokornički uvećava kapital nove domaće vlasničke klase, i, dakako, stranog hegemona.

U analizi hrvatske političke stvarnosti, (pošto je postmoderna naša stvarnost) mi se možemo koristiti usvojenom terminologijom postmoderne analize društva, terminima uključeni/isključeni u simbolični sustav tj. u vladajući društveni sloj ili klasu. Ako ih ispravno rabimo lako ćemo zaključiti da su u udbaško-tajkunskoj demokraciji isključeni svi oni koji pripadaju autentičnom, deprivilegiranom hrvatstvu. To su prije svega branitelji Domovinskog rata, antiglobalisti, anti euro-unitaristi, antibalkanisti, Katolička crkva, i dakako, hrvatska dijaspora. ukratko svi suverenisti, a po socijalnoj skali su isključeni seljaci,  radnici, obrtnici, činovnici i državni srednji i niži službenici (posebno je teško, frustrirajuće stanje zaposlenika kod stranih vlasnika), zatim cijela armija nezaposlenih, te konačno nacionalna inteligencija tj. onaj dio nacionalne inteligencije koji se nije tajkunizirao niti stavio u službu tajkuna. Posebno se iz suverenističkog osloboditeljskog pokreta nastoji isključiti Katoličku crkvu od njezine uloge odgovornosti za moralno stanje naroda i brige za zajedničko dobro na što je ona pozvana u skladu s katoličkom moralkom. A uključeni su prije svega tajkunsko-udbaška vladajuća klika, jugonostalgičari (zapadnobalkanisti), raznorazne manjine, antihrvatski disidenti, razne nevladine organizacije kao i svi drugi rušitelji hrvatskog suvereniteta.Najaktivniji i najdjelotvorniji rušitelji hrvatskog suvereniteta su vlasnici medija u kojima je koncentrirana antisuverenistička inteligencija (novinari), velikom većinom u službi stranih obavještajnih služba.

(Dakako u rušenje hrvatskog suvereniteta uključeni su i stranci kao unutarnji i kao vanjski, ali moćni igrači, koje, u ovoj analizi, ostavljamo postrani).

Kad gornje imamo u vidu onda nam izgleda previše izsofisticirana rasprava filozofa društva u za njih tako teškoj potrazi za političkim subjektom budućih političkih promjena: budućih politički subjekt političkih promjena bit će isključeni, koje će kao sastavnice, dijelove raspršenog subjekta njihovi posebni interesi neminovno tjerati u ujedinjenje u jedinstveni politički subjekt i na neminovno sudjelovanje u demokratskoj radikalnoj revoluciji. Pitanje je samo kako će taj „raspršeni“ subjekt funkcionirati, pa se kao nužno ispostavlja da mora doći do zgušnjavanja oko dominantnog subjekta. Uostalom, i u buržoaskim i u komunističkim revolucijama radilo se o koaliciji više klasa ili više društvenih slojeva. Nije dakle problem ta raspršenost, nego je u pitanju stvoriti takvo jedinstvo u kojem će ciljevi svih raspršenih subjekata biti sadržani u jedinstvenom, zajedničkom cilju borbe.

 

PREVRATNIČKA ULOGA INTELIGENCIJE

 

Vodeći, dominantni subjekt u radikalnoj demokratskoj revoluciji bit će, prema našim predviđanjima, upravo spomenuta nacionalna (nacionalistička) inteligencija tj intelektualci, Ali ne kao hegemon pokreta, odnosno                                                                                                 stranke, nego kao njihov usmjerivač, kao jedan od subjekata koji će stvarati konsenzus među svim pokretima.  Zašto inteligencija?

Zato jer se u njoj sjedinjuje refleksivnost, spoznaja postojećeg stanja i na osnovi te spoznaje sposobnost projektiranja poželjne budućnosti i posredovanja između sastavnica pokreta u stvaranju konsenzusa. Posjeduju univerzalnu moć predstavljanja.Ta moć je dio njezine reflektivnosti, uvida u stanje moći i hegemonije te partikularnih interesa drugih subjekata u borbi . Intelektualci bi u Hrvatskoj trebali odigrati istu onu ulogu što su je imali u svim prevratničkim situacijama sve od philosophesa u Francuskoj revoluciji, samo što u našem slučaju ne bi to radili u interesu klasne nego političke borbe. Njihova uloga je stvarati kolektivnu volju za promjene, stvarati emancipatorske ideje i ideale. Dakle, za provođenje hrvatske radikalne demokratske revolucije potrebno je vodstvo posredovanja i predstavljenja, a to može biti samo integralni intelektualac. To je intelektualac koji živi ne samo teoriju nego i političku praksu svakodnevnog političkog zbivanja, a po socijalnom podrijetlu može potjecati iz bilo kojeg društvenog sloja.

 

KLIKA SJELA NARODU ZA VRAT

 

No, što je, konačno, radikalna demokratska revolucija i koji su njezini društveni ciljevi? Iako radikalna i revolucionarna, ona je to na specifičan način. Ona, naime, ne ukida privatno vlasništvo niti mehanizme tržišta, ne želi povratak stare komunističke utopije (koja je, usput rečeno, „ostvarila“ svoj povijesni promašaj između ostaloga i stoga jer nije shvatila koliko revolucionarne energije počiva u nacionalnom pitanju, što Marxu zamjeraju i postmarksisti (Nairn), i što je rješavala neka metafizička pitanja kao što je pitanje religije, a što ne spada u društvenu teoriju socijalnog oslobođenja, a i jer ga je nemoguće riješiti nikakvom socijalnom teorijom, jer je samo po sebi nerješivo). Ona, dakle, redizajnira cijelo društveno i državno uređenje sa svrhom, kako smo rekli, stvaranja države blagostanja. To čini prije svega donošenjem novoga ustava ili radikalnom izmjenom postojećeg, te na osnovi njega donošenjem zakona kojima će biti poništene sve tekovine neoliberalizma, što u konačnici znači stvaranje Treće Republike Hrvatske. Naime, Božićnim ustavom iz 1990.  stvorena je Prva, a njegovom radikalnom izmjenom iz 2000. stvorena je Druga, neoliberalistička Republika Hrvatska koja kao katastrofalno loša dotrajava sve do danas. Novim ustavom i novim zakonodavstvom treba Hrvatskoj vratiti republikansko državno ustrojstvo i polupredsjednički/predsjednički sustav i tako Državi i vojsci vratiti oduzeti im autoritet, neoliberalističkim ustavom iz 2000. Hrvatska država je privatizirana od tajkunsko-udbaške klike. Hrvatskoj državi i naciji treba vratiti autoritet i kroz pisanje vlastite povijesti fundirane na povijesnim činjenicama, istinitu a ne oportunističku, Samo su Hrvati pozvani pisati svoju nacionalnu, državno političku i kulturnu povijest kao službenu i obveznu za nacionalno izobrazbu i predstavljanje prema svijetu. Hrvatska povijesnica treba Hrvate kao tisućugodišnju žrtvu genocida i etničkog čišćenja osloboditi bilo kakvog osjećaja krivnje kojega nam je nametnuo hegemon i uporno ga nastoji održavati, i zamijeniti kategorijom i osjećajem hrvatske povijesne nevinosti i ispravnosti te „realne vrijednosti“, koja je vrlo visoka, ali bez megalomanije: hrvatskom narodu treba vratiti nacionalnu samosvijest, samopouzdanje i samopoštovanje.

 

TREBA NAM TREĆA REPUBLIKA

 

Da bi vratila svoj politički suverenitet Hrvatska mora poništiti sve dogovore, ugovore i saveze – Pakt o stabilnosti, Proces suradnje u jugoistočnoj Europi (SEEPC) i Vijeće za regionalnu suradnju, jer su to sve sinonimi za Zapadni Balkan kojemu Hrvatska nikad nije pripadala  politički, a još manje kulturno.

Na ekonomskom planu Treća Republika treba izvršiti detajkunizaciju i vratiti u državno vlasništvo nacionalna dobra u privatizaciji oduzeta, opljačkana od naroda, što bi spriječilo daljnje siromašenje i eksploataciju hrvatskoga naroda. To je moguće učiniti samo nacionalizacijom i eksproprijacijom društvenih i državnih dobara opljačkanih u pretvorbi i privatizaciji, a što će biti prva mjera koju će provesti Treća republika, uključujući i konfiskaciju. Zakoni na osnovi kojih je provedena tajkunizacija suprotni su prirodnom (naravnom) pravu koje je iznad svakog pozitivnog zakonodavstva, pa zato ti zakoni moraju biti ukinuti. Demagogiju koja kaže da je pljačkaška privatizacija etičko, a ne političko pitanje je providna i amoralna te protivna naravnom pravu. Isto tako Treća Republika bi u okviru nacionalne ekonomije, politike nacionalnog ekonomskog suvereniteta, trebala voditi politiku realne ekonomije tj. proizvodnje materijalnih dobara, dakako ne zanemarujući ostale sektora gospodarstva kao što je turizam i dr. i tako izbjeći postati žrtvom financijsko monetarnih špekulanata – MMF. WTO i drugih financijskih eksploatatorskih moćnika. Također, umjesto neoliberalne opsjene o slobodnom, dereguliranom tržištu koje tobože djeluje kao „nevidljiva ruka“ uspostavljajući pravednost na tržištu u razmjeni dobara, a u biti uspostavlja ekploatatorski model, treba  predvidjeti  mogućnost državne intervencije na tržište, Treća Republika će uvesti gospodarsku politiku slobodnog poduzetništva tj. takvog poduzetništva koje će biti profitabilno, ali će mu biti oduzeta eksploatatorska dimenzija i usmjereno na stvaranje općenarodnog  blagostanja i socijalne solidarnosti i sigurnosti. Tržište će biti slobodno, ali s pravom države na intervenciju, da ponovo ne bi došlo do neoliberalističkog kanibalskog kapitalizma s njegovim krizama u kojima male nacije i srednji i siromašni slojevi, mali i srednji poduzetnici plaćaju najvišu cijenu, ponovne uspostave neometanog funkcioniranja toga tržišta i takvog gospodarstva općenito. Provođenjem programa detajkunizacije i lustracije bit će razvrgnuto i interesno tajkunsko-udbaško pomirenje sa svim njegovim dosadašnjim kancerogenim posljedicama. U području financija i bankarstva bit će osnovane nove hrvatske banke u koje će biti usmjereno sve financijsko poslovanje koje se tiče trošenje sredstava iz državnog proračuna, a hrvatski će narod biti pozvan da povuče sve svoje štedne uloge iz stranih banaka i tim kapitalom financirati domaću proizvodnju. Svremenom će biti od stranaca otkupljene u bescjenje im prodane domaće banke.  (S bankama je prodana i sva hrvatska štednja koja sada iznosi oko 135 milijardi kuna i umjesto da s tom štednjom financira domaće gospodarstvo, bez potrebe za zaduživanje, Hrvatska se zadužila za sada već enormnih oko 50 milijarda dolara i došla  u stanje u kojem strani vjerovnici mogu izazvati državni stečaj kad god zažele). S kreditnom politikom i sniženim kamatama zapravo će biti natjerani na prodaju tih banaka Hrvatskoj. U sektoru privatiziranih javnih usluga (zdravstvo, obrazovanje, javni prijevoz, komunikacije i dr.), te usluge ne smiju biti slabije kvalitete od onih neprivatiziranih.Također, novim zakonom o prometu nekretnina bit će trajno zabranjeno prodaja poljoprivrednog zemljišta strancima, kako toga zemljišta, tako i općenito svih nekretnina na području Hrvatske. Ovim kao i drugim  nespomenutim dodatnim mjerama ekonomske politike bit će u potpunosti uspostavljen hrvatski ekonomski suverenitet.

Novi pravno politički ustroj što ga je internacionalistička tajkunsko-udbaška klika kreirala (ustvari prepisala od svojih pokrovitelja) nije poništila samo komunističko naslijeđe, nego je poništila i cijelo hrvatsko predkomunističko povijesno pravno i političko naslijeđe. Ne samo pisano pravo, nego i hrvatsko običajno pravo. Pravo koje je bilo organski proizvod hrvatskog pravnog duha. Pravno političko naslijeđe je zamijenjeno, ustvari mehanički nametnut globalističko internacionalni ustroj anglosaksonske škole za podaničke zemlje. Stoga je i bilo sasvim opravdano očekivati da će to normativno nasilje uroditi društvenim neredom, pravnom i moralnom dezorijetacijom i amoralom, ukidanjem kontrolnih i regulatornih institucija, pravnim voluntarizmom i pravnom anarhijom te kriminaliziranjem, korupcijom i drugim patološkim pojavama privatnog i javnog morala društva, sve na štetu zajedničkog dobra. Strani pokrovitelji, koji su od klike na vlasti dobili slobodne ruke pa su se sa svojim špijunskim agenturama infiltrirali u unutarnji politički život, bez smetnji likvidiraju svakoga tko im je iz bilo kojih razloga nepoćudan ignorirajući pritom improvizirani hrvatski pravno politički sustav.

No, to nije ni slučajni ni nužni proizvod velikih društvenih promjena nastalih rušenjem komunističkog režima, nego rezultat simbioze interesa udbaško-tajkunske klike i stranih hegemona i osiguranja njihove političke i financijsko ekonomske, i svake druge dominacije. To je, dakako, u političkom životu urodilo zloćudnim i antidemokratskim klijentelizmom: političke stranke svojim tajkunima pogoduju u preuzimanje privrednih subjekata i u postupcima javne nabave, a oni, zauzvrat, svoje klijente – političke stranke, financiraju. Tako je zatvoren taj pravno politički  krug: isključen je pristup u politički život strankama izvan klijentalističkoga kruga, jer im je onemogućeno financiranje i javna promidžba: dok su stranke iz klijentalističkog kruga  financirane osim iz klijentalističkih izvora još i iz državnog proračuna i na taj način pljačkaju državu, ostalima je onemogućeno bilo kakvo financiranje. Osim toga klijentalizam onemogućuje novim strankama i novim idejama i pristup javnosti, jer su svi javni mediji tajkunizirani. Demokracija je istjerana iz političkog života Hrvatske. Politički pluralizam je sveden na praznu demagogiju, Hrvatska je postala postdemokratsko društvo.

 

GOSPODARSKI SUVERINITET

 

Radikalna demokratska revolucija ima zadaću i demografske obnove Hrvatske, tako da od nje kao države iseljenja napravi državu useljenja. Suprotno antihrvatskoj koncepciji demografske obnove Hrvatske doseljavanjem isključivo nehrvata, politika radikalne demokracije bit će useljenje iseljene  Hrvatske.

Globalizacija kao svjetski osvajački projekt i Europska Unija kao globalizacija u globalizaciji, kao globalizacijski kontinentski projekt osvajanja i poništavanja suvereniteta malih kao osvojenih država provodi i kulturnu hegemoniju čime razara i dehomogenizira kulturno i moralno biće Hrvatske, počinja kulturocid. Zadaća je radikalne demokracije vratiti hrvatskoj kulturni suverenitet, protjerivanjem anglizama iz hrvatskoga jezika. Postoji čak tendencija, sada već i praksa (kod stranih poslodavaca) da engleski jezik postane prvi, a hrvatski tek drugi jezik u službenoj komunikaciji, Treća Republika treba donijeti zakon o jeziku i jezičnoj normi hrvatskog jezika što je bila i do sada (nikad ispunjena) dužnost prema postojećem Ustavu RH, te zabraniti objavu, a naročito potporu bilo kojoj tiskovini koja nije u skladu s tim zakonom.

EU je stalni proces unitarizacije i centralizacije. Svojevremeno francusko i nizozemsko odbijanje takve antidemokratske EU, pa zatim Irske, tome su najbolji svjedoci. Taj proces ide cik-cak linijom, ali s obzirom na upornost globalizatora,  te da se ne udružuju svojom slobodnom voljom nacije, nego je to udruživanje kapitala i nacionalnih elita, a ne rada, jasno je odakle dolaze otpori, i koje klase imaju koristi od EU. EU je projekt Francuske i Njemačke te Velike Britanije, projekt s jedne strane kao otpor globalizairanju i njih samih od strane Velikog globalizatora – SAD-a, a s druge stvaranje direktorija koji će poslije tisućugodišnje borbe za prevlast na europskom kontinentu, vladati Europom kao svojim kondominijem. Tako nacionalni suverenitet biva zamijenjen imperijalnim suverenitetom (s Nad nad – Ja). Pritom treba uzeti u obzir i naprijed navedeno kontradiktornog pulsiranja povijesti.

Radi povrata političkog suvereniteta radikalna demokratska revolucija treba vanjsku politiku RH osloboditi sluganstva i podložništva bilo kakvom ucjenjivanju, te izvršiti repozicioniranje i reorijentaciju Hrvatske u novonastalom geopolitičkom i geostrateško svjetskom poretku, s tim da se nikad ne smije zaboraviti na hrvatsku Herceg Bosnu. BiH je država na dijalizi i pitanje je vremena kad će se raspasti, pa je treba politički tretirati kao privremeno faktično stanje, a ne kao suverenu državu s budućnošću. Stoga se Treća Republika Hrvatska nikad ne će odreći svojih povijesnih i etničkih granica i ozemlja u BiH, a Hrvate u BiH ne smatra dijasporom, nego integralnim dijelom hrvatske nacije. T

 

3 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<