IZMEĐU YU I EU

JEDAN PASTIR, JEDNO STADO, JEDNA GLOBALIZACIJA

11. studenoga, 2011.

Piše: dr.sc. Petar Vučić

Drugi svjetski rat freudovski promatran kao ekstremno djelovanje nagona smrti i nagona života s dominantnom prevlašću nagona smrti u njihovu sukobu, pruža nam zanimljivu masovnopsihološku sliku djelovanja u Hrvatskoj. Iako su se ustaški i komunistički pokret ideološki i akcijski očitovali u istom antagonističkom polju suprotnosti ta dva nagona i kao građenje i kao razaranje, ipak su se po intenzitetu tih nagona i po pretežitom djelovanju znatno razlikovali. Kod komunističkoga pokreta prevladavao je, i kao takav se očitovao, nagon smrti kao samoubojstvo – uništenje vlastite države i počinjeni genoicid simboliziran u Bleiburgu i Križnom putu, a nagon života kao afirmacija svoga otuđenoga sebstva – jugoslavenstva. Dakle, kao destrukcija prema unutra, a kao građenje prema vani. Kod ustaškog pokreta pak, nagon smrti se očitovao kao destrukcija prema vani – prema jugoslavenstvu i Jugoslaviji kao prema svom neprijateljskom otuđenom sebstvu, a prema unutra prevladavao je nagon života kao afirmacija sebstva, hrvatstva, kao građenje.

Ovaj sukob nagona smrti i nagona života na žalost je potisnut kao uvjet bijega u neutralno, pa je izostala primjerena abreakcija kao katarza. No, kako znamo, u psihičkom životu naroda, kao ni u pojedinca, ništa trajno ne nestaje, ništa se trajno ne gubi. Trauma izazvana tim sukobom potisnuta je u „vlast“, u područje „prisile ponavljanja“ gdje se zgusnulo u simptom kao simbol sjećanja koji se povremeno pojavljuje na površini političkoga života i koji će se i dalje pojavljivati kao „neiskupljeni duh“.

NEUTRALNOST PREMA VJERI I POVIJESTI

Bijeg u politički centar omogućuje veliki komoditet vladanja u općoj duhovnoj neutralnosti, pa tako i u vjerskoj. Neutraliziranje – ekvidistanciranje od svega što bi tjeralo na vrjednovanje i zauzimanje stajališta, pa  tako i ekvidistanciranje od vjerskih konfesija. Vjerska neutralnost nije isto što i vjerska tolerancija. Tolerancija znači dopustiti svakome slobodu savjesti: nikoga ne progoniti zbog njegove vjere, dopustiti supostojanje raznih religija u istom društvu, dopustiti stanoviti religijski pluralizam. Za neutralizam pak, nije važno u što i kako tko vjeruje jer je vjera ionako „iluzija“, pa tko će i na kakav način posvetiti i poštivati svoju iluziju to je njegova stvar! To je strogo privatna stvar svakog slobodnog pojedinca, stvar koja ne simbolizira ni društvo ni državu. Stoga u temeljne vrijednosti i EU-a ne može ući kršćanstvo jer ono nije dio simbolike ni članica pa ni njihove zajednice. No, de facto, kršćanstvo je zaista posredovalo prijenos i unos cijeloga naslijeđa kulture i civilizacije starine na Zapad: grčku filozofiju, rimsko pravo, reformiranu židovsku vjeru, egipatsku matematiku i.t.d. i zato je supstancijalni dio identiteta Zapada. Međutim, religijski neutralizam pretpostavlja indiferentnost na religiju kao takvu i obično odustajanje od vlastite vjere i ostavljanje praznog prostora za širenje drugih, pa i novih religija (od animizma, šamanizma do scijentologije). Time je religijsko, jer vjerska orijentacija relevantno utječe i na političku, uvučeno u političko polje. Religijski neutralizam nije samo odvojenost religije od države i društva, nego prepuštanje države i društva da budu zaposjednuti drugim, svjetovnim religijama, ideologijama – liberalizam, socijalizam, fašizam, komunizam. Čovjek kao duhovno,  metafizično biće,  ne može ontološki podnijeti duhovnu prazninu koja nastaje kao manjak, kao žudnja kad nestane svaki oblik vjere pa će uvijek vjerovati. Kuda vodi vjerska neutralnost Zapad pokazao je njegov susret s islamom na upravo kršćanskom Zapadu, koji izravno i to agresivno, ne samo vjerski, nego i civilizacijski negira Zapad shvaćajući to kao svoje vjersko poslanje.

Neutralnost političkog centra se očituje i u neutralnom odnosu spram povijesti. Povijest se zaraćenih strana iz bivše Jugoslavije mora pisati pod općom zapovijedi Nad nad-ja tobožnje objektivnosti – ne prisvajati povijest – izričaj koji s obzirom na semantičku plitkoću ima značaj obične parole.  Povijest je takoreći bez aktivnog, valoriziranog subjekta. Ona nije ničija. Ona je događanje s jednakopravnim sudionicima bez aksiološkog dodatka. Interpretacija povijesnih događaja mora biti nepristrana ni hvaleći ni kudeći nijednog antagonista u događanju. Ni hvaleći borca za pravdu i slobodu niti -kudeći agresora zločinca i hegemona. Naprosto tako se nešto dogodilo, a to što se dogodilo nema vrijednosne relevancije. Antagoniste treba svesti na sudionike događaja, njih treba samo nabrojiti i uvesti u neutralnu mrežu događaja i sudionika, mrežu ispražnjenu od vrijednosnih sudova. Tako pisana povijest nema uspjeha i promašaja, ima samo događaje bez aksiološkog vrjednovanja. Kao primjer neka nam posluži diktat Bruxellesa da narodi sudionici u agresivno-obrambenim ratovima s prostora bivše Jugoslavije moraju napisati zajedničku, tako neantagonizirajuću povijest. Udbaško-tajkunska klika kao da dovikuje: to ispražnjeno vrijeme od povijesnosti konstituiralo je prazno vrijeme koje je nas omogućilo. Povijest pripada nama. To što je ta egzistencija prazna, negativitet supstancijalne egzistencije, zamjena za egzistenciju ičega supstancijalnoga, ičega vrijednosnoga, nikome ništa. Mi smo tu, to je jedino istinito i važno. A u biti ta egzistencija je prisvojena praznina.

Neutralizam nametnut od Nad nad-ja kao stanje političkog duha podčinjenoga prije svega relativizira državni suverenitet. Globalizacija mu oduzima teritorijalnost, veliki Drugi (hegemon, maskiran u svjetski poredak) mu se nameće kao Zakon, njegova volja mora biti interiozirana kao vlastita. Jedino Nad nad-ja ima teritorijalnost, globalnu – cijelu Zemlju. Sve ostale teritorijalnosti su ispražnjene, imaginarne. Bivši državni suvereniteti opstoje samo kao lokalna namjesništva koje izvršavaju volju svoga Nad nad-ja. Tako se ideja globalizacije u ispunjenju poklapa s religijskom, kršćanskom idejom „jedno stado, jedan pastir“, ali u bitnoj inverziji: da bi se taj dictum ispunio ne smije biti jedna vjera nego njih proizvoljno mnogo, ili pače nijedna, što je bolja varijanta istoga. No, u svakom slučaju religija ne ulazi, nije dio simboličke mreže Nad nad-ja. Isti smisao ima i interkulturalnost jer se dictum ostvaruje iznad kulturnih označitelja, ne relacionira se spram kulture, pače u krajnjoj izvedbi ni spram jezika. „Jedan pastir jedno stado“ znači jedan Nad nad-ja i jedna svjetska masa. To multikulturalnost čini manipulacijskim materijalom hegemona.

SNAGA NEANGAŽIRANOSTI

Nezasluženi uspjeh političkog centra proizlazi iz njegova lažnog ugleda, naivne predodžbe kao „dobra dobre politike“. Ta predodžba ima lažni pojam političkog centra kao same jezgre političkog, jezgre dobra, takoreći kao Kantove mistične Stvari-po-sebi, kao ono izbavljujuće dobro koje tek što nismo dosegnuli. Ta naivna predodžba lijevo i desno u politici doživljava kao negiranje dobra, kao nasilni rascjep, raspad toga dobra, kao zlo antagoniziranja društva, a ne uviđa da je društvo već prije konstituiranja centra antagonizirano, i da centar kao „snaga neangažiranosti“, kao praznina pravednosti i moralnosti, uvažava taj antagonizam i spram njega je sasvim ravnodušan. Dakle, on upravo dopušta radikaliziranje antagonizirajućih socijalnih komponenata tako da društvo političkog centra postaje sve antagoniziranije, sve više se raspada na radikalno siromašne i radikalno bogate, na radikalno moćne i radikalno nemoćne. Takvo društvo ima sve manje od sredine koju je Aristotel postulirao kao najveće političko i socijalno dobro države. Tako taj tobožnji uzmak od miješanja, taj neutralizam ima suprotni učinak – učinak jakog, angažiranog socijalnog miješanja. Politička pozicija političkog centra je sasvim suprotna njegovoj demagoškoj poziciji. Ona je laž koja odgaja iluziju o homogenom, nekonfliktnom društvu koje je nadraslo svaku ideologiju i uvodi čovjeka (čovječanstvo) u iluziju postideološkog društva praktičnog bića kojemu je dovoljan pragmatizam. Tako pragmatizam praktičnog bića postaje ideologija pod koprenom antiideologije. Neutralistički se pragmatizam pretvara u opasnu ideologiju jer amortizira sve što je subverzivno progresivno u građanskom društvu hegemonije kapitala.

Politički centar sebe lažno prikazuje kao zajednički, neantagonistični temelj društva. Međutim, on je u političkoj zbilji ono što Slavoj  Žižek s pravom naziva „para-politika: pokušaj da se politika depolitizira (prevede u logiku policije): politički sukob se prihvaća, ali se preformulira u natjecanje, unutar reprezentacijskog prostora, između priznatih stranaka/čimbenika, za (privremeno) zauzimanje položaja izvršne vlasti“. To je pokušaj depolitizacije politike, da svatko radi svoj posao (policijski poredak) i tako, prema Jacquesu Rancièru deantagonizira društveni život, (poništi politički poredak). Ta depolitizacija je ustvari antidemokratski upad u politiku. Fiksiranje procedura političkog natjecanja je povratak u predpolitičko stanje. Sa svojim utvrđenim pravilima o natjecanju stranaka za privremeno preuzimanje izvršne vlasti, parapolitika je istupila iz područja političkog i preuzela logiku agonističkog sportskog natjecanja. To što radi politički centar, zamjenjujući sukob s procedurom, neutralizira sukob, moment koji konstituira političko, poništavanje je samog političkoga.

PREDPOLITIČKO STANJE

U političkom svjesnom globalizacije kojoj je naravni milje politički centar, kojoj je izvrgnut svijet i u njemu i Hrvatska, upravo je to intencija – depolitizirati cijeli svijet uz to da ostane samo gospodarsko takmičenje, (dakako uz ne diranje u početnu stečenu prednost globalizirajućih nacija koja će im omogućiti trajnu hegemoniju ne samo gospodarsku, nego i političku). Dakako, u to predpolitičko, odnosno postpolitičko stanje će biti dovedene hegemonizirane nacije, a nacije hegemoni će i dalje ostati u svjetskoj areni političkoga. Političke igre će se i dalje igrati u političkom polju koje će kao antagonistično ostati između globaliziranoga Zapada i neglobaliziranoga Juga i Istoka. Međutim, nasreću, logika globalizacije sadrži u sebi samonegaciju. Naime, svaka pobuna globaliziranih nacija dobit će status disidentske nacije, a bilo bi nedijalektično i suprotno masovnopolitičkoj psihoanalizi nacija zaključiti da će sav mukotrpni trud nacionalne individualizacije proveden tijekom povijesti kao mučan i tegoban proces postanka iz mase u subjekt za se, zauvijek propasti. Globalizirane, tj. nacije koje su prodale svoj nacionalni suverenitet za buržoasku neoliberalnu demokraciju, prodale su ga jeftino i uglavnom u strahu od komunizma i u zabludi za stjecanje tobožnje slobode i bogatstva u krilu liberalne demokracije Zapada. Uvažavajući prethodno bilo bi pogrešno zaključiti da se globalizacija mora dovršiti da bi otpočeo proces deglobalizacije. Bilo bi to neznanstveno, protivno svim naciologijskim zakonima negiranje snage nacionalne svijesti i samosvijesti – nacionalnoga Ja i Nad-ja, snage koja će resubjektivizacijom pokrenuti proces vraćanja korijenima, svojoj biti, svojoj zasebnosti.

Dakle, usprkos globalističkom bijegu u aseptičnu tobože ideologijsku i drugu neutralnost, taj antiEdipski odnos koji počiva na antagonizmu koji izaziva sàmo neprijateljstvo, ubijanje bez kajanja i bez doprinosa moralu i religiji, općenito civilizaciji, srušit će sam glavne vidove globalizacije. Ostat će samo financijska ili u najboljem slučaju gospodarska globalizacija, i to ne za trajno. To je dakle crv koji će joj izgristi temelje potiho i nevidljivo.

LIBERALNO DEMOKRATSKI RATOVI

Za svjetsku, zapadnu, desnicu u postmoderni je također problem kako globalizam i neoliberalni kapitalizam shvaćeni esencijalistički i koji su iznjedrili postmodernu na krilima liberalne demokracije, kako tu postmodernu koja je očito ljevičarska, integrirati u svoje desne ciljeve, u desničarsku politiku. Jer, liberalno demokratski ratovi u Iraku i Afganistanu su dio desne neokolonijalne politike prema vani jer je postmoderna ljevica, u čiji fond ideja spada i teorija univerzalnih ljudskih prava, pa i prava na nacionalno samoodređenje, na život bez hegemonije i ugnjetavanja, iznutra potkopava. Postmoderna bi po definiciji trebala biti ne samo kraj ideologije neoliberalizma nego i kolonijalne politike. No, na tom su se mjestu našle kapitalistička ljevica i desnica i stvorile politički centar koji kao takav tobože pragmatičan i ideološki neutralan omogućuje voditi i desnu i lijevu politiku. A jedna od bitnih svojstava političkog centra je da je društveno nesolidaran, što, dakako, odgovara i hrvatskoj parlamentarnoj i desnici i ljevici. Iz toga ujedno vidimo da je socijalno demokratska ljevica pragmatično konzervativna, jer ona isto kao i socijalno konzervativna desnica odbacuje državu blagostanja. U tom odbijanju države blagostanja spada i koncept Trećeg puta, politike socijalno demokratske ljevice. Takav politički centar je prihvatila kao svoju ideologiju i kao svoju pragmu i udbaško-tajkunska klika.

Što se tiče globalizacije kao svjetskog procesa nju ne možemo shvatiti bez shvaćanja pulsiranja povijesti. Ona je očito rezultat nagona svjetskog Erosa (Freud) koji djeluje na zbližavanju ljudi i naroda. U tom procesu koji je u filozofiji povijesti navješten Kantom i njegovom Svjetskom vladom, te postankom, rastom, padom i nestajanja civilizacije tijekom povijesti, a koje su sve civilizacije završavale s tzv. „univerzalnom državavom“, prema Arnoldu Toynbeeiju, dovodi nas do pitanja je li Europska Unija jedna takva univerzalna država s kojom završava i Zapadna civilizacija kao je to predvidio Spengler. U Propasti Zapada. Ovo pitanje će, međutim, biti kasnije obrađeno kao posebni essay.