AUTENTIČNO  HRVATSTVO

AUTENTIČNO HRVATSTVO

3. studenoga, 2011.
Print Friendly, PDF & Email

Piše: dr.sc.Petar Vučić

Ustaštvo“ se tako vraća kroz dva psihološka kanala. Jer, naturanjem Titovog lika i djela otvara se asocijacijski lanac koji sadrži i ono drugo osporavano, potisnuto koje je bilo potisnuto skupa s Titovim likom i djelom -autentično hrvatstvo koje izbija kroz drugi kanal. To je ono autentično hrvatstvo koje je potiskivano od 1102., ono hrvatstvo hrvatskog srednjovjekovnog kraljevstva… Starčevićevo, Radićevo, Mačekovo pa sve do Pavelićeva i Tuđmanova hrvatstva. Taj asocijacijski lanac nužno je kao drugo potisnuto istoga, iste traume nastale tijekom povijesti, a naročito svježe i duboko urezane traume nastale iz sukoba iz II. sv, rata, masovnopsihološki bolno urezane u hrvatsku psihu, a i psihološko topički su bili na istom mjestu. Ono je psihološki nužno moralo tražiti i naći izlaz i našlo ga je kroz taj drugi kanal jer ga je povratak Titovoga lika i djela razotkrio i trasirao mu put iz potisnutog u političku svijest. To autentično potisnuto dolaskom u masovnu političku svijest htjelo se politički konstituirati kao hrvatsko političko Ja i Nad-ja. No, upravo je tu nastupilo manipuliranje i političko-psihološki inženjering s autentičnim hrvatstvom: manipulacija je u tomu da ga se prizivalo u političku svijest da bi ga se ponovo radikalno negiralo fašizacijom, i a contrario demokratskom legitimacijom udbaško-tajkunskog režima koji nastavlja demokratske tradicije jugoslavenstva, naravno reformirano u zapadno balkanstvo. Tako je tom manipulacijom i psihološkim inženjeringom autentično hrvatstvo koje se  u Domovinskom ratu mučno probijalo kao povratak sebi hrvatskoga političkog bitka, a koje je, kako smo rekli, bilo potiskivano od 1102. ponovo potisnuto. Da tragedija hrvatskog političkog bića bude potpuna, ono je bilo potiskivano i za vrijeme NDH t.j. 1941-1945. Naime, osim Tita i jugoslavenstva ono je bilo potiskivano i od fašizma i od nacizma. Nacizam i fašizam podijelile su Hrvatsku na dvije interesne zone – talijansku i njemačku. Fašizam, fašistička Italija je bila naročito agresivna sa svojim geopolitičkim ambicijama obnove Rimskog carstva dakako, kao fašističkog. To se naročito agresivno okupatorski odnosila prema NDH što je naravno uključivalo okupaciju i oduzimanje i pripajanje Italiji Istre i velikog dijela Dalmacije, s tim da je njezina okupacijska zona sezala sve do Karlovca. S druge strane nacizam (koji je, kako je poznato, bio jugoslavenski i prosrpski, što ipso facto znači antihrvatski, raspoložen sve dok engleska obavještajna služba nije 27. III. 1941. organizirala puč i dovela na vlast probritansku vladu), je također radi svojih taktičkih i strateških interesa često reagirao okupatorski. Hrvati su morali hraniti nacističku vojsku na svom području, slati svoje vojnike na istočno bojište, NDH vojska je ovisila o oružju Njemačke koje joj je bilo često uskraćivano i td. a događale su se povremeni pokolji hrvatskog stanovništva, kao ono po Dalmatinskoj Zagori i dr. koje je samo naizgled bilo nemotivirano. Naime, malo je poznato da je vrhovno vojno zapovjedništvo Njemačke na čelu s nekim političko-vojnim najbližim Hitlerovim suradnicima  (Göring) uporno tražilo od Hitlera da se obračuna s NDH jer da bi tako oslabio Titov pritisak na njemačku vojsku. Spomenuti pokolji bili su upravo dio te politike pritiska na NDH. Drugo, poznato je da su tijekom II, sv. rata između Nijemaca i Titovih zastupnika u Zagrebu povremeno sklapani vojni aranžmani na štetu NDH.. Zbog tih kontakata, njihove tajnosti, čak je kod dijela Titovih suradnika postojala sumnja da on pravi izdajnički pakt s Nijemcima u korist NDH, a na štetu tzv. NOB-a.

 

IZAJNIČKA KOALICIJA

 

Nasuprot svemu tomu, narodni oslobodilačko-obrambeni pokret, a naročito kod sudionika Domovinskog rata koji nisu sudjelovali niti znali da se stvara izdajnička udbaško-tajkunska koalicija, bili su autentična negacija svih tih negacija hrvatstva. Bila je to herojska hrabrost bez saveznika, borba protiv svih pod kapom nebeskom, a za svoje ozbiljenje. Na žalost sve je to upropašteno sporazumom s UDBA-om, sa stvaranjem buržoaske tajkunsko-udbaške klike i režima koji falsificira povijest kompromitirajući autentično hrvatstvo njegovom naknadnom fašizacijom. Zloćudnije samonegacije, psihološki dubljeg samoprijezira i autošovinizma nije moguće ni zamisliti. Na tim falsifikatima prave se disertacije, pravi se tobožnja znanost (a u biti nova ideologija). Tako se na pr. psihologijski falsificiraju razlozi tolikih samoubojstava sudionika Domovinskog rata, kao i ustezanje Hrvata od prokreacije (rađanja), s tobože stvorenim nerealnim očekivanjima u Domovinskom ratu kojima je nemoguće udovoljiti jer su, zapravo, iluzije. To je taj genocidni psihološki inženjering. A zapravo, svi ti izgledi i obećanja dani u Domovinskom ratu, stvoreni i dani bilo kako bilo, bili bi kompenzirani narodnom sviješću u skladu s načelom stvarnosti. Sa sviješću da se sve to ne može odmah ostvariti u opljačkanoj i spaljenoj zemlji, bili bi kompenzirani narodnim samoodricanjem i svjesnom žrtvom. Ali ono što branitelji, kao i sva ostala nacija (osim klike koja i ne spada u naciju), ono što nisu mogli psihološki izdržati, ono što im je palo teže od svih ratnih rana, to je ponovno potiskivanje autentičnog hrvatstva u korist udbaško-tajkunske klike i njihove od naroda opljačkane imovine kao i one predane strancima.

A hrvatski narod nije tražio ništa iznimno, ništa što nemaju svi suvereni narodi: Francuzi, Englezi, Španjolci, Rusi, Talijani…Posebno se to odnosi na Italiju i Talijane. Italija koja je iznjedrila fašizam i fašistički pokret (Mussolini) i vodila fašističke okupatorske ratove, nije zbog toga imala nikakvih političkih ili drugih posljedica. Pa i kad dan danas vođena fašističkim idealima polaže pravo na dijelove hrvatskog ozemlja nitko im iz svijeta ne predbacuje fašizam. (Dakako, to se ne čini ni drugim državama koji su imali fašističke režime – Mađarskoj, Rumunjskoj i dr.). Prokletstvo fašizma je palo samo na autentično hrvatstvo: ono koje je protiv svih negacija – fašizma, nacizma i komunizma htjelo stvoriti svoju suverenu državu, izgraditi svoju nacionalnu samosvijest, svoje nacionalno dostojanstvo (svoje Ja) i samostalnu, neovisnu, suverenu državu (suverenitet, Nad – ja). Ali da jednom zauvijek bude jasno i posljednjem Hrvatu: za tu stigmu nije Hrvatima nitko kriv izvan Hrvatske. Za tu stigmu kriva je domaća izdaja koju je kreirala, i održava je upornim etiketiranjem, domaća udbaško-tajkunska klika.Hrvatska je ponovo u emigraciji. Ali sada u unutarnjoj: u mûku, u depresiji, u izumiranju.

 

PSIHOLOŠKI BIJEG U NEUTRALNOST

 

S obzirom da je projekt privatizacije zajednički projekt udbaško-tajkunske klike, kadrovski regrutirane i od „desnice“ i od „ljevice“ sasvim je razumljivo da su se morali usuglasiti i ideološki. A to je najlakše, dakako, po receptu svojih zapadnih neoliberano demokratskih pokrovitelja, ako se i jedni i drugi odreknu svojih ideologija i suglase da će graditi hrvatsko društvo kao neideološko, odnosno postideološko. Pošto je tako nestalo ideoloških krajnjosti ostao je samo centar kao političko polje. Centar i kao politička ideologija i kao politička praksa ali – kapitala. U njemu su se zajedno našle i neoliberalna desnica i neoliberalna, kapitalistička, ljevica, kao vladajuće parlamentarne stranke sa svojim koalantima. Na čelu koalicija su, dakako, dvije vodeće stranke koje su sada političko pragmatični i ideološki blizanci, a konkurencija među njima više i ne može biti politička, nego samo karijerističko svađalačka: bitka za prestiž i ugled, tko će biti ministar ili premijer i provoditi jednu te istu politiku, politiku političkog centra. A što je, zapravo, taj politički bijeg u politički centar, kao u hinjenu političku neutralnost? Zašto je on zapravo bio logičan izlaz za novi, udbaško-tajkunski sporazum? Objašnjenje političkog centra za nas je sudbonosno pitanje. Prvo zato, jer je to zbilja u kojoj živimo, a u kojoj ne želimo živjeti, i drugo spoznaja političkog centra uvjet je da domislimo horizont političkog bitka slobode izvan i preko političkog centra, horizont kojega želimo ozbiljiti i u njemu živjeti.

Interesnu stranu toga bijega već smo objasnili. Ostaje nam objasniti njegove ostale aspekte.

Psihološki, bijeg u neutralnost politički se ostvaruje kao bijeg u politički centar. Kakav je to bijeg i od čega?

To je bijeg od identifikacijske snage, bijeg od društvenoga statusa suverena, bijeg od odgovornosti koju ima suverenitet za društvo i državu. Uzrok i posljedica bijega od te identifikacije je gubitak samosvijesti. u pasivni status ženskog. No, bijeg kao povlačenje na poziciju označenika je u biti iluzija, Gospodar  nikad ne može nestati, odnosno on je uvijek nadomješten. Ako se istroši ili izgubi jedna vlast, Gospodar, na njegovo mjesto dolazi drugi.  Dakle, taj bijeg je iluzija ginekokracije koja svoju nemoć želi pretvoriti u snagu služenja, privilegij podčinjenoga, službu hegemonu pokrovitelju, aranžeru udbaško-tajkunske sprege, odricanje od suvereniteta

 

BIJEG OD PROŠLOSTI

 

Prije svega to je bijeg od prošlosti. No, time je ujedno otklonjena mogućnost masovnopsihološke abreakcije s učinkom katarze. Po završetku rata, a naročito poslije 2000. kad se udbaško-tajkunska vladajuća politička klika (državna i stranačka), priklonila vladavini tipa neoliberalne demokracije nastao je opći bijeg u politički centar. Rezultat je to istovjetna nastojanja, težnja i ljevice i desnice da se izbjegne identifikacija s traumatizatorima iz II. sv. rata, bilo s ustašama bilo s boljševičkom ljevicom. Na psihološkoj razini to je bila slabost, nedostatak snage, kukavištvo da se prerade traume iz toga rata. No, vladatelji su postupili po refleksu političkog oportunizma, jer su smatrali (što u biti nije bilo nužno) da to od njih očekuje veliki Drugi, hegemon, Nad nad-ja, njihov politički označitelj. Desnica je bježala od identifikacije s „ustaškim koljačima“ a ljevica s partizanskim, boljševičkim komunističkim hrvatskim nacionalnim autogenocidom (Bleiburgom i drugim zločinima). Nisu imali hrabrosti za pročišćenje, katarzu lustracije (što im Nad nad-ja ne bi zamjerio, dapače pozvao ih je na to – Vijeće Europe rezolucijom br.1481), nego su pobjegli u neutralno – „čisti“ politički prostor, bezgrešnu čistoću, u politički centar koji do tada nije bio uprljan zločinom.Važno je napomenuti da nacije preradu traume, lustraciju s psihološko-moralnim stvarnim učinkom, mogu provesti samo ako to učine po svojoj svijesti i savjesti, po vlastitom političko-psihološkom moralnom uvidu o potrebi za nju, a ne ako ih na to natjera otuđeni Nad nad-ja jer on nema psihološke pozitivne relacije prema dotičnoj naciji, t.j one relacije koja može biti psihoterapeut. On, naime, kao Gospodar uvijek ima višak užitka, sadističkoga, a sadist ne može biti iscjelitelj psihoterapeut (Haag).

 

GINEKOKRACIJA I GOSPODAR DVA

 

U početku, kad se tek konstituiralo neutralno političko polje, ono se kao takvo konstituiralo isključivo kao privremeno neutralno političko, ponajviše iz oportunih razloga radi provođenja privatizacije, ali s jasnim odabirom političkih vrijednosti. Tek kad se ustavnom reformom iz 2000. dokinulo republikansko ustavno uređenje i zamijenilo parlamentarnim, i normativno usvojila ideologija neoliberalne demokracije, dolazi do totalitarizacije ginekokratske liberalne demokracije i bijega u neutralno političko polje. Kao ideologija liberalna demokracija je neutralna u odnosu na kulturne, moralne i političke vrijednosti. No, ta neutralnost ima i svoju drugu stranu: ona je angažirana, ali samo u osvajanju vlasti i materijalnih dobara.To je druga strana neutralnosti – pragmatizam, što znači da mu nije stalo ni do kojih trajnih pa ni ontoloških vrijednosti, nego samo do koristi bez obzira na moralnost ili neke druge vrijednosti. Ona kao neutralno polje izaziva angažiranje nagona za osvajanjem vlasti i nagona posjedovanja ideološkom silom. Ti nagoni su proveli privatizaciju u obliku prvobitne akumulacije kapitala kako ju je opisao Marx. Neutralna je u odnosu na prošlost, pače i na samu povijest. Pa i na budućnost; ona nema ništa milenarističkog – ništa ne obećava, ne obećava bolji život kao svoje konačno postignuće, što je bio slučaj s fašističkom i komunističkom ideologijom. Ta ideologija računa samo sa sadašnjošću pa se taj bijeg pokazuje kao uvjet za nastanak ginekokracije, bijeg u Ono (nesvjesno) koje nema temporalnu dimenziju.

Ginekokracija i Gospodar dva su međusobno uvjetujuća masovnopsihološka ideologijska pola. Otuda Gospodar u liberalnoj demokraciji zauzima mjesto izbornoga diktatora. To je ideologijski paradoks, ne apsurd. Tko bi pred pola stoljeća tvrdio da je to moguće bio bi ismijan kao obični konstruktor nemogućega, „čovjek bujne mašte“, fantast. A, eto, ipak je moguće. T

 

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<