URUŠAVANJE NEOLIBERALNE DEMOKRACIJE

URUŠAVANJE NEOLIBERALNE DEMOKRACIJE

18. studenoga, 2011.
Print Friendly, PDF & Email

 Piše:dr.sc. Petar Vučić

 

Urušavanje komunizma i promašaj Marxove teorije društva dovelo je u škripac teoriju društva i filozofiju teorije društva općenito. Uza sve teorije, uza sve revolucije, čovječanstvo se simbolično, glede odnosa dominacije, nije pomaklo dalje od početnog stanja: s jedne strane hegemonija, a s druge hegemonizirani, s jedne strane bogatstvo, luksuz, uživanje i dominacija, a s druge siromaštvo, oskudica i bolna uskrata u životu. Znači li to da je kapitalizam neuništiv, da je on ono Nietscheovo vječno vraćanje istoga? Postoji li uopće rješenje izvan hegemonije i kapitalizma? Jesu li uzaludne sve teorije jer hegemonija i kapitalizam na koncu uvijek pobjeđuju? Znači li to da je globalnom pobjedom kapitalističke neoliberalne demokracije došao Hegelov, odnosno Fukuyamin Kraj povijesti jer je ta pobjeda ustvari pobjeda globalnog demokratskog poretka kao tobože racionalnog oblika života putem onog Hegelovog izmirenja. No, na neki način ne samo intuicija, nego i evidencija isprobanih i potrošenih ideja i teorija tijekom povijesti sugerira nam da je zaista došao kraj neke povijesti. Ali dijalektika je svevremenska i znamo da nije tako, da nije došao Kraj Povijesti ni povijesnosti. Pa kakvoj povijesti je došao kraj?

 

POSTHISTORIJSKO DRUŠTVO

 

Neki teoretičari (Žižek) smatraju da je s globalnim kapitalističkim poretkom uspostavljena „globalna reflektivnost“ pa da je u tom smislu raskinut kvalitetni raskid s dosadašnjom povijesti pa da živimo u posthistorijskom društvu. Mi se s takvim stajalištem ne slažemo, ne samo što smatramo da nije uspostavljena „globalna reflektivnost“ nego i zato jer nije došlo do spomenutog izmirenja, da suvremena liberalna demokracija sve više poprima totalitaristički značaj što je siguran znak zastoja i okretanja unatrag. Stoga ili će postignute slobode degenerirati i ići natrag u društvo pojačanog antagonizma i međunacionalnih i klasnih borba i tako „ponovo započeti povijest“ ili će naći rješenje, ali ne u općoj moralnoj degeneraciji postpostmoderne, u „smrti povijesti“. Bit će prije da je došlo do kraja liberalne demokracije, njezine globalne dominacije i da se rađa ne samo novi svjetski geopolitički poredak (poredak univerzalnih država) nego i nova ideologija. Kraj dominacije liberalne demokracije percipira se kao kraj povijesti zbog naravi te ideologije koja sebe proglašava krajem ideologije uopće, jer je došlo do izmirenja hegemona i hegemoniziranog, Hegelovog gospodara i sluge, i stvaranja univerzalne i homogene države, u kojoj svi imaju jednaka prava (unuverzalizam) a klase su nestale. Sintagma i ideja „kraj povijesti“ je kao i ostali endizmi doživjela ne samo kritiku nego i neslavni kraj. Naime, neposredno nakon što je Fukuyama objavio svoju knjigu (Kraj povijesti i posljednji čovjek, 1989.) zaredali su geopolitički događaji koji su ga demantirali tako da se i sam odrekao te ideje…

 

NOVI ANAGONISTIČKI SVJETSKI POREDAK

 

No, Hegelova ideja pomirenja ostaje i dalje aktualna, ali ne kao dostignuto, nepomično, krajnje stanje, nego kao povijesni proces, i ne na osnovi neoliberalne demokracije….

Da se rađa novi svjetski geopolitički poredak ne treba više posebno ni objašnjavati. Padom komunističkog bloka nakratko je prestala vladati bipolarna hegemonija, a zamijenio ju je unipolarizam (SAD) koji je međutim izranjanjem novih svjetskih sila – Rusije, Kine, Indije, Brazila, Japana… ubrzo zamijenjen multipolarizmom … To su učinci tehnološkog napretka kombiniranog s neoliberalizmom u ekonomiji. Ali je tu prisutan i povijesni paradoks, jer je u tom općem napretku integrirana i njegova negacija, kao što vidimo iz aktualne društvene krize Zapada. No, stvaranjem novog svjetskog geopolitičkog poretka, ipso facto se on stvara kao eminentno antagonistički svjetski poredak, što znači da se stvaraju i novi uvjeti za nove sukobe i natjecanja koji ne će biti samo gospodarski niti metonimijski sportski, nego će biti pravi ratni sukobi. „Demokratski“ ratovi (Irak, Afganistan) što ih je vodila i još vodi liberalna demokracija  (na čelu sa SAD-om) bit će uskoro zamijenjeni nacionalnim ratovima, oslobodilačkim antiglobalističkim i antihegemonističkim, antiosvajačkim, ali i osvajačkim ratovima. (Usto se mogu predvidjeti i „sukobi civilizacija“ i tarovi između univerzalnih država.)

 

NEDOVRŠENA HRVATSKA DRŽAVA

 

No, kako smo upravo svjedoci, trijumf  neoliberalne demokracije bio je ipak kratak. Ona se upravo urušava u krizi koja je njoj imanentna i koja je bila predvidiva i predviđena. U tom novom stanju svijeta treba biti realističan i vidjeti što za Hrvatsku danas trebamo, možemo i moramo napraviti da bi je izveli iz stanja u kojem se našla kako smo to naprijed ustanovili. A da za Hrvatsku treba mnogo napraviti to je očito, jer hrvatsko pitanje nastalo gubitkom hrvatske državne samostalnosti 1102, još nije potpuno riješeno ni geopolitički, što je inače uvijek prethodno pitanje za početak potpunog rješenja. Hrvatska je geopolitički nedovršena država, a na žalost, takvo stanje hrvatstva je općenito – nedovršeno. Riješeno je samo polovično i to nominalno. Jer, nominalno Republika Hrvatska je samostalna, neovisna i suverena država. Ali samo nominalno, jer nije na zadovoljavajući način riješeno pitanje raspodjele društvene moći, unutarnjeg državnog ustrojstva i pitanje vladajuće ideologije kao i pitanje društvenih vrijednosti (aksiološki problem). Ako smo do 1990. govorili da ne ćemo vječno služiti tuđim gospodarima, poslije stvaranja Republike Hrvatske promijenilo se samo to da sada ne služimo samo tuđim, nego i domaćim gospodarima.

Kao što se inače bilo koje društveno pitanje općeg značaja metodološki i operativno rješavajuće treba razmatrati i rješavati kontekstualno, tako se kontekstualno treba razmatrati i tražiti rješenje i za hrvatsko pitanje. Kao što je to pitanje za vrijeme Jugoslavije (a i ranije), razmatrano i pokušavano riješiti uzimajući u obzir interese drugih nacija u toj državi, kao i interese Zapada za opstanak Jugoslavije, tako i sada pri dovršavanju rješenja hrvatskog pitanja treba uzeti u obzir da poslije ulaska Hrvatske u NATO i Europsku uniju, Hrvatska globalno dijeli sudbinu tih vojno-političkih entiteta. Politička sudbina Zapada postaje politička sudbina Hrvatske. I u zlu i u dobru. Dakako, više u zlu nego u dobru.

No, kolikogod politička sudbina Hrvatske bila određena kontekstualno ona ipak ostaje nacionalna država Hrvata iako neminovno otuđenog izvršavanja suvereniteta, imat će i svoju posebnu, specifičnu političku sudbinu. Jer, iako je prenijeto izvršenje suvereniteta na Nad nad-ja, Gospodara, hegemona, na spomenute entitete (EU i NATO) i njihove vođe, sam suverenitet izvire iz naroda, vezan je isključivo uz narod, pa ga je nemoguće od njega odvojiti i prenijeti na Drugoga. To naročito postaje vidljivo u razdobljima krize kakva je sada zahvatila zemlje pripadnice tih entiteta, kad svaka nacija traži rješenje za se prema svojim nacionalnim specifičnostima. Time nacije, pače, pomišljaju i na uzimaju natrag i samo izvršavanje suvereniteta. Dakle, i poslije ulaska u spomenute globalističke entitete Hrvatska će imati svoju posebnu političku sudbinu, iako bitno smanjene geopolitičke i geostrateške važnosti. Njezina sudbina uvijek će ovisiti o njezinoj sveukupnoj snazi, a naročito o snazi volje za slobodom. Jer, sloboda je prije svega materijalizirani akt volje. Sloboda je stanje svijesti u koju je integrirana motivacija da se bude slobodan, i odlučnost da je se ostvari svim mogućim podobnim sredstvima. Zato je za nas važno demaskiranje postojećeg stanja i, hegelijanski rečeno, dizanje narodske svijesti po sebi do nacionalne svijesti za sebe, do samosvijesti. To je od presudne važnosti zato da bi hrvatska nacionalna (nacionalistička) oporba nadišla sadašnju „gunđalačku“ fazu oporbenjaštva, kuknjave i tužakanja, i prešla u stvaralačku, djelatnu fazu.

 

IZBJEGAVANJE IZRAZA KAPITALIZAM

 

A u demaskiranje spada i jezična demistifikacija. Tako se na pr. na Zapadu kao i u Hrvatskoj, sve do nastupa recentne ekonomske krize izbjegavalo govoriti o kapitalizmu, nego je taj pojam zamjenjivan raznim eufemizmima kao slobodno društvo, slobodno tržište i td. sve da se prikrije eksploatatorska bit toga društva. Isto tako se izbjegavao i pojam radnik, pa su na Zapadu to bili doseljenici iz Alžira, Turske, Maroka i td. a u Hrvatskoj zaposlenici. Time se htjelo zamaskirati fundamentalni klasni antagonizam kapitalističkih društava, pa je jasno da ovo pomaknuće u izrazu nije semantičko nego ideološko.

Poslije izloženoga, ako bi trebali odgovoriti na pitanja kardinala Bozanića implicitno postavljena u spomenutoj izjavi, morali bi odgovoriti: nacionalno pomirenje je udbaško-tajkunskom pomirbom zlouporabljeno i – propalo. Unutarnje pročišćenje je antifašističkim terorom zabranjeno, a vanjsko pomirenje s drugim narodima se provodi na servilno pokajnički, mazohistički način, dakle na štetu ugleda i dostojanstva hrvatskoga naroda. T

4 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<