UDBAŠKO-TAJKUNSKI PAKT

UDBAŠKO-TAJKUNSKI PAKT

21. listopada, 2011.
Print Friendly, PDF & Email

Piše: dr.sc. Petar Vučić

Na ideološkoj se razini povratak potisnutog vratio u obliku antifašizma, kao borbe protiv fašizma protiv  kojega se Tito borio i kojega je pobijedio u Jugoslaviji i u Hrvatskoj, iako ga u Hrvatskoj nikad nije ni bilo. Dakako, antifašizacija pretpostavlja prethodnu fašizaciju Republike Hrvatske. To aktualna vlast čini tako da na silu i svjesno želi stvoriti ustaštvo u Hrvatskoj i kvalificirati ga kao fašizam. Inače bi antifašizam bio donkihotska borba bez neprijatelja. Mora se priznati da za sada u tome ne uspijeva pa je ta borba zaista komično donkihotska, No, s obzirom na upornost i na potrebu aktualnog režima da se Hrvatska reustašizira, jer ona mora sebi stvoriti neprijatelja, sigurno je da će u tome i uspjeti. E, a tko će tada pobijediti odlučit će  političke prilike ne samo u Hrvatskoj nego i u širem političkom okruženju, a prije svega u Europskoj uniji, (ako je još bude). Reustašizacija se provodi tako da se svako slobodno izražavanja hrvatskog identiteta  delegitimira i delegalizira, proglašava ustaštvom i fašizmom i na taj način svjesno provocira hrvatsko rodoljublje i domoljublje. I to se provodi na cijelom prostoru društvenoga života, a ne samo u politici. A pošto se nacionalni identitet najizvornije i najintenzivnije izražava u kulturi, borba protiv antifašizma u Hrvatskoj usredotočena je na antifašizam u kulturi kako „masovnoj“ tako i „visokoj“. U masovnoj kulturi nađen je i Alfa ustaša; tko drugi nego – Marko Perković Thompson s njegovim domoljubnim, za režim „ustaškim“ pjesmama. Ali, dakako, nije samo on ustaša i fašist, nego su to svi oni koji pjevaju domoljubne pjesme, pa i one koje „pretjerano“ veličaju Domovinski rat. Thompson je pretvoren u simbol da bi po njemu neprijatelj bio vidljiviji i masama prepoznatljiviji.

FINANCIRANJE I NAGRAĐIVANJE U KULTURI

U „visokoj“ kulturi koju režim potpuno kontrolira sustavom financiranja i nagrađivanja, bitka protiv „hrvatskog fašizma“ vodi se na području jezikoslovlja protiv jezične samobitnosti hrvatskoga jezika jer to je ustaški nacionalizam, dakle fašizam, pa se zato vlast protivi donošenju zakona o jeziku. Dapače, s najviše razine državne vlasti se izražava potpora za uporabu srpskohrvatskog jezika u Hrvatskoj, izražavajući potporu novosadskom sporazumu o jedinstvu hrvatskog i srpskog jezika. Tako se s te razine vlasti izjavljuje, primjerično, da u Hrvatskoj ne treba niječni oblik glagola htjeti pisati po ustaški rastavljeno „ne ću“ nego jugoslavenski „neću“, (Sanader) iako je čak i Jugoslaven Krleža pisao po „ustaški“ rastavljeno niječnu česticu ne od glagola htjeti, i iako je to bila hrvatska pravopisna tradicija sve do 1960. Ovo antihrvatsko stajalište o jeziku treba biti paradigmatsko i zastrašujuće, izražavati imperativnu volju državne vlasti, cezara, koja će svakoga tko ne postupa po toj prikrivenoj direktivi smatrati ustašom i fašistom. To u najblažem obliku znači da piscima i pjesnicima i drugim djelatnicima u kulturi ne će njihovi uradci biti niti unaprijed financijski podupirani niti otkupljivani od države. Isto tako to je poruka kapitalu da se ne usudi davati potporu takvim narodnim neprijateljima jer će pasti u nemilost državne vlasti. Ta antihrvatska politika još je ekstremnije izražena u financiranju filmova s antihrvatskim porukama, osobito s porukama protiv Domovinskog rata. Poseban je pritisak režima na reviziju hrvatske povijesti tako da je i Domovinski rat već doveden na rub osude i falsificiran tako da se sve više prikazuje kao da on nije bio rezultat povijesne inicijative hrvatskih državotvoraca, onih potučenih u II. sv. ratu, hrvatske antijugoslavenske emigracije, onih poraženih 1971. s Titovim obračunom u Karađođevićevu te potisnute, ali nacionalno svjesne hrvatske šutljive većine, nego nastavak antifašističke borbe, ovaj put oličene u borbi protiv Slobodana Miloševića. Antifašizam, i samo on je stvorio Hrvatsku. Nepotrebno je dalje nabrajati sve te falsifikacijske mjere državne politike u stvaranju fašizma u Hrvatskoj, jer je ona vidljiva na svakom koraka, u svakom potezu te politike. Posebno je stvoren lažni mit o ulozi UDBa-e u stvaranju RH, pa se kaže da nije bilo nje da ne bi bila stvorena ni RH! Apsurd i neistina time su dosegli najviši domet: Time je podcijenjeni sve nacionalno revolucionarno u hrvatskom narodu, posebno hrvatski branitelji.

ANTIFAŠISTIČKO UBIJANJE HRVATSTVA

Kad je već izmišljen, i kad se već stvara neprijatelj, naravno da se mora konstruirati i ideologija koja će izvršiti njegovu delegitimaciju i delegalizaciju, a to je antifašizam. I tako se vratila kasnokomunistička, postitovska politička krilatica s ideološkom funkcijom: „Poslije Tita – Tito“. I, zaista, neumrli Tito se vratio sa svojom populističkom političkom krilaticom jugoslavenskog bratstva i jedinstva „Od Vardara pa do Triglava“. U pjevanju ove pjesme izražena je istinska, necenzurirana politička svijest ljevice, ponovljeno „antifašističko“ ubijanje autentičnog hrvatstva.

A ako bi slučajno narodu bilo nejasno što je to hrvatski fašizam i antisemitizam, onda ga se metonimijski zamjenjuje s tuđmanizmom. A da ta borba protiv hrvatskog fašizma i bez fašizma treba trajati trajno, osniva se i udruga Mladi antifašisti. Dakako, da bi opravdali svoje postojanje njihova je trajna zadaća stalno pronalaziti ustaše sve od vrtića do umirovljenika. Antifašistička paranoja zavladala je hrvatskom državnom politikom u cijelosti, i po vertikali i po horizontali. To je politika ubijanja hrvatstva po drugi put.

UKIDANJE SDK KAO UVJET ZA PLJAČKU

Iritiranje i provociranje hrvatskog domoljublja kod naroda još je najuočljivije u rasprodaji ekonomskih izvora nacionalnog života – tvornica, banaka, hotela i drugih nekretnina, kao i skora rasprodaja poljoprivrednog zemljišta. Svaki otpor toj politici, politici koja je ekonomski dovela hrvatski narod na prosjački štap i dužničko ropstvo, i time uzrokovala ponovno iseljavanje i demografsku pustoš režim naziva nacionalizmom, ustaštvom i fašizmom. Također, svaki napor za nacionalnu integraciju, za politiku useljavanja hrvatske sirotinje rasute diljem svijeta – od Rumunjske do Ognjene Zemlje, kao i plasiranje kapitala hrvatskih iseljenika u Hrvatsku, prokazuje se kao nacionalizam, ognjištarstvo i ustaštvo. Poseban slučaj je odnosa spram Hrvata u B i H.  Antifašisti kao tvrdi autošovinisti ovo pitanje tretiraju na tipičan sitnoburžoaski način: Hrvati iz B i H nisu Hrvati (kao ni ostali Hrvati iz dijaspore) jer ne plaćaju porez u Hrvatskoj. U modernoj političkoj povijesti nije zabilježen slučaj da se nekomu ne priznaje nacionalno pravo glasovanja jer živi u dijaspori (a Hrvati u BiH de iure i nisu dijaspora), kao da Hrvati u dijaspori, recimo oni u SAD-u i drugdje diljem svijeta, žive od hrvatskog poreza! Drugo, vladajuća politička alternativa Hrvate u BiH faktično politički izdaje u ostvarivanju njihovih prava suverenog naroda u nadmetanju s druga dva konstitutivna naroda, kako u borbi za jednakopravnost u BiH, tako i pred međunarodnom zajednicom, a materijalno-financijski ih pomaže samo pred izbore radi glasova, faktično kupuje njihove glasove. A upravo su ti bosanskohercegovački Hrvati kao gorljivi pristaše stvaranja samostalne i neovisne hrvatske države bili proporcionalno  najveće žrtve u II. sv. ratu i u Domovinskom ratu.

Tako hrvatski režim od 2000. do danas sustavno radi na povratku oba potisnuta antagonizirana politička subjekta iz II. sv. rata – ustaštvo i Tita s jugoslavenstvom. U tom tako iskonstruiranom antagonističkom političkom polju ta se vlast nameće kao arbitar hrvatskih interesa. Vlast, režim koji je Hrvatsku opljačkao i državu privatizirao i tajkunizirao.

Reviziju sporazuma o nacionalnom pomirenju u vidu tajkunsko-udbaškog sporazuma provela je ustvari privatizaciju da bi za taj povijesni zločin kasnije optužila Tuđmana i svoj novi režim legitimirala geslom detuđmanizacije. Naravno, da je to bila obična demagogija i politički inženjering: detuđmanizacijom se uništio hrvatski ne samo ekonomski nego i politički suverenitet, no privatizacija kao osnovni uzrok gubitka hrvatske slobode nije detuđmanizirana. Po završetku zločina detuđmanizacije tajkunsko-udbaški pakt je konačno pobjednički učvršćen.

U procesu privatizacije Tuđman se oslonio na ugledne hrvatske ekonomiste koji su dolazili ili s katedara ili nezakonitog biznisa za što su u Jugoslaviji bili proganjani. Ono što im je bilo zajedničko to je bio destruktivni nagon za pljačku i socijalnu neosjetljivost, zavijeni u neoliberalnu ideologiju, neoliberalni kapitalizam. Ti tajkunsko-udbaški kadrovi su smislili strategiju privatizacije i uz pomoć stranih savjetnika davali joj pred Tuđmanom aureolu svetog puta do narodnog blagostanja. Oni su dakle smišljali strategiju privatizacije, oni su pisali provedbene zakone za njezino provođenje, oni su konačno ukinuli Službu društvenog knjigovodstva tako da se amoralni, nepravedni i protunaravni zakoni mogu bez ikakve društvene kontrole provoditi, tj provoditi pljačku vlastitog naroda. Model nacionalne ekonomije i stvaranje države blagostanje (welfare state) za koji su se borili hrvatski nacionalni idealisti u Jugoslaviji, odbačen je kao staromodan  i neprosperitetan; taj model koji je jedini mogao očuvati i unapređivati ekonomski i politički suverenitet. T

 

6 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<