AKTUALNI KOMENTAR GLAVNE TEME

TOLUŠIĆEV NOVI ZAKON JE MOSTOVO KUKVIČIJE JAJE HDZ-u

23. veljače, 2017.

Bolna je činjenica da je Hrvatska propustila priliku na vrijeme zaštititi svoje proizvođače hrane, još prije ulaska u EU, a mjere poput novopredloženog zakona samo su vatrogasne i ne rješavanju sistemske neravnoteže hrvatskog poljoprivrednog sektora koje pak generiraju urušavanje domaće proizvodnje. Problem, dakle nije u zakonskoj regulativi, jer ona je, više manje, usklađena sa europskom poslovnom praksom i predstavlja datost koju je teško mijenjati nacionalnim zakonodavstvom. Sporni Prijedlog Zakona o zabrani nepoštenih trgovačkih praksi, u stvari, zrcali inertnost, bezidejnost i tromost aktualnih vladara Banskih dvora. Pisan iz perspektive sitnoposjedničkog proizvođača mandarina koji snuje o sigurnosti otkupa i državom zajamčenoj tržišnoj poziciji u maniri malomišćanskog promišljanja o ekonomiji

piše: Tomislav Kovač

Predložena zakonska rješenja samo će povećati probleme hrvatskog sela, čime se brutalno dokazuje istinitost krilatice kako je “put u pakao popločen dobrim namjerama”. Jer, novopredloženi Zakon je koncipiran, navodno, po mjeri malih proizvođača (OPG-ovi), dok bi provedba tako zamišljenog zakona dovela do svoje suprotnosti – veliki igrači, osobito distributeri, prekupci i, prije svega, uvoznici, će postati još veći, a mali će nestati! Kako je to moguće? Naprosto zato jer je Zakon, u realitetu hrvatskih gospodarskih prilika, u stvari, krojen po mjeri uvozničkog lobija, dok je istodobno katastrofalno stanje hrvatskog agrara posljedica višedecenijskih eksperimenata čitavog niza loših gospodarskih politika svih vlada dosad, tako da se to se ne može riješiti regulativom između proizvođača i trgovaca na domaćem tržištu, već samo sistemskim rješenjima u samoj poljoprivredi kao sastavnici cjeline nacionalne ekonomije.

Mostovo kukavičje jaje HDZ-u

Kad u samom nazivu zakona postoji pojam “nepoštene trgovačke prakse”, očekivano je da i politika iskoristi demagoške i populističke elemente Prijedloga zakona. U tom je kontekstu zanimljiva činjenica kako je sporni zakon, u sklopu mesijanskog pokušaja Mosta nezavisnih lista da promjeni sustav što ga je stvorio “maligni duopol” HDZ-a i SDP-a, jedna od temeljnih sastavnica Mostova izbornog programa. U Oreškovićevoj Vladi, antidampinški zakon, kako je tada potpuno pogrešno imenovan Prijedlog zakona, zdušno je promovirao ondašnji ministar poljoprivrede mostovac Tomislav Panenić, da bi njegov lučonoša u promijenjenim uvjetima, jer, u postizbornoj diobi resora poljoprireda je pripala HDZ-u, a ministar postao ambiciozni Tomislav Tolušić. Potonji još revnije od svog imenjaka prethodnika, u ime predlagatelja, Ministarstva poljoprivrede, gurajući, u stvari Mostov Prijedlog, u njemu vidi čarobni štapić kojim će riješiti sve probleme hrvatske poljoprivrede. “Zakonom želimo zaštititi domaće proizvođače i potaknuti povećanje domaće proizvodnje kako bi se osigurale dovoljne količine kvalitetne i zdravstveno ispravne hrane za domaću potrošnju, ali i izvoz”, optimističan je Tolušić. Uzgred rečeno, nakon afere Salmonela, uvedena je stroža kontrola uvoznog mesa, nedavno se počelo se s primjenom Pravilnika o vinu (stroža kontrola uvoznog vina), kreće zakonom koji dokida nepoštenu trgovačku praksu… Sve su to brzi potezi kojima se Tolušić legitimira kao jedan on najagilnijih ministara u Plenkovićevoj vladi. No, je li to dovoljno. Nažalost nije. Osobito ako je krivo usmjereno…

Jer, bolna je činjenica da je Hrvatska propustila priliku na vrijeme zaštititi svoje proizvođače hrane, još prije ulaska u EU, a mjere poput novopredloženog zakona samo su vatrogasne i ne rješavanju sistemske neravnoteže hrvatskog poljoprivrednog sektora koje pak generiraju urušavanje domaće proizvodnje. Problem, dakle nije u zakonskoj regulativi, jer ona je, više manje, usklađena sa europskom poslovnom praksom i predstavlja datost koju je teško mijenjati nacionalnim zakonodavstvom.

Sporni Prijedlog Zakona o zabrani nepoštenih trgovačkih praksi, u stvari, zrcali inertnost, bezidejnost i tromost aktualnih vladara Banskih dvora. Pisan iz perspektive sitnoposjedničkog proizvođača mandarina koji snuje o sigurnosti otkupa i državom zajamčenoj tržišnoj poziciji u maniri malomišćanskog promišljanja o ekonomiji prijedlog Zakona je, u stvari, politički promatrano, Mostovo kukavičje jaje vladajućem HDZ-u, koji gurajući mostove demagoške vizije etatizacije nacionalnog gospodarstva, u stvari, radi protiv sebe. Čak štoviše, u odnosu prema MOST-u, u hrvatskoj političkoj areni gubi i sigurne bitke, poput inicijative o otvaranju arhiva, što je bio politički potez “u sridu”, HDZ-ov čisti “zicer” kod pretežite većine njegova biračkog tijela, ali i među najširom populacijom.

Poljoprivredni poticaji – masovna politička korupcija

Kaže se da se “zbog prolivena mlijeka, ne plače”, no HDZ bi mogao, ukoliko prihvati Zakon o nepoštenoj trgovačkoj praksi, itekako zaplakati. Jer mlijeko hrvatskih proizvođača doista će biti proliveno i neće se naći na policama trgovina, pa političku štetu će, logično, snositi vladajući. Zašto? Jednostavno zato jer on ne poštuje temeljni zakon ekonomije – zakon ponude i potražnje. Naime, zgražajući se nad tržišnom cijenom mlijeka u Hrvatskoj, pravnik po struci, ali političar po vokaciji, aktualni ministar poljoprivrede Tolušić lamentira kako je nemoguće da je “litra mlijeka jeftinija od litre flaširane vode”, prizivajući zakon koji će (sic!) zabraniti da mlijeko uopće bude proizvod koji se prodaje na akciji, najavljujući kako će to, valjda prodajne akcije trgovaca, rješavati zakonom o suzbijanju nepoštene trgovačke prakse.

Negirajući maloprije spomenuti zakon ponude i potražnje ministar, Tolišić ne zna ili ne želi priznati kako cijena mlijeka, isto ako i bilo kojeg drugog proizvoda na policama trgovačkih lanaca, nije samo konkretna cijena u trgovini, već cijena u trgovini plus svi iznosi koji su dani za subvencije poljoprivredi. Uz opasku, da je unutarnje tržište Hrvatske ujedno i tržište EU, što znači da je slobodno trgovanje mlijekom i da bilo koji trgovac može kupiti mlijeko bilo gdje i prodati ga u Hrvatskoj (dakle, nema tu prostora za nikakve zabrane), dolazimo do suštine problema hrvatske poljoprivredne politike – sustava poticaja kao dugoročno neodrživog segmenata nacionalnog gospodarstva.

Kad je o poticajima poljoprivredni riječ, u Hrvatskoj je odavna uspostavljena dvosmjerna komunikacija između poljoprivrednika glasača, primatelja poticaja, i svake hrvatske vlasti koja odlučuje o visini i distribuciji poticaja. Na djelu je višedecenijska politička korupcija koja se ogleda u korumpiranju čitavih socijalnih slojeva po načelu – “obećaj poticaje, dobićeš glasove”!

Još od 1994. godine kad je određen nizak tečaj strane valute i “cementiran” odnos kune i prvo njemačke marke, a zatim eura, uvozna roba postala je jeftina, a domaća skupa, tako da domaći proizvođači nisu mogli ni troškove pokriti. Od tada se poljoprivrednicima moraju davati subvencije, a trošak tog, u stvari, subvencioniranja uvoza, plaćamo svi mi, držeći pritom monetarnu stabilnost i politiku tečaja kao neupitnu konstantu svih ekonomskih politika.

Sveti gral ekonomske politike

Od državnog osamostaljenja do danas, bez obzira na to koja je politička opcija vladala Hrvatskom, u svakom državnom proračunu se našlo, startno barem 3 milijarde kuna godišnje za poljoprivredne poticaje. Izuzetak je bila Račanova vlada koja je u svome mandatu koalicijsko partnerstvo HSS-u platila nevjerojatnih 6 milijardi proračunskih kuna. Jednostavnom računicom vidi se da je hrvatska država u domaću poljoprivredu “ulupala” milijarde, ali bez rezultata. Zanimljivo je pritom da nitko ne postavlja pitanje kako se poticajem uopće može nazivati davanje koje rezultira padom proizvodnje? Odgovor na to je u svetom gralu svake hrvatske ekonomske politike, ali i nažalost, gospodrske prakse – monertarnoj politici koja odgovara uvoznicima, dok su mali poljoprivredni proizvođači oduvijek moneta za političko podkusurivanje. Uvozni lobi ugušio je domaću proizvodnju jer se, uz ovakvu politiku tečaja, a za nju jedino znamo, na uvozu zarađivalo 60-70 posto, a na domaćoj proizvodnji poduzeće ili OPG ne može imati profit viši od šest-sedam posto.

Iz motrišta takvih odnosa, Zakon o zabrani nepoštene trgovačke prakse naprosto je loš jer antagonizira dva krajnja pola u procesu opskrbe hranom – domaće proizvođače i trgovce, u krajnjoj liniji – kupce, potrošače, dok istodobno posrednike uvoznike, distributere i prekupce, dakle one koji na tuđim plasmanima najviše zarađuju, jednostavno, oslobađa svake odgovornosti.

Dobro je poznato kako su u Hrvatskoj, za hrvatske prilike relativno veliki proizvođači poljoprivrednih proizvoda, ujedno i najveći korisnici državnih subvencija. Kada se tome pridoda i činjenica da se takav, načelno nekonkurentan proizvod, i na domaćem tržištu, suočava s istovjetnim proizvodima iz uvoza, osobito uvoza iz razvijenih europskih zemalja, koji također u sebi sadrži potpore, lako je razvidan rezultat takova sraza. Uvozno je apriori jeftinije i s aspekta trgovca, ali i krajnjeg korisnika – kupca, isplativije. To je, također, jedan od temeljnih ekonomskih zakona koji se ne može dokinuti nikakvim uplitanjem države.

Veliki previd ovako koncipiranog zakona sadržan je u činjenici da on, jednostavno, ignorira stvarnost i ekonomsku logiku. Hrvatsko gospodarstvo, osobito domaća poljoprivredna proizvodnja ima strukturni problem, koji se ne može riješiti za mandata jedne vlade, niti jednim zakonom, makoliko on sveobuhvatan bio.

Uvozimo mnogo proizvoda koje bismo mogli sami proizvesti. Svake godine tri milijarde kuna ide na subvencije poljoprivredi, a nema pomaka u efikasnosti.

Zato, bez obzira na alarmantne brojke o mračnoj bilanci hrvatskog uvoza poljoprivrednih proizvoda (odnos izvoza i uvoza hrane je 1 naprema 3, uz dvocifrenu stopu godišnjeg pada domaće proizvodnje temeljnih poljoprivredenih proizvoda – mlijeka i mesa), namjera države da regulira trgovačke odnosi u lancu opskrbe hranom zakonskim odredbama, poput, zabrane prodaje finalnog proizvoda ispod cijene koštanja u proizvodnji, ili pak zabrane diskriminacije na temelju porijekla proizvoda ili prema dobavljaču prilikom formiranja cijene za istu razinu kvalitete proizvoda, u realitetu hrvatskih gospodarskih (ne)prilika predstavlja samo skup želja zakonodavca, čime se Prijedlog zakona o zabrani nepoštenih trgovačkih praksi u lancu opskrbe hranom, pokazuje kao još jedan propis koji će zakomplicirati ionako komplicirano poslovanje ili, jednostavno, samo jedan u nizu zakona koji je neprimjenjiv u praksi. T