KOLUMNA STUPOVI DRUŠTVA

TKO ĆE UVESTI RED U KAOSU?

4. kolovoza, 2013.

Piše:Srećko Jurdana

Slavko Linić nije nikakav veliki ekonomski reformator čije vizije naciji donose blagostanje, ali njegovo prepoznatljivo beskompromisno zalaganje za financijsku disciplinu u državi osigurava mu određenu popularnost. Može se čak reći da je – među Milanovićevim ministrima – upravo on kod građana dosad uspio osvojiti najveću dozu uvjerljivosti. U svojoj zoni djelovanja čovjek ima jasne kriterije i pridržava ih se neumoljivo, što nije slučaj kod mnogih drugih aktivista u Vladi. Hrvatska se po financijskoj nedisciplini, izbjegavanju podmirivanja obaveza i proizvoljnoj primjeni administrativnih propisa gotovo mogla ubrojiti u trećesvjetske zemlje, i bilo je krajnje vrijeme da se u toj sferi napravi rez.

FINANCIJSKO-SANITARNI KAOS

Rezolutnog ministra Linića ne vole oni koje je počeo prisiljavati na igranje prema pravilima. Na tom planu danas prednjače kumice, štanderi, prekupci, nakupci, mešetari s hranom svih vrsta i opredijeljenja, koji su podigli veliku buku oko odluke Ministarstva financija o podvrgavanju fiskalizaciji ili obavezi izdavanja registriranoga računa za prodanu robu. Organizirani su ulični marševi, razvila se medijska kontrakampanja s glavnim argumentom da je fiskalizacija oblik uništavanja jedne slavne tradicije, tj. slobodne javne prodaje hrane nekontroliranoga porijekla, često praćene cjenkanjem. Gotovo kao da je ministar Linić izveo udar na unikatnu hrvatsku kulturnu tekovinu: „simpatičnu“ mogućnost pregovaranja oko cijene povrća za koje samo prodavač zna u kakvim je uvjetima niknulo. Ta kulturna nit koja je čvrsto povezivala Bagdad, Damask, Jalalabad i Zagreb, njegovom odlukom brutalno je dovedena u pitanje.

Pošteno rečeno, Linićeva fiskalizacija još uvijek je preslab oblik intervencije u financijsko-sanitarnome kaosu kakav vlada na hrvatskim tržnicama. Građani kupuju hranu nepoznatoga porijekla, po monopolistički dogovorenim cijenama. Na placevima u morskim zonama turisti su tijekom ljeta izloženi čistoj pljački. Prodavači nastupaju kao homogeni profiterski blok koji ljude drži u šaci, za cjenkanje nema nikakvoga prostora. Jednako tako, uvjeti proizvodnje hrane generalno su neodredljivi. Dobar dio salate koja dolazi na zagrebačke tržnice – na primjer – uzgaja se u zoni Jakuševca, jednog od najzagađenijih područja u regiji. Znajući stvarnu situaciju sa svojom ponudom, pojedine kumice unaprijed odvajaju robu za „stalne mušterije“ i „one ostale“, koja se drastično razlikuje po sanitarnoj definiciji. U legendarnom „siru i vrhnju“ – koje je služilo kao osnovna propagandna podloga za lokalne antieuropske mantre – često se mogu pronaći dlake. Uočeni su primjeri da se mrkva pere deterdžentima zbog „svježeg“ izgleda. Špinat posebno apsorbira olovo i druge polutante, a nikad se ne zna je li uzgojen uz cestu ili na prikladnom, zdravijem mjestu.

NAVODNA KULTURA BAZIRANA NA PRIJEVARI

Uglavnom: nema provjera porijekla ni deklaracija, nitko ne kontrolira kakvoću hrane na tržnicama, i bespomoćnim konzumentima može se zapravo prodati bilo što, po bilo kojoj cijeni. To je realno naličje slobodne prodaje hrane koja se prigodno svrstava u hrvatsku „kulturnu tradiciju“. Domaća kultura bazara zasnovana je na ekonomskoj i zdravstvenoj prijevari. Fiskalizacija je tek prvi korak u uvođenju nekakvog reda na tržnicama, koje – pored financijske – traže temeljitu sanitarnu intervenciju. Linićeva energičnost atipična je pojava u Milanovićevoj Vladi. Nakon ulaska u Europu komatozno hrvatsko pravosuđe, na primjer, za premijera više nije tema.

Za brutalna ubojstva dodjeljuju se apsurdno blage kazne, procesi traju godinama, huliganizam u prometu kažnjava se simbolično. U školama profesori koji se brane od nasilnih roditelja dobivaju policijske prijave kao i ti roditelji. Nema sankcija za tendenciozne zagađivače, ni za one koji oko sebe razbacuju otpatke. Veliki gradovi u konzekvenci liče na velika smetlišta ili slumove, u kojima je i dalje zakonski dozvoljeno opijanje pred dućanima i na ulicama. Nitko se ne obazire na masovno uništavanje gradskih fasada sprejevima, i ukupno uzevši, hrvatska europska priča razvija se pod gospodinom Milanovićem – tim ljubiteljem visoke politike – vrlo, vrlo sporo. Fiskalizacija na tržnicama – proizvod Linićeve energičnosti – element je uvođenja reda u kaosu, ujedno i potpuno nedostatan kao terapija za hrvatsku opću dijagnozu.