Piše: Srećko Jurdana
Primjer Josipa Boljkovca potvrđuje da neke ljude povijest doista može progoniti poput kletve. Stari partizan situirao se – u zimi svoga života – u omanjem skromnom zdanju u Vukovoj Gorici, kontemplirajući u slikovitome zavičaju o ljudima i događajima koji su obilježili njegovu slojevitu biografiju. Politika ga evidentno nije učinila bogatašem. Na licu mjesta može se lako primijetiti da nije izvukao nikakve materijalne profite iz činjenice da je bio “karijerni” komunistički funkcionar i potom Tuđmanov prvi ministar policije. Živi sam kao duh, potomci ga obilaze s vremena na vrijeme, netko mu ponešto skuha, u trošnoj seoskoj vikendici, odavno izgrađenoj i lišenoj bilo kakvoga luksuza, čovjek sjedi, gleda televiziju i razmišlja.
STRELJANJE USTAŠKIH SURADNIKA
Državno odvjetništvo odlučilo mu je tu poznu asketsku kontemplaciju učiniti uzbudljivom. Protiv njega je upravo podignuta optužnica zbog strijeljanja skupine ljudi iz Duge Rese, navodno ustaških suradnika, neposredno nakon završetka II svjetskog rata. Boljkovac je tada bio komandant kotarske Ozne /jugoslavenska inačica sovjetskog NKVD-a/. S obzirom na činjenicu da je Ozna nakon uspostave partizanske vlasti u novoj Jugoslaviji bila suvereni gospodar života i smrti, smatra se da je njezin lokalni zapovjednik morao znati za zločine koje je izvršila na konkretnome području. Na fonu tog zaključka protiv Boljkovca je podignuta optužnica zbog djelovanja suprotnog Haaškoj konvenciji iz 1907. godine o zakonima i običajima ratovanja.
Boljkovca je počeo progoniti još Tomislav Karamarko, u razdoblju dok je bio ministar policije. Smatralo se da Karamarko na taj način pokušava pojačati svoj nacionalističko-desničarski image, u pripremi za osvajanje položaja predsjednika HDZ-a. Boljkovac je – objašnjavajući kadrovsku hijerarhiju iz tog vremena – tvrdio da sa strijeljanjima nema veze, i slučaj je na kraju suspendiran zato jer se vodio po zakonu o kaznenom postupku koji nije više bio na snazi. Vjerovalo se da je time stavljena točka na sporne epizode iz Boljkovčeve partizanske biografije. Pogrešno, kako vidimo. Primjenjujući novi zakon Odvjetništvo je revitaliziralo slučaj, a odgovornost za takav razvoj događaja nije više na Karamarku, koji se iz istražmo-represivnoga aparata prebacio u političke sfere. Protiv Boljkovca danas djeluju sile kojima se teško mogu pripisati specijalni ideološki motivi.
LIŠEN MRŽNJE I ZAGRIŽENOSTI
Nije nimalo jednostavno zamisliti Jožu Boljkovca u ulozi egzekutora. Lišen je mržnje i zagriženosti, djeluje dobroćudno i koncilijantno. O prošlosti govori uspavljujuće i spomenički. Sjećanja su mu – tipično starački – fokusirana na određene događaje, i na njih se neprestano vraća nezavisno od teme o kojoj se razgovara. Kontinuirano tvrdi da nikakva ubojstva nije ni počinio ni naredio. Metodom otkrivanja slučajne pogreške u govoru ne može se primijetiti da ga muči loša savjest. Kakve podatke DORH ima protiv njega, vidjet će se bude li optužnica objavljena. Teško je pretpostaviti da će tog starog antifašističkog aktivista ponovno strpati u Remetinec. Vjerojatno ga čeka obrana sa slobode.
USAMLJENI MIROTVORAC IZ DEVEDESETIH
Može se reći da je Boljkovac bio zaslužan za usađivanje humanističke nijanse inicijalnome HDZ-u. Tuđman ga je postavio za ministra policije vjerujući da će – kao partizanska i neratoborna figura – umirujuće djelovati na kordunske Srbe. Preko njega su trebali zaključiti da HDZ nije tako crn kao što izgleda. Boljkovčevi pacifistički napori s početka devedesetih bili su, avaj, dobrim dijelom uzaludni. Opća konstelacija činila je rat neizbježnim. Na jednoj strani, Milošević je huškao Srbe na pobunu kako bi Tuđmana zadržao u stanju ucijenjenosti; na drugoj, radikali u HDZ-u – Šušak, Vukojević, Glavaš itd. – forsirali su zaoštravanje sukoba pretpostavljajući da će ta taktika u konačnici dovesti do uvećane i etnički čiste Hrvatske. Boljkovac je mogao samo nemoćno promatrati kako Šušak i Vukojević – igrajući se Ramba – u istočnoj Slavoniji iz Armbrusta pucaju po srpskim selima. Njegova izvješća Tuđmanu ostajala su bez efekta.
Taj usamljeni mirotvorac iz početka devedesetih, danas se poziva na odgovornost zbog prevelike ratobornosti iz sredine četrdesetih. DORH-ova optužnica historijski je provokativna, i bilo bi poželjno da bude vrlo solidno utemeljena kad već jednom profilu, koji ni po čemu ne odaje da prikriva nekakve zločinačke atribute, oduzima pravo na mirnu zimu života.
2 komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.