SVE BRANITELJE IZ ’91. TREBA POSTROJITI I PREBROJITI, ZA SAT DVA BI SE SAZNALO KOLIKO JE PRAVIH BRANITELJA

SVE BRANITELJE IZ ’91. TREBA POSTROJITI I PREBROJITI, ZA SAT DVA BI SE SAZNALO KOLIKO JE PRAVIH BRANITELJA

4. studenoga, 2020.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Od svega je danas ipak najgora kukavička šutnja hrvatskih branitelja, osobito onih iz 1991. Gdje je nestalo ono njihovo junaštvo, pa i spremnost da i poginu za Domovinu? Komunistički propagandni stroj radi punom parom, a oni se ne javljaju. Jel to znači da su branitelji zadovoljni, da su ostvarili sve što su željeli? Najbolji odgovor na to je već više od 3500 branitelja i članova njihovih obitelji koji su si sami oduzeli živote

Napisao: Mladen Pavković

“Dragi Hrvati i Hrvatice, danas neki hoće opet ugroziti to što smo postigli, hoće opet nametnuti neke svoje političke poglede koji su se pokazali već nekoliko puta kao lažni i kao skrahirani” – rekao je još 1992. prvih hrvatskih predsjednik i vojskovođa dr. Franjo Tuđman.

A ta, najznačajnija godina za stvaranje hrvatske države, 1991., kao da se izgubila u magli, šašu i travi. Sve je danas važnije od te godine, pa i oni koji su tada bili prvi kad je trebalo.

Naime, malo tko više i spominje ljude koji nisu kalkulirali, koji su otišli u krvavi rat ostavljajući sve iza sebe, pa i svoje najmilije.

Tu 1991. trebalo bi u nas proglasiti najvećom i najznačajnijom godinom ponosa i slave.

Postrojavanje branitelja

Tada nije bilo puno onih koji su bili spremni i živote dati za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Grad Vukovar je primjerice branilo tek oko 1500 branitelja, a Škabrnju nekoliko stotina. Nu, kako su godine išle sve se više povećavao broj hrvatskih branitelja. Donijeli su i zakon po kojem je hrvatski dragovoljac jedino onaj koji je do 15. siječnja 1992. prikupio 100 dana na bojnom polju. Međutim, to je nepošteno. Netko je mogao biti i dva tjedna, pa i manje dragovoljac, pa zašto se i on ne bi mogao „okititi“ tim nazivom? To tim prije što je dobar dio njih tijekom Domovinskog rata nakupio i preko 2000 dana ratovanja na prvim crtama obrane, a zna se dobro da se u Hrvatskoj ratovalo 1991., da su već 1992. hrvatski dragovoljci branili Hrvate u Bosni i Hercegovini, poglavito u Bosanskoj Posavini, a da su sve do kraja srpske i ine agresije (1995.) na bojištu mahom bile isključivo profesionalne postrojbe HV-a i MUP-a.

Nažalost, nitko ne zna ili ne želi objasniti, odakle oko pola milijuna hrvatskih branitelja?

Ako se računaju i oni koji su poput pok. Denisa Kuljiša bili „u ratu“ svega dva dana i za to primili i iskaznicu hrvatskog branitelja, tada je i to moguće.

Ali… oni iz 91. trebali bi i morali biti „iznad svih“.

A, kako se može dokazati tko je uistinu bio prvi kad je trebalo?

Za početak, neka se postroje svi još živi branitelji i stradalnici iz te godine. Postrojavanje u svakom gradu i svakom mjestu moglo bi trajati najviše sat-dva, i u tom vremenu dobili bi „čisti račun“, tj. tko je bio, a tko nije u vojnim postrojbama 1991.

Relativno mnogi danas imaju i visoke vojne činove i odličja. U većini slučajeva za to su trebali potpis zapovjednika brigade, ali… tko im je potpisao, tko im je sastavio ratne i ine putove (svaka čast iznimkama) to samo „dragi Bog zna“.

Ljudi bez laraktera i morala su došli na svoje

Nu, od svega je danas ipak najgora kukavička šutnja hrvatskih branitelja, osobito onih iz 1991. Gdje je nestalo ono njihovo junaštvo, pa i spremnost da i poginu za Domovinu? Komunistički propagandni stroj radi punom parom, a oni se ne javljaju. Jel to znači da su branitelji zadovoljni, da su ostvarili sve što su željeli? Najbolji odgovor na to je već više od 3500 branitelja i članova njihovih obitelji koji su si sami oduzeli živote!

Kažu da trenutačno ima i preko tisuću braniteljskih udruga. Gdje su?

Istinskih hrvatskih branitelja nema gotovo ni u jednoj ozbiljnijoj tv emisiji. Tko skrbi o onima koji su oboljeli od najtežih bolesti?

Svi znaju za Goldsteina, Pusiće, Puhovske, Nobile, Pupovce, Stanimiroviće, Pilsle, Šerbedžije, Čičke, Mesiće, Tomiće pa i komunističke povjesničare, ali za Junake Domovinskoga rata uglavnom se zna tek tu i tamo prigodom neke obljetnice, a najviše kad nešto pogriješe.

Više nije vijest ni kad se neki branitelj polije benzinom i zapali!

Već smo postali i „imuni“ kad saznamo da je netko „preko noći“ zaradio milijune eura, ili da je pobjegao pred pravdom i pravicom u Srbiju ili BiH. To nam je „normalno“, baš kao i to da relativno veliki broj branitelja i članova njihovih obitelji iz 1991. jedva preživljava.

Ljudi bez morala, karaktera i poštenja danas su došli na svoje.

A vi hrvatski branitelji, osobito iz 91. i dalje šutite i „uživajte“ u „vučjem čoporu“.

Ako se tako nastavi, još malo i 1991. ne će ni postojati! T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<