O iznimnom ciklusu Nenada Marasovića izvdenih na velikim formatima u ulju i akrilu u hiperrealističnoj maniri s nekoliko vrlo karakterističnih surovo realističnih motiva, od srca, na pladnju, izdvojeno i samo, gotovo se čuje njegovo kucanje, isto bez krvi, intenzivnih boja koje svjedoče o živosti, životnosti organa, rebra u nizu, anatomski precizno, crvene se i blijede, do izdvojene skupine prepletenih nagih tijela u vibrantnoj erotskoj igri, prepunoj napetosti, u srazu pripijenih tijela, kada se doimaju kao jedno, privlačnih, lijepo oblikovanih tijela, znojne satenske puti, u grčevitom nesvakidašnjem
Od meditacije do strasti Iris Bondora Dvornik
Suvremena hrvatska likovna umjetnica, akademska slikarica Iris Bondora Dvornik, autorica je opsežnog i značajnog opusa, koga čini nekoliko izvrsnih ciklusa, izlagala je na brojnim samostalnim izložbama u domovini i svijetu, vrlo aktivna u aktualnoj umjetničkoj produkciji.
U proteklom razdoblju posvetila se je izradi složenog ciklusa ulja i akrila na platnu, uz različite umetke od plastike i metala, u različitim formatima od srednjih do velikih, izvedenih često kao diptisi i triptisi, slojevitog naslova “Od meditacije do strasti”.
Ciklus već broji preko trideset djela, kontinuirano i polako se uvećavajući, izgrađujući svoje tijelo i čineći ga sve dubljim, složenijim, samosvojnijim i jedinstvenim.
Novi ciklus Iris Bondora Dvornik nosi stanovita obilježja enformela, izravna gestualna akcija umjetnice, kompozicija koja nije unaprijed određena uz spontano stvaranje, ali i iznimno velike formate koji dopuštaju, omogućuju slikarici da do krajnjih granica prenese svoju emociju na površinu platna, oživotvori je kolorom i kasnijim dodavanjem umetaka, ugrađivanjem raznovrsnih plastičnih i metalnih elemenata.
Tamni neprozirni kolor ispunio je cijeli volumen slike, prošaran brzo prodirućim, nadirućim linijama koje kontinurano uznemiruju duboku tamu, vibracije se prenose izvan slike, slijedeći nevidljive odrednice njihovih budućih života u slobodi, u nelimitaranom kretanju.
Na mnogim mjestima mogu se opaziti sitni; mali znakovi; simboli; možda su oni ključ za razumijevanje tamnine i neprozirnosti, možda oni najavljuju ukljanjanje teških zastora na pozornici života i pojavu novoga svjetla; novoga zvuka.
Nepopustljivi, čvrsti karakteri boja, doista upućuju na pomisao kako je većina ovih velikih ulja i akrila na platnu tek uvod u nastanak niza fanastičnih svečanih zastora na pozornicama, koja tako jednostavno odvajaju, razdvajaju stvarno od nestvarnog, realno od zamišljenog.
Doista, kako je tanka ta linija razdvajanja.
Iris Bondora Dvornik konstruira teško vidljivi svijet, mnogo se zastora mora odgrnuti kako bi se bolje vidjelo i napokon shvatilo, mora se i nogom stupiti u nevidljivi i opasni svijet labirinta, u kome možda netko živi a možda i ne, u svakom slučaju kroz mrak i tamu labirinta mora se proći i dosegnuti onu drugu, spasonosnu stranu a sve samo samo zato da bi dotaknuli, ugledali doživjeli istinito, jedino lice svijeta, pa i nas samih jer s druge strane ovih teških boja krije se samo zrcalo koje zrcali naše lice u pravom svijetu, kakav on doista jest i kakav je oduvijek i bio, bez uljepšavanja ili nagrđivanja, baš onakav kakav je, bez ljubavi, bez nade, bez sentimenata.
Novi ciklus Iris Bondora Dvornik postavlja toliko pitanja, zamagljuje odgovore i bježi sa svojim tijelom od boja, nudeći nam samo prvi korak u bespuća vlastitog labirinta u traganju za ostacima ili cjelovitim, sačuvanim emocijama.
Posljednji je opus iznimno kontemplativan, ne ostavlja čovjeka ravnodušnim, dok bi gledatelj najradije dlanom prelazio preko nanosa boja, nastojeći naslutiti što je ispod.
Ciklus koji svakim novim pitanje, umnaža upita, odmiče nas, udaljuje od odgovora, prepuštajući nas meditavnom i strastnom.
Hiperrealizam Nenada Marasovića
Zagrebački slikar Nenad Marasović, istaknuti je predstavnik suvremene hrvatske umjetnosti, osobito poznat po svojem vrlo vrlo atraktivnom i lijepom ciklusu mediteranskih stvarno nestvarnih krajobraza, izvedenih u ulju i akrilu, najčešće u srednjem formatu, kojega uspješno njeguje već duže vrijeme.
Ovoga puta nećemo govoriti o vrlo definiranim i koloristički snažnim ciklusima posvećenih Zagrebu i fantastičnim motivima, koji se međusobno sjajno prepleteni istodobno žive na platnu i sasvim samosvojno, niti o nadrealističkom skulptorskom ciklusu, bića i stvari, skladno uravnoteženih unatoč grotesknosti izgleda.
Ovom prigodom govorit ćemo o iznimnom ciklusu Nenada Marasovića izvdenih na velikim formatima u ulju i akrilu u hiperrealističnoj maniri s nekoliko vrlo karakterističnih surovo realističnih motiva, od srca, na pladnju, izdvojeno i samo, gotovo se čuje njegovo kucanje,
isto bez krvi, intenzivnih boja koje svjedoče o živosti, životnosti organa, rebra u nizu, anatomski precizno, crvene se i blijede, do izdvojene skupine prepletenih nagih tijela u vibrantnoj erotskoj igri, prepunoj napetosti, u srazu pripijenih tijela, kada se doimaju kao jedno, privlačnih, lijepo oblikovanih tijela, znojne satenske puti, u grčevitom nesvakidašnjem trenutku, u igri osvajanja i uzmicanja, u nervoznom iščekivanju radosnog svršetka, u strastnom ritmu okreta i prevrata, u kontinuiranom nemirovanju.
Ne slučajno, slikar se odlučuje za veliki format, metar puta metar ali i veći, kako bi stvorio arenu za prpošnu igru tijela u kovitlacu i strepnji, u trenutku kada se doima da je svijet stao, kada sve zanijemi, dok se jedino čuje bubnjanje krvotoka.
U ovom ciklusu Marasavić pristupa motivima različito, kada je kolor u pitanju.
Da bi istaknuo ljepotu izdvojenog, naizgled živog dijela tijela, živoga organa, slikar u prvi plan postavlja bojom ,grozom obojeni trenutak, dok čisti dio tijela djeluje odbojno.
Kod ovoga motiva možemo istaknuti vrlo snažno, angažirani stav umjetnika dok razmišlja o čovjeku i njegovoj ulozi. Da, Marasović, kaže, vratimo čovjeku ljudskost, vratimo mu jednostavnost života.
U dijelu ciklusa karakteristične erotičnosti, uz pritajeni, prigušeni kolor, gotovo ponegdje tih i nečujan, slikar upozorava na značaj emocija i ljubavi bez kojih čovjek i nije čovjek, tek je tijelo s potrebama.
Osobito je zanimljiva jedna slika iz ovoga ciklusa, portet muškarca, atletski razvijenog tijela, koji se čvrsto držeći drvo, oslanja s obje ruke na štake. Bez tih drvenih pomagala on ne bi mogao stajati i mi ne bi mogli vidjeti njegovo razvijeno tijelo kako stoji uspravno. Doista užasan apsurd, to lijepo, moćno tijelo, ne vrijedi mnogo bez ta dva drvena štapa.
Marasović u ovom ciklusu istražuje svijet koji ga okružuje, koji nije uvijek lijep i privlačan, on je i siv, istina ta sivkasta boja i obećava ako se svojski potrudimo.
Slikar nije oduševljen svijetom, svojim slikama on upozorava na neke nelogičnosti, na složenu i vrlo zahtjevnu poziciju čovjeka danas, njegovu često potpuno ogoljeljolost i nemoć u čestim običnim, svakodnevnim situacijama a da onim o dramatičnim trenucima i ne govorimo.
Slojevita simbolika kolora Nevena Otavijevića
Zadarski slikar Neven Otavijević s nekoliko posljednjih izložbi, privukao je znatan interes javnosti, ponajprije svojim motivima i klasičnim pristupom u kojem je na prvom mjestu izvanredno snažan, impresivni kolor, gust, slojevit, simbolički dubok, u tretiranju motiva ne posve svakodnevnog krajobraza.
Krajobrazi Nevena Otavijevića doimaju se stvarno nestvarnim svijetom, doista, naizgled je to mediteranski prostor s visokim višebojnim drvećem koje se nastoji propeti do neba, sve je prekriveno raznolikim, gustim raslinjem, uz poneku kuću, cestu, zvonik ili je to pak zelenkasti ili ljubičasti grad sa ženskim likom ispred, poput starodrevne boginje zaštitnice lijepa lica ili je u središtu pticolika osoba u složenoj konstrukciji dok je more zeleno ili plavo a drveće crveno, sve u tišini, mirovanju, ne kretanju, zvuk se niti ne naslućuje, kao da sve spava, čekajući na buduće čudesno buđenje.
Otavijević ne štedi boju, njegovi su kistovi puni raznovrsnih lica kolora, slikar nanosi vehementno boju na platno, nastojeći pratiti svoju inspiraciju i poticaje i stvarajući izbalansirani odnos između slike i autorske intime, skrivene nutrine.
Vjerojatno svijet ponekad tako i izgleda i pjesniku i slikaru i putopiscu i putniku, dok u pejzažu pronalazi jedinstvenu ljepotu prirode, ostajući začuđen tolikom silinom harmoničnog odnosa oblika i boja i kada za trenutak zastaje, vjerujući kako će za sva vremena zapamtiti svijet koji ga je na trenutak okruživao a poslije ne znajući gdje je počinjala crvena a završavala plava, ipak znajući kako su ljubičasta, tamna i zelena, negdje u sredini, ni gore ni dolje.
Iak, moramo istaknuti i ono što jest najbitnije u ovom djelu. Riječ je naravno, ponajprije o slojevitoj simbolici kolora, gdje svaka boja zasebno ali i u konfrontaciji ili u simbiozi s drugim bojama, tvori imaginarni svijet, temeljen pokatkad i na stvarnom, ponekad više, ponekad manje, svijet jedinstven i neponovljiv, pjesnički svijet slikara koji širom otvorenih očiju upija raznolike fragmente na platnu, na papiru bilježi svoja svekolika sjećanja na doživljeno, na ono što je čuo ili je želio vidjeti, osjetiti ili začuti.
Dominantna zelena, crvena, plava boje na platnima Nevena Otavijevića, svakako daju slikama neponovljiv karakter moći, supremacije, neskrivene snage, uvjerljivosti i čvrstoće.
Da, kaže slikar, to je moj svijet u kojem vlada šareno, visoko drvo dok kuće u zelenilu miruju, ogledajući se katkada u plavilu ili zelenilu mora u posvemašnjoj tišini.
Ciklus krajobraza Nevena Otavijevića precizno je definiran, vrlo profesionalno izveden u klasičnoj slikarskoj tehnici, s motivima koje su svi vidjeli, no samo slikar na ovaj poseban, rijetko viđen način.
Otavijević ima jednu značajnu prednost u odnosu na druge stvaratelje, naime limitirano mu je vrijeme predviđeno za slikanje, stoga ga i više od drugih cijeni i svaki trenutak proveden s kistom u ruci ispred platna doživljava kao zadovoljstvo, kao sreću, kao rijetko mogućnost da naslika, ostavi za neko buduće vrijeme, sjećanja i impresije na svoj stvarno nestvarni svijet. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.