PISATI I OBJAVLJIVATI NA HRVATSKOM U KANADI

PISATI I OBJAVLJIVATI NA HRVATSKOM U KANADI

15. rujna, 2021.

 

Danas je u Hrvatskoj moguće biti saborski zastupnik i javno žaliti što Udba nije likvidirala više iseljenika, bez da se za tu uvredu odgovara! Ili kao bivši Udbaš uživati veliku mirovinu i ne odgovarati za progone iseljenika. Teško se nosimo s ovakvim službenim stavovima Hrvatske prema iseljenicima. Prava i istinita suradnja iseljeništva i Domovine neće se dogoditi dok god iseljeništvo ne dobije broj zastupnika u Saboru prema omjeru današnjeg iseljenog hrvatskog stanovništva kao što je to dodijeljeno manjinama, i dok god se iseljeništvo ne prihvati kao neiskorišteni rudnik znanja, stručnosti i ljubavi za Domovinu bez kojega bi i sam Domovinski rat bio puno teži

Razgovarao: Mladen Pavković

Većinu svog života, Katarina Pejaković, provela je u Kanadi, gdje je uz ostalo bila iznimno aktivna i u hrvatskim kulturnim udrugama. Piše pjesme, priče, članke i igrokaze za djecu, a svoje uratke objavljuje i u raznim časopisima i novinama. Veliki broj članaka napisala je i objavila  o našim iseljenicima. Autorica je  zbirki pjesama „Samotni putnici“ i „Sjena u oku“, knjige duhovnog razmišljanja „Deset zapovijedi ljubavi“ i autobiografskog romana „Anđeo“, koji je preveden i na engleski, a koji će biti predstavljen 17. rujna u dvorani Hrvatske Matice iseljenika u Zagrebu.

Kad smo je pitali, kada  je i zbog čega otišla u Kanadu, rekla je:

-U Kanadu sam otišla kao maloljetnica, s obitelji. I ako mi nikad roditelji nisu rekli da smo otišli iz političkih razloga, kad sam odrasla, shvatila sam da oni koji odu jer im je život otežan i ugrožavan zbog vjerovanja i nesklonosti komunizmu, zapravo odu iz političkih razloga.

A, jeste li se nadali da ćete se relativno brzo vratiti?

-Bila sam uvjerena da ću se vratiti čim zaradim za povratnu kartu. Ipak, za to je trebalo završiti školu, naći posao, što se nije dogodilo tako brzo. A do vremena kad sam imala za povratnu kartu, shvatila sam da su moji roditelji imali velikih razloga za odlazak i da mogu biti slobodnija i korisnija svom narodu izvan Domovine.

Kanađani su znali za Hrvatsku

Kad ste vani, koliko Vam nedostaje Hrvatska?

-Recimo da sve što radim i stvaram, radim iz ljubavi prema Hrvatskoj, ali ne samo ja, već većina naših iseljenika. Svoje sam kćeri odgajala da budu dobre i poštene osobe jer su u tuđini lice Domovine i po njihovom ponašanju stranci će mjeriti Hrvatski karakter i poštenje.

A, znaju li ljudi u toj dalekoj državi gdje je zapravo naša Domovina, znaju li da je ovdje bila agresija?

-Kanađani su za Hrvatsku znali i prije Domovinskog rata. Znali su da je Hrvatska pod komunističkom diktaturom Juge, o progonima poslije Drugoga svjetskog rata i nakon Hrvatskog proljeća. Mi Hrvati u Kanadi borili smo se i za to da se sazna istina o našoj Domovini. Od početka šezdesetih godina naša djeca pohađaju hrvatske iseljeničke škole koje pruža kanadsko Ministarstvo za školstvo. Tu se  podučava hrvatski jezik, hrvatska kultura i vjeronauk. Hrvatski folklorni ansambli nastupali su na mnogim kanadskim priredbama, uvijek s najvećim pohvalama. A o nogometnim skupinama da i ne govorimo. Hrvatska ekipa iz Toronta bila je odgovorna za prvu profesionalnu kanadsku nogometnu reprezentaciju. Svaki Kanađanin koji je 1991. poznavao bilo kojeg Hrvata znao je da je Hrvatska referendumom i bez sile proglašena slobodnom zemljom. Također je znao da su je nedugo nakon toga napale srpske paravojne bande potpomognute i naoružane tzv. Jugoslavenskom armijom.

A, kako ste Vi podnijeli hrvatski obrambeni Domovinski rat?

-Moj autobiografski roman „Anđeo“ opisuje kako smo mi u iseljeništvu podnosili Domovinski rat. Bili smo užasnuti barbarstvom i divljaštvom agresora. Bila sam tumač i prevoditeljica za kanadsku vladu, mnoge novine, televizijske postaje i Crveni križ. Nekada su mi prijevode vraćali misleći da sam se zabunila jer normalan svijet nije mogao zamisliti zločine koji su provođeni, ne samo nad zarobljenim braniteljima, već i nad nenaoružanim civilima. Sjećam se jednog prijevoda, izjava žena i djece iz Vukovara. Fizički sam oboljela i povraćala nekoliko dana nakon što sam čula kako osmogodišnja djevojčica opisuje silovanje koje je nad njom počinio pedesetpetogodišnji Srbin, susjed.

Pisanje iz osamljenosti

Bavite se uspješno i pisanjem, prije svega priča, romana…. Kako je to počelo?

-Počela sam pisati još u osnovnoj školi. Počelo je to iz usamljenosti koju sam doživljavala jer se moja obitelj nije uklopila u norme komunističkih obitelji tadašnjeg Osijeka. Roditelji su bili vjernici i nas su odgajali u vjeri i učili o strahotama koje je doživjela majčina strana kao prognanici iz Kupresa, i otac kao član „Sokola“ u Dalju, u Slavoniji, a posebno Osijek bili su nasilno i sistematski posrbljivani već od 1945. Roditelji su shvatili da se stare društvene norme lome i da Hrvati, vjernici nemaju budućnosti u takom okruženju i ne mogu pružiti dobru budućnost svojoj djeci. Ipak, majka je uz puno napora odvajala nešto sitniša da me od šeste godine šalje u kazalište i savjetovala mi koje knjige da posuđujem iz knjižnice kako bi stekla osnovno znanje iz hrvatske kulture.

 Nu, zbog čega se ipak Hrvati ne vraćaju u Hrvatsku?

-Neki su se vratili i vrlo sretno i uspješno žive u Hrvatskoj. Većina ipak osjeća nezadovoljstvo s odnosima Hrvatske prema iseljenicima. Hrvatska vlada ne čini ništa da to promjeni. Danas je u Hrvatskoj moguće biti saborski zastupnik i javno žaliti što Udba nije likvidirala više iseljenika, bez da se za tu uvredu odgovara! Ili kao bivši Udbaš uživati veliku mirovinu i ne odgovarati za progone iseljenika. Teško se nosimo s ovakvim službenim stavovima Hrvatske prema iseljenicima. Prava i istinita suradnja iseljeništva i Domovine neće se dogoditi dok god iseljeništvo ne dobije broj zastupnika u Saboru prema omjeru današnjeg iseljenog hrvatskog stanovništva kao što je to dodijeljeno manjinama, i dok god se iseljeništvo ne prihvati kao neiskorišteni rudnik znanja, stručnosti i ljubavi za Domovinu bez kojega bi i sam Domovinski rat bio puno teži.I na kraju, želite još nešto reći, poručiti? Podsjetila bih da je kolektivna odgovornost Hrvata Domovine i iseljeništva očuvati i promicati Istinu novije hrvatske povijesti, čemu smo i sami svjedočili. Samo istina odagnava tamu, laž i strah koji su nam Hrvatima predugo nametani. Domovinski se rat ne smije prešućivati ​​i zataškavati. Moramo biti ponosni na hrabrost naših branitelja, njihovo uzorno vojno ponašanje i čuvati njihovo sjećanje. To znanje moramo prenijeti na mlade, koji u državnim školama gotovo da i ne uče o pobjedi i slavi Domovinskog rata, već im se naša povijest pokušava prikazati lažno i iskrivljeno- mišljenja je Katarina Pejaković. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code