STRATIŠTE NA UŠĆU PETRINJČICE U KUPU

STRATIŠTE NA UŠĆU PETRINJČICE U KUPU

7. veljače, 2019.

Nas je, kažimo odmah, najviše zanimalo partizansko komunističko divljanje vladara života i smrti poslije „oslobođenja“, pa i njihova pravosuđa, u kojem je smrtne presude prvenstveno za omražene Hrvate olako tražio suglasje vijeća ili pojedinih sudaca kasniji direktor tvornice Pajo Manojlović. Mnogo je arhiviranih presuda i danas u sudskim spremištima.Tatek Željka Grčića do 1945. bio je zaposlenik gradske klaonice, radeći na obradi mesa i opskrbi građana, te pripadnika njemačkih, domobranskih i ustaških postrojba. Sada je stara austrougarskim stilom lako prepoznatljiva građevina od završetka velikosrpske okupacije Petrinje predugo zapuštena. Znaju je svi gosti prikupskoga restorana „Štuke“, kanuisti i kupači s kupališta, oni prijeratni i postolujni

Napisao: Josip Frković

Uspostavom partizanske komunističke vlasti 1945. godine, putovi nepreglednih kolona beznađa i križnih putova od austrijskoga Bleiburga vodili su ratne gubitnike do 12 zloglasnih logora na tlu Hrvatske. Jedan od njih bio je i petrinjski, smješten na sajmištu u Kaniži, gdje su bili zatočeni vojnici hrvatskoga domobranstva i Wehrmachta. Masovna pogubljenja 2250 domaćih civila i zarobljenika logora izvršena su na sljedećim lokacijama: šumi Jelik kod Banskoga Grabovca, u Žicinoj šumi, Krčima, Oberlinu, Šicani, Gajiću, Tješnjaku, Topolovcu kod Moštanice, Kotar šumi, te u Šaševoj i Trnovcu kod Gline. Od gladi, žeđi i fizičkoga zlostavljanja život je u logoru brzo skončalo 186 Nijemaca. Zajedno su pokopani na groblju sv. Trojstva. Njihova imena zapisao je dugogodišnji petrinjski župnik vlč. Božidar Razum. Po ulasku partizana 45. srpske divizije u grad, 60 komunistima nepoćudnih Petrinjaca, strijeljano je 6. svibnja kod kupališta na desnoj obali Kupe i bačeno u rijeku. Pronađena su jedino tijela Branka Hohmana, Augusta Jadeka i Antuna Križanića i pokopana na grobljima sv. Benedikta, sv. Trojstva i sv. Roka. Ovaj će se tekst ogranaka “Hrvatskoga domobrana” Siska i Petrinje uskoro – odluče li tako članovi Odbora za prostorno uređenje i Gradskoga vijeća glede lokacijske dopusnice – naći na inoks spomen-ploči podno bijeloga “Križa istine” u petrinjskom naselju Sajmišta. Bit će to u spomen poginulim vojnicima hrvatskoga domobranstva i njemačkim legionarima, uznicima partizanskoga zarobljeničkoga logora.

Željko Grčić svjedoči o stradanjima

– Pogledajte ove visoke zaštitne nasipe pri završetku korita Petrinjčice i ušća u Kupu, sve je to bilo jedno veliko groblje hrvatskih domobrana i njemačkih legionara! Upozorio nas je tako 70-godišnji Petrinjac iz Kaniže, Željko Grćić Beli, prijeratni mesarski majstor prerade i polukonzervi „Gavrilovića“, a u Domovinskom ratu pričuvni pripadnik policije, prilikom odlaska na omiljenu gradsku šetnicu. Na njoj, sa spomen-pločom 1995. poginula hrvatskoga vojnika Marijana Totha iz Podravine i na kupalištu, gdje nizvodno prema Sisku dominira jedan od 19 obalnih austrougarskih bunkera iz Prvoga svjetskog rata, proveo je ribolovac Beli punih 18 godina. Bunker je građen dan po dan, postupno, sloj pa sušenje i umetanje žice, pa sutradan novi sloj betona… A sama povišena konstrukcija kupališne zgrade na stupovima nastala je korektnim upozorenjem njemačkoga časnika Wehrmachta na podviricu i močvarno tlo. Čuvao je Željko danju i noću kupalište, ali i brojne kaniške kuće i danas zarasle potkućnice u kojima se kriju ostaci srednjovjekovne petrinjske utvrde. Pokazao nam je zaljubljenik svoga grada i Kaniže katnicu pokojnoga 90-godišnjega susjeda, koji je sve do početka Domovinskoga rata iza svoje gospodarske zgrade uređivao grobove dvojice nesretnih domobrana. A onda saznajemo da je iza zgrade gradske klaonice iz njemačkih „flakova“ bila srušena američka leteća tvrđava, koja je ostavila dubok i dva kilometra dugi rov.

Crnca pilota Hitlerovi soldati su ubili, a bijelca priveli na ispitivanje.

Partizanski vladari života i smrti

Bio je Beli čuvar sve do odluke gradonačelnika Darinka Dumbovića o raskidu ugovora s ocem četvero djece, „gastića“ u Njemačkoj, koji i danju bdije nad gradskom i privatnom imovinom. U svakodnevnoj je šetnji prateći plemenitoga četveronošca. Još od „Gavrilovića“ i noćnih smjena, od ratnih dana nedavnih nasrtaja zločinačkih čopora s istoka i u miru, veli, malo spava. Tri do četiri sata, najviše. Obećao je da će za domaću javnost ispričati sve što mu je o trajanju i završetku Drugoga svjetskoga rata i petrinjskim zbivanjima iza njega ispričao njegov otac. Nas je, kažimo odmah, najviše zanimalo partizansko komunističko divljanje vladara života i smrti poslije „oslobođenja“, pa i njihova pravosuđa, u kojem je smrtne presude prvenstveno za omražene Hrvate olako tražio suglasje vijeća ili pojedinih sudaca kasniji direktor tvornice Pajo Manojlović. Mnogo je arhiviranih presuda i danas u sudskim spremištima.Tatek Željka Grčića do 1945. bio je zaposlenik gradske klaonice, radeći na obradi mesa i opskrbi građana, te pripadnika njemačkih, domobranskih i ustaških postrojba. Sada je stara austrougarskim stilom lako prepoznatljiva građevina od završetka velikosrpske okupacije Petrinje predugo zapuštena. Znaju je svi gosti prikupskoga restorana „Štuke“, kanuisti i kupači s kupališta, oni prijeratni i postolujni. Temeljito je devastirana i daskama provizorno zatvorenih prozora od 1995., baš kao i stara „munjara“ na obali Kaetana Nežića.

– Kod divovske šestokrake vrbe, koju je kraj kanala oborinskih voda polovicom siječnja identificirao Ivica Horvatić, strijeljali su partizani oko 580 ljudi. Raniji gradonačelnik Pejo Trgovčević i tadašnji predsjednik „Hrvatskoga domobrana“, Pavao Laktašić, prije dvanaest godina, željeli su mjesto stradavanja nedužnih Hrvata obilježiti, ali je sve i ostalo na tome. Mjesto masovnih ubojstava štapom je ispod vrbe označila stara gospođa Vajdićka.

Miro Abramović podiže svojima spomenik u Topuskom

Vjerujem da su njihove kosti još i sada u ulegloj masovnoj grobnici. Na žalost, sada već pokojni pećar-keramičar iz Arhove ulice, Viktor Štajcer, od 1945. čuvao je popis nesretnih žrtava. Kako mu je i sin potom umro, možda bi se taj crni sačuvani dokument o stradanju 2250 Petrinjaca i nedužnih seljaka iz okolice mogao naći u Ogranku Matice hrvatske. Visoke zaštitne nasipe kraj ušća Petrinjčice i Kupe počela je 1967. godine graditi „narodna“ SMB-vojska. Materijal je buldozerima od korita rijeka nanošen do današnje visine, krune nasipa. Dok napredujemo stazom asfaltirana nasipa, susreće nas uspješni topuščanski Petrinjac, Miro Abramović, vlasnik „Elgrada“ i poslodavac mnogih sugrađana.

– Bilo je ovdje mnogo mrtvih i pokopanih. Od pritiska tjelesne težine i stopa, pojavljivala se na travi krv nesretnih vojnika. U strahu od primitivnih oznaša, veli, žene su dolazile noću u potrazi za svojim mrtvima, a Željko dodaje kako je njega i njegove vršnjake s nasipa tjerala milicija. Možda je doista jedino rješenje Margaret Thacher, koja u jednom filmu kazala: Ostavimo sve, sve što smo proživjeli, hajdemo se samo okrenuti naprijed. I moji su masovno stradavali u ratovima. Zato ćemo žena i ja podići spomenik dvojici stradalih i na njemu nabrojiti imena više poginulih rođaka, od Argentine do Bosne, Slovenije i Istre, bez obzira gdje su im kosti pokopane. Tako kazuje mudri čovjek ponikao ispod Nikolina brda, Petrinjac, ne više dotepenac, od 1957. Beli nas upozorava da je gospodin Miro inicijator obnove od Srba srušenih svih grobljanskih kapela, sv. Trojstva, sv. Benedikta i sv. Roka. T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. SOFIJA ROSA
    #1 SOFIJA ROSA 19 veljače, 2019, 22:43

    Pozdrav, ja sam gdica SOFIJA ROSA. Iz Zagreba u Hrvatskoj želim dati pouzdano svjedocanstvo o tome kako sam dobio kredit od gospode Vladimire Financial Investor. Dobio sam zajam od 50000 €. NAPOMENA: Ona je pouzdana i autenticna Ako je netko zainteresiran za dobivanje kredita, molimo kontaktirajte njezin VIA EMAIL: [email protected]

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code