Hrvatska vlast šuti. Šuti i na izjavu Nenada Stazića minuloga svibnja. „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito, kakva šlampavost pobjednika?! Što drugo reći, nego treba što više za neke u Saboru poslati vina. Jer, latinska poslovica kaže In vinum veritas ( U vinu je istina). A, zagledajte se malo u ta lica i oči s televizije, koji sada ustaju protiv naroda, oglušuju se na dokumente, zagovaratelji i potpisnici Istambulske konvencije. Tu bih im dovikuno riječi sv. Pavla “Premda upoznaše Boga…Gradeći se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivoga Boga likom raspadljiva čovjeka…“ Na tim licima osjeća se grč, bijes. U očima mržnja, prijezir. Riječi su im oštrije „od dvosjekla mača…“ Uzdiže se opet sila pakla. Smeta ih sve što je Božje, ljudsko i hrvatsko. Želi nam se nametnuti ne Istambulska konvencija što direktno osporava i niječe Božju zamisao o braku i odnosu muško-žensko. Ne uvažava se što je narod iskazao svojim potpisom „Narod odlučuje“. Čudno, ali istinito, tolike su osobe, pa i ovdje komunisti likvidirali „U ime naroda“, a sada se narod ne sluša
Napisao: Josip Frković
Predvodeći misno slavlje u šumovitom Crnom potoku u Našicama za 1600 mučki ubijenih domobranskih ratnih zarobljenika s križnih putova od Bleiburga, Slovenije i kroz Hrvatsku u lipnju 1945., pater Franjo Tomašević, svećenik našićke župe sv. Antuna Padovanskoga održao je za oltarom rijetko zabilježenu, kritičku propovijed o zločinima i aktualnom stanju u Hrvatskoj.
Namrgođena lica
– Riječ Božja koju smo slušali želi protkati ovaj naš susret. U Riječi Božjoj osluhnuti i stvarnost ubijanja na ovom tlu. Ćuli smo – stoji u Knjizi Postanka: Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče. Zar vi ne osjećate to? Zar vi to ne doživljavate? Da, prolivena krv ovdje pobijenih „viče“ i zato smo došli moliti za ispokoj njihovih duša“ A ubojicama i njihovim sljednicima poručujemo: Zašto ste ljudi? Zašto su vam lica namrgođena? Jer, ako ste pravo radili, vedrinom odsijevate. A očito da nisu pravo radili i da ih savjest progoni, ali taj sud prepustimo Bogu. U Evanđelju je govor o susretudviju povorki – susret smrti i života. Nalazimo se na mjestu gdje se takav susret ponovio. Mnoštvo, povorka, pomiješani osjećaji, umorni i razočarani pogledi, svijest u životnome brodolomu…, koliko li je samo supruga ostalo udovicama i koliko majki bez sinova? I pobjednički ushit koji je obuzet osvetničkim dahom, pomiješanim sa željom za vlašću i uklanjanjem svih koji bi mogli stati na put sebičnim prohtjevima. A Bog je davno stavio na ljudske zaslijepljenosti zapovijed: Ne ubij! Ovdje se čuo plač nedužnih, ali bez sažaljenja nije bilo:ovdje se povorka života brzo pretvorila u smrtni muk, bez sprovoda i sućuti.
Volja naroda
Pjevane su pjesme o šumama i gorama, o navodnoj slavi borbe koja se njima pronosila, a šuma i ovaj potok bile su prisiljene otvoriti svoju utrobu i stidjele se što nisu bile sposobne progovoriti o sramotnim zločinima.Šuma i ovaj potok trebale su poslužiti kao pokrov memorije, kao zaborav i prostor straha. Kardinal dr. Franjo Kuharić će napisati „Kako godi ljudi nemaju savjesti dok čine zločine, ipak žele da budu skriveni, ali nedužna krv progovori prije ili kasnije..“. A oni koji su po zločinima stekli takav položaj i danas šire laži i neistine. Hrvatska vlast šuti. Šuti i na izjavu Nenada Stazića minuloga svibnja. „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito, kakva šlampavost pobjednika?! Što drugo reći, nego treba što više za neke u Saboru poslati vina. Jer, latinska poslovica kaže In vinum veritas ( U vinu je istina). A, zagledajte se malo u ta lica i oči s televizije, koji sada ustaju protiv naroda, oglušuju se na dokumente, zagovaratelji i potpisnici Istambulske konvencije. Tu bih im dovikuno riječi sv. Pavla “Premda upoznaše Boga…Gradeći se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivoga Boga likom raspadljiva čovjeka…“ Na tim licima osjeća se grč, bijes. U očima mržnja, prijezir. Riječi su im oštrije „od dvosjekla mača…“ Uzdiže se opet sila pakla. Smeta ih sve što je Božje, ljudsko i hrvatsko. Želi nam se nametnuti ne Istambulska konvencija što direktno osporava i niječe Božju zamisao o braku i odnosu muško-žensko. Ne uvažava se što je narod iskazao svojim potpisom „Narod odlučuje“. Čudno, ali istinito, tolike su osobe, pa i ovdje komunisti likvidirali „U ime naroda“, a sada se narod ne sluša?! Nameće se ne željezna nego čelična i ne zavjesa nego mreža da se ni podići ne možemo. Na pitanje zašto nije potpisala za referendum, baka odgovara „Sinko, moram misliti na svoga unuka, neće se moći zaposliti, a i meni mogu oduzeti penziju. O potpisivanju za referendum šutjele su kao zalivene i vlast našega terena. Da li sada uočavate koja je „čelična šapa“ stavljena na ljud?! I koja bojazan za radno mjesto?! T
