GLAVNE TEME

STARI GUSTL MATOŠ BIO BI ZADOVOLJAN

29. lipnja, 2014.

I dok je srca, bit će i Kroacije

Napisao: Zvonimir Magdić

Fotografija: www.sportski.net.hr

Vrag ni tak črn, kak’ zgledi. Pleso. Zrakoplovna luka Zagreb. Utorak. Oko je, podneva. Hrvati stižu iz Brazila.Vatreni, jasno. Nogometaši. Pamtim i njihov dolazak, one, 1998. Bio je Air  France, čitavom trupinom. Sada je to Croatia- airlines. Onda, tisuće ljudi. Na samom uzletištu- Puni očekivanja. Koliko njih, na samoj pisti kojoj je pristup – zabranjen. Ali, oduševljenje se nikad nije moglo  zaustaviti. Ni tada. Nitko.

LJUBIMAC MANDŽO

Ćiro! Ljubimac masa i samog državnog poglavara. Nije li dr Tuđman, čak na neki način, odredio državnu  momčad. Nije li predsjednik spasio glavu Ladiću?! Ćiro je bio protiv. Dobio je s Pantovčaka – ne! Tuđman je bio Trnjan’ i veliki druker Gradjanskog.Visio je na utakmicama plavih, na Koturaškoj cesti. Imao je, poslije Štefa  Bobeka, kraj sebe.I baš je on smatrao Štefa, najboljim hrvatskim nogometašem, svih vremena. Znao je sve o nogometu. I, nije pogriješio. Ladara, kako su  Ladića, zvali suigrači, bio je baš u Francuskoj, na samom Mundialu u glanc- formi. Te sam Vatrenjake i ja čekao. I dočekao. Ne samo njih. I one nepregledne kolone, koje su klicale autobusu, uzduž cesta koje su hitale Zagrebu.Sada je, 2014. slika skromnija. Utoliko romantičnija. Nema oduševljenja. Puno je razočaranih-Očekivalo se, u Brazilu, bar osmina- finala! Palo se. C’ est la vie. I, evo ga: Sivilo neba, kiša koja je prije curila, stisnula je stotinjak fanatika.Puno mladeži. Dječaka i djevojčica.Spremnih. S barjacima.U zagrljaju igrača, koji su se sporo izvlačili ispod krova uzletišta. Nadamo se, konačno, u  njegovu “francusku” rekonstrukciju. Evo, Manđo. Ljubimac. Od samog početka. Visok. Skroman. Smiješak mu je tanak. Uvijek prisutan.Vole ga. Silno: Mandžo.Ipak, bilo kao bilo, on je strijelac. Dva gola su dva, mundijalska gola! Evo,  i Pranjića. On hoće nešto i reći. Ne boji se. Nabio je šiltericu na onu irokešku frizuru. Nije Ćiro, baš tintu pil’: “Ovako očešljan, meni ne bi igrao”.

ZOVI, SAMO ZOVI

I,  šef je tu. Kovač. Oko njega, toliki. Poštuju njegovu mladost. I, avanturizam.I, stišću mu pesti. Komentar: “Niko, bilo bu dobro…” Koliko zagrljaja, koliko poljubaca! Mlade  Hrvatske. Uz svoje su dečke. I, kad sijeva.I, lije. Čuo sam, pjesmu: ” Zovi, samo zovi…”!

Bili su sjajni. Pokolebao sam se, gledajući ih, u svojim ocjenama, koje sam pisao. Ko’, luđak. Sad bum – ja. Oj stari, vrit. Ova djeca, njihov je pravorijek. Onako je, kako oni vele. Kako mašu hrvatskim barjacima! Ganuto. Dirljivo.Veliki Gustl Matoš bi bio zadovoljan: ‘Dok je srca bit će i Kroacije.’ I, ove –  nogometne. Negdje, iznad Plesa je zatutnjalo. Sve se streslo..To nisu bili gromovi. Jedan je Boeing  gutao zrak. I –   visine…