Zanimljivo je da se lokomotiva (parnjača) koja je dovozila zatočenike u logor više ne nalazi kao eksponat na mjestu gdje je bio logor Danica, već je ona od 1991. premještena na zagrebački Glavni kolodvor, a još nitko ne zna – zašto?
Napisao: Mladen Pavković
Sramota. Kako drugačije nazvati ono što se od 1945., pa naovamo govorilo i pisalo o prvom koncentracijskom logoru u NDH na Danici (Koprivnici)? Naime, 1986. na suđenju ministru unutarnjih poslova u NDH Andriji Artukoviću, po riječima prof. Dražena Ernečića, kustosa Muzeja Grada Koprivnica i poznatog hrvatskog povjesničara, spominjalo se da je u tom logoru smrtno stradalo 20 do 30 tisuća zatvorenika, dok se analizom dokumenata povjesničara Zdravka Dizdara došlo do podatka da je tamo ubijeno 30-ak logoraša, ali da je još i to upitna brojka!
Velika laž i obmana
U prostorijama koprivničkog Muzeja, Dizdar je postavio i izložbu sa fotografijama i dokumentima vezanim uz taj logor, gdje je također dokazao da je većinom ono što je ranije pisano o ovom logoru naprosto velika laž i obmana. Nakon izložbe i nakon javno prikazanih dokumenata nije se našao ni jedan „partizan“ da ospori njegova najnovija istraživanja.
Pored toga, Ernečić je otkrio da je današnje Spomen područje Danica smješteno na prostoru na kojem zatočenici uopće nisu boravili (sic!) i gdje logorski sustav nije egzistirao. Stražarsko zapovjedništvo nalazilo se na prostoru današnje Uprave transporta Podravke, u zgradi na prvom katu, što drugim riječima znači da je Podravka svoje kamione i dio uprave smjestila na mjestu – logora!
Vrhunski hrvatski muzeologi Ante Sorić i Želimir Laszla također su to potvrdili te dodali da se na prostoru na kojem su bili smješteni logoraši danas nalaze Podravkine automehaničarske radionice, što je prema njima apsurd doveden do granica kulturocida.
Zanimljivo je da se lokomotiva (parnjača) koja je dovozila zatočenike u logor više ne nalazi kao eksponat na mjestu gdje je bio logor Danica, već je ona od 1991. premještena na zagrebački Glavni kolodvor, a još nitko ne zna – zašto?
Na mjestu ovog nekadašnjeg logora koji je djelovao od 15. travnja 1941. do 1. rujna 1942, a kroz koji je navodno prošlo oko 4800 zatočenika, (ni taj se broj točno ne zna!), početkom devedesetih godina dopremili su i ostavili spomenik poginulim partizanima, koji je ranije „ukrašavao“ središnji koprivnički trg.
Pojedini Srbi, poput Milorada Pupovca, neprestano šire mržnju, jer jedino tako mogu ostati u „centru pažnje“. Oni oko hrvatske vlasti im ne odgovaraju, a već se i relativno mnogo ljudi buni – zašto opet o tim i takvima, kad dobro znamo tko su i što su, odnosno kako dišu. Međutim, u tome je „štos“. Oni svako malo iznose svoje laži (i to u gotovo svim medijima), a tobože „nema nikoga“ tko bi im odgovorio. Ima, samo te i takve medije (svaka čast iznimkama) ne zanima istina, pa se razni pupovci mogu razmahati kako im volja.
Kad im se postave pitanja
Tijekom zadnjih godina glavna im je „fora“ da se u hrvatskoj „budi fašizam“! To je na žalost – istina. Ali, ne kod Hrvata već kod skupine Srba, na čijem su čelu pupovci i stanimirovići.
Otkako je jedan ugledni i poznati hrvatski nogometaš na kraju utakmice u Zagrebu uskliknuo „Za dom!“ to se odmah povezalo s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“ ili drugim riječima tko u bilo kakvoj prigodi spomene ovaj pozdrav razni pupovci odmah skaču (gostuju) po svim medijima (svaka čast izuzecima) i govore – eto, opet u Hrvatskoj – ustaše!
Čak ni pripadnici HOS-a, koji su se tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, borili i ginuli pod tim pozdravom više ne smiju ni reći, a kamoli isticati da je to bio i njihov pozdrav, ali isključivo u borbi protiv srbijanskog fašizma, odnosno srbijanske agresije na Republiku Hrvatsku. (Pupovac, na kojoj su se strani borila tvoja dva brata u Škabrnji u vrijeme Domovinskoga rata?).
Ok. Pupovci, Pusići i slični svako malo traže istrage, zatvaranja i progone onih koji se služe tim pozdravom. Nervira ih i spomen ploča HOS-a, na kojoj su i imena poginulih, nedavno postavljena u Jasenovcu. I u tome vide „buđenje fašizma“.
Ali, jeste li primijetili kako se prave gluhi i slijepi kad se im otvoreno, jasno i glasno postave pitanja:
-
Tko su bili agresori na Republiku Hrvatsku?
-
Što je radio Vojislav Stanimirović nakon okupacije Vukovara u tome gradu?
-
Tko su krivci za 15o dosad pronađenih masovnih grobnica?
-
Gdje su nestali hrvatski branitelji i civili za koje se još ne znaju ni masovne grobnice?
-
Koliko je bilo koncentracijskih logora diljem Srbije (ne samo po Hrvatskoj) u kojima su četnici masakrirali i ponižavali Hrvate?
-
Tko su krivci za smrt najmanje 400 djece koja su ubijena u Domovinskome ratu?
-
Tko je rušio vukovarsku bolnicu (tek jednu od stotinjak) u vrijeme rata?
-
Kako to da su za razne pupovce žrtva i agresor jedno te isto?
-
Kad će Srbi i Crnogorci vratiti sve opljačkano u vrijeme Domovinskoga rata?
-
Zbog čega Srbi koji su prihvatili Hrvatsku kao Domovinu ne žele sudjelovati na komemoracijama od Vukovara, Škabrnje, Pakraca, Lipika, Gospića, pa do Voćina i Dubrovnika?
-
Kad će nam agresor (Srbi) platiti ratnu odštetu?, itd. i tome slično.
Ne, o tome od njih nikada nećemo dobiti odgovore, jer kad bi o tome progovorili bio bi to kraj priče. Oni radije stoga okreću ploču. Ti ih pitaš o Vukovaru, a oni ti odgovaraju što se događalo u Hrvatskoj za vrijeme NDH.
Još je gore, ako ih se pita nešto u svezi srbijanskog barbarstva u susjednoj Bosni i Hercegovini, recimo zbog čega je protjerano i ubijeno na desetine tisuća Hrvata, ili kako su se Srbi pozdravljali i odzdravljali na okupiranim područjima. Oni o tome „pojima nemaju“. Pamte samo i isključivo ono što se događalo u vrijeme NOB-a, dakle do 1945.!
Za agresiju na Republiku Hrvatsku, pitajte ih, nikada nisu ni čuli! T
