Izložba Papirnati snovi Giorgio de Chirico i Naklada FMR
Napisao: Ivan Raos
Izložba Papirnati snovi Giorgio de Chirico i Naklada FMR bit će otvorena od 10. užujka do 30. ožujka u zagrebačkom Muzeju Mimara. Svaki susret s djelima Giorgia de Chirica (1888. – 1978.) izniman je izazov i neobično iskustvo. Njegovo je slikarstvo izraz prebogate maštovitosti i istančane erudicije, spoj predvodničke smjelosti i duboke tradicionalnosti. Autor izrazite talijanske kulturne provenijencije rođen je, međutim, u Grčkoj, školovan u Njemačkoj i ponajprije afirmiran u Francuskoj, tako da je u svojoj stilistici ponio tekovine raznih sredina i ostvario svojevrsnu sintezu mediteranizma (antičke klasike, renesansne jasnoće) i sjevernjačke sklonosti mračnoj mitologiji i zagonetnosti (utjecaj Böcklina, romantičarska fantastika). U svakom slučaju djelima s početka XX. stoljeća, koja su po Apollinaireu okrštena „metafizičkim slikarstvom“, postao je – i po Bretonu priznat – preteča nadrealizma.
D`ANNUNZIO I PIRANDELLO
Susret s njegovim kazališnim skicama za predstavu „Jorijeva kći“ svakako znači nešto manje od susreta s autorovim samostalnim ostvarenjima, posebno onima iz prve i najradikalnije faze. I dimenzije i tehnike su skromnije, razdoblje izvođenja je bliže de Chiricovu obraćanju standardu, normi, konvencijama, a i njegova je imaginacija nužno uvjetovana zahtjevima dramskoga teksta, u stanovitoj mjeri podložna diktatu poetske intuicije Gabrielea D’Annunzija.
Ali prigoda suradnje slikara de Chirica, pjesnika D’Annunzija i velikog dramaturga Pirandella (ovdje u ulozi redatelja predstave izvedene u Rimu u listopadu 1934. godine) ima nedvojbeno povijesno značenje, predstavlja svojevrsno izmirenje inače suprotstavljenih poetika i estetskih orijentacija, a u ključu dodira vrhunskih vrijednosti tadašnje talijanske kulture, afirmacije mediteranskog duha i – ne najmanje važno – međusobne solidarnosti akademske elite. U četvrtom desetljeću XX. stoljeća u Italiji su bile na djelu tendencije autarkičnosti, „povratka redu“, nacionalne integracije (i službeno podržavane od fašizma) pa je tako i u ovom slučaju omogućena simbioza folklora i avangardne teatralnosti, verizma i metafizičke evazije.
Udio Giorgia de Chirica u predstavi „Jorijeva kći“ nije bio zanemariv, dapače vizualno bitan i za cjelinu dojma više nego konstitutivan. Unatoč svim ograničenjima zadatka i narudžbe, slikaru je uspjelo nametnuti svoje viđenje ili barem u karakterističnim detaljima iskazati svoj rukopis i dati osobni pečat. Ako se u prikazu scenografije morao voditi autorovim didaskalijama, ipak nije odustao od vlastitih karakterističnih znakova. Primjerice, u interijer seljačke kuće postavio je klupu neobičnih oblika (poput citata iz rimske kuhinje), a prozor otvorio na vedutu sasvim nalik njegovim „talijanskim trgovima“. Seosko dvorište iz trećeg čina perspektivno je izdužio poput svojih originalnih prostornih projekcija.
Naravno, skice pozornice, namještaja i praktikabla nisu se mogle udaljiti od čvrstog tla, gravitacija ih je nužno držala za pod i prizemljivala. Ako se u prikazu špilje iz drugoga čina nalazi i krilati Nijemi anđeo nećemo kazati da je on baš poletio, ali u kostimografskim invencijama de Chirico je svakako uzeo više slobode i mogućnosti da se odade „ne prizemnoj“ fantaziji. Čak je paradoksalno morao ponijeti i breme ugledanja i uspoređivanja s rješenjima za praizvedbu „Jorijeve kćeri“ iz 1904. godine. Tada je autor D’Annunzio naručio od prijatelja slikara Michettija što vjerniju etnografsku rekonstrukciju ambijenta i odjeće protagonista prema modelima seljaka iz Abruzza.
ODJECI ART DECOA
De Chirico je poznavao predloške prethodnika, ali ih je temeljito dogradio i ornamentalnom razvedenošću i materičkom bujnošću, dijelom u duhu neoklasicističke stilizacije, a dijelom na način jače dekorativne ritmizacije (odjeci art décoa). Posebno je kostim protagonistkinje Mile dinamičan u pretapanju prvotnosti i rafinmana, a odjeća Aligija monumentalna u svojoj strogosti odnosa crnine i žutih naglasaka. Pastoralno je najizrazitiji, dakako, Lazaro di Roio u baroknoj kovrčavosti svih elemenata, a Svetac s brda najekspresivniji u svojem krznu i patchwork zakrpama. Konačno, upravo zadivljuje de Chiricova sposobnost da i kostime „Statista“, inače čvrste folklorne matrice, obogati individualnim obilježjima. Kazao je akademik Tonko Maroević osvrnivši se na izložbu.
Stoga je nakladnik Franco Maria Ricci uvjerljiv i postojan, jer desetljećima se iskazuje dojmljivim osustavljenim programima zaista najviše moguće ovodobne razine i zahtjevnosti. Dojmljiv je tvorac edicija (knjiga) namijenjenih elitama, usmjeren na publiku koja teži otkrivanje novih spoznaja i izvida iz problematičnih područja – koje kadkad bivaju ekskluzivne i ezoterične inicijative. Prepoznatljiv je u mnogo čemu, poglavito sadržajnim apartom i dizajnom, stoga i dominira – jer su knjige primjetno elegantne i uočljive a ukoričene su u crninu, otisnute zlatotiskom dijakrone kaligrafije. Zapravo baš takve su publikacije podarile mnoštvo nizova s vrhunskim tekstovima iz raznih područja, kako egzotičnih, tako povjesnih i književnih riznica, kao i raznih civilizacijskih likovnih područja.
Takve naklade (umjetničkog) uvelike su obogatile „imaginarni muzej“ svjetske kulture, ujedno otkrile i upozorile na manje znane potpuno neviđene aspekte stvaralaštva i ljudskog iskustva koje je zaista do danas bilo gotovo nepoznato. Nakladnik je od početaka uspostavio suradnju s kreativnijim protagonistima duha ovodobnice, Borgesom i Ecom, što mu je omogućilo izravne uvide u najdublje slojeve simboličkih, mitskih tradicija, koje su rezultirale i antologijskim kolekcijama univerzalnog znanja i maštovitosti, a kakva je – primjerice „Babilonska biblioteka“. Uz pojedinačne vrjedne knjige i sustavne serije i cikluse nakladnik Franco Maria Ricci je poznat i po svojem specifično „luksuznom“ časopisu (grafički, fotografski i tehnički vrsno uređenom), naslovljenom anagramom osnivača F.M.R., koji anagram fonetski iščitan zvuči effe emme erre, što značenjem u romanskim jezicima upućuje na prolaznost, dnevnu aktualnost i ne izbježnost protoka doba. Naravno, intencija je časopisa da se upravo suprotstavi izazovu prolaznosti, ponudi građu dostojnu trajnijega odjeka i sustavnije recepcije.
1 Comment so far
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.