Organizirao je atentate na hrvatske borce za slobodu
Napisao:akademik Mirko Vidović
Pisao sam o ‘generalu Drinjaninu, Vjekoslavu Luburiću-Maxu u više navrata i imao sam dobrih razloga za to. Ustaški pokret su smislili i razradili strategiju i taktiku djelovanja Ante Pavelić i Antun Brkan – na bazi ‘Ustaških načela’ do kojih svatko može doći. No, Max je od samog početka radio na svoju ruku. Umjesto da bude s ostalima na Liparima, on je u Madžarskoj smjestio svoju šaku pristalica u ‘Janka Puszti’, gdje je trenirao tipično komunistički smišljenu gerilu. Francuzi su o tome snimili jedan dugometražni film “Sirocco d’hiver’ (Zimska jugovina), u kojem je ulogu Maxa igrao Jacques Charrier (otac jedinog djeteta Brigitte Bardot). U tom filmu se vidi da je Luburić sve činio da ne položi prisegu Poglavniku.
Također nismo vidjeli da je Draža Mihailović krajem rata uspostavio službeni kontakt s Poglavnikom i to u Zagrebu. Evo što o tome zapisa kroničar tih događaja: “Dne 18.04.1945 delegacija Draže Mihailovica koju predvodi general Svetomir Đukić, primljena je kod Pavelića na Tuškancu. Pišući kasnije u argentinskom “Izboru” (od ožujka 1955.) o tom posjetu general Đukić je iznio i ovaj detalj: ‘Tu primijetih i jednog ustaškog generala, prirodnog držanja. Izgledalo mi je da je jedan od naših (tj. Srbijanaca), pa ge kad ga potapkah po ramenu i upitah: ‘Ama, jeste li vi naš čovjek, jako ličite? On se nasmija i odgovori: Ja sam general Luburić. Osječam se hrvatski, a tko zna od koga sam potomak.”
LUBURIĆ ME OSUDIO NA SMRT
Vjekoslav Luburić – Max je, u povlačenju, u svibnju 1945, jednostavno ‘nestao’. Par godina se nije znalo šta je s njim, dok se nije pojavio u Francuskoj, gdje je našao fizički posao, da bude s ‘radničkom klasom’. Kasnije smo saznali da je on onih par godina kad je ‘nestao’ proveo u Madžarskoj pod okupacijom Sovjeta. Opravdano se smatra da je on sa Sovjetima sklopio neku vrstu ugovora o stvaranju koncepta ‘Sovjetske Hrvatske’ na svoj način i to je on branio najviše u svom povremeniku ‘Drina’.
Zbog njegovog ‘prosovjetizma’ naši komunisti nisu protiv Maxa vodili neku oštru propagandu, premda je on bio ‘gospodar Jasenovca’, ta je propaganda vođena je do satanizacije protiv Ante Pavelića jer je on otišao na stranu – Anglosaksonaca, koji su ga primili i zaštitili u Austriji, a zatim i pomogli da se raskomoti u Argentini.
Prosovjetska politika Maxa Luburića me je zaprepastila kad sam 1965. dospio u Francusku, u prvu emigraciju, i to kao nepomirljivi antimarxist. Karl Marx nas je osudio na ‘nestanak na kugli zemaljskoj’ i nisam mogao smisliti da bi neki hrvatski lider i na krajnjoj desnici vodio – prosovjetsku politiku. Oštro sam ga raskrinkao u ‘Hrvtskoj Reviji’, zbog čega me je Luburić osudio na smrt. Poslao je u Lyon jednog psihopatu, zvanog ‘Sremac’ sa zadatkom da me ubije prilikom izlaska iz crkve u Lyonu, gdje smo nazočili ponoćnoj misi. Spasio me je fra Ferdo Čolak koji je u zadnji čas, otkrio tu Sremčevu ‘sačekušu’. To sam otvoreno opisao u svojim robijaškim memoarima, jer me je zaprepastilo kad sam čuo iz usta udbaša Maršića da me smatraju krivim što sam o tom atentatu obavijestio francusko redarstvo. Dakle – UDB-a je zloupotrebljavala Luburića protiv hrvatskih boraca za nezavisnost i slobodu.
Najviše je problema stvarao Poglavniku koji nije mogao podnijeti atentate koje je Luburić i dalje organizirao pozivajući se na tradiciju Ustaškog pokreta. Pavelić ga je zbog toga izbacio ih hrvatskih redova, iz HOP-a, ali to Maxa nije sprječilo da i dalje čini štetu hrvatskohj stvari i ide na ruku UDBi.
LUBURIĆEV I TUĐMANOV PROJEKT
Napokon, kad je tako razgolićen i odbačen postao UDBi više štetan nego koristan, UDB-a je poslala u Carcgente Iliju Stanića da ga svirepo ubije. No, Luburićev zao duh i dalje je djelovao među njegovim sljedbenicima, Otporašima, koji su sklopili savez s Franjom Tuđmanom još šezdesetih godina kad je Tuđman poslao Brunu Bušića k Luburiću u Španjolsku da razrađuju projekt Sovjetske Hrvatske (O tome je Bruno nešto pisao i u ‘Hrvatskom tjedniku’ 1971.) – nakon što smo mi utemeljili, u Švicarskoj, 1968 projekt Europske Hrvatske.
Kad je Tito umirao, koncem travnja 1980., Tuđman mi je poslao na tajni sastanak Dalibora Brozovića, da mene, izabranog prije tri mjeseca na položaj Predsjednika Sabora HNV-a, ‘uključi i rad na naporima proljećara u Zagrebu’. Brozović je hvalio Luburića i želio da Hrvatsko Narodno Vijeće s proljećarima poradi na projektu Sovjetske Hrvatske. O tome sam dao neke podatke Zvonimiru Despotu, koji je u ‘Večernjem listu’ objavio odulji interview sa mnom – za živog Dalibora Brozovića, koji je o tome šutio kao zaliven.
Moja uloga u razradi Projekta Europske Hrvatske je, u međuvremenu, ostvarena u bitnim stvarima, a ostaje nam još i posvemašnja lustracija na svim ključnim položajima nacionalnog života na kojima se donose odluke i daju zapovijedi! U prvom redu, da bismo definitivno eliminirali njihov – Luburićev i Tuđmanov projekt o Sovjetskoj Hrvatskoj.
11 komentara
Uskoči u raspravuhttp://www.safaric-safaric.si/hup_otporas/1979_Busic_SAVRSENA_SUGLASNOST.pdf
Sve titove porodične afere izlaze u javnost…Klikniti na: Bravar je voleo decu…
http://otporas.com/na-vidjelo-dolaze-titove-porodicne-afere-naslov-je-iz-nova-hrvatska-br-5-9-ozujka-1980/
Tko želi čitati na stotine i stotine pisama Maksa Luburića
– i to džabe i bezlpatno, neka samo klikne ma priloženi. Link. A što je pokojni Mirko Vidović pisao o Maksu Luburiću je u mnogim dimenzijama “akademika” Vidovića izmišljotina.
http://uzdanica.forums-free.com/pisma-vjekoslava-maksa-luburica-generala-drinjanina-t8.html
Avatar
Milan • prije 3 godine
APOLOGIJA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE.
T e z e (Protiv kolajućih predrasuda I laži).
1. Nezavisna Država Hrvatska (1941-1945) nastala je kao rezultat povijesne težnje I naravne potrebe hrvatskoga naroda the brani svoju samosvojnost (egzistenciju, suverenitet) I samobitnost (esenciju, identitet). Bez vlastite države narodi na dulje staze propadaju.
2. NDH nije bila sila Osovine. Ove su rado surađivale s kraljevskom J. Hitler se priklonio hrvatskoj varijanti tek kada je bio stavljen pred svršen čin. Ali, tada je za NDH došlo u obzir samo savezništvo s Osovinom: demokratske sile I SSSR podupirale su obnovu J.
3. Poglavnik nije imao kud nego potpisati Rimske ugovore I pro forma priznati talijanskog princa za kralja. The to nije učinio, Talijani bi ga zamijenili potpunim poslušnikom. Osim toga, već Rapalskim ugovorom kraljevska se J. odrekla Cresa, Lošinja, Lastova I Zadra. A Poglavnik je već 10. rujna 1943, dan nakon kapitulacije Italije, Hrvatskoj pripojio čitavu Dalmaciju, pa I Istru, koja nikada nije bila u sastavu hrvatske države.
4. Premda je Ustaštvo izvorno nastalo kao nefašistički osloboditeljski pokret, u duhu vremena, NDH je uspostavila određeni oblik fašističkog poretka. To ne može biti razlog za njezino osuđivanje, niti oportunističko odricanje od fašizma (i Ustaštva) može išta popraviti ugled hrvatskih nacionalista u očima njihovih neprijatelja. NDH je, u najtežim uvjetima, njegovala začudnu razinu sloboština, uljudba je cvjetala, I postizan je napredak na svim poljima javnog života.
5. Ustaški pokret I vojska predstavljali su prirodno sredstvo samoobrane hrvatskog naroda, u kojoj su počinili neviđena junaštva. Mogući ispadi, koji su poslužili za kriminalizaciju hrvatske države I naroda, bili su razumljiva popratna pojava rata protiv četničkih koljača. – Danas se, s kriminalizacijom Domovinskoga rata, ponavlja ista povijest, s istovjetnim ciljem.
6. Sabirno-radni logori u NDH nastali su iz potrebe the se privremeno drže pod nadzorom stvarni ili mogući državni neprijatelji. Srbi su protiv NDH odmah pokrenuli rat, nešto kasnije I komunisti, Židovi je velikim dijelom nisu priznali (lojalni pak Židovi, kao I Srbi-pravoslavci, sudjelovali su u vlasti, vojsci I Ustaškom pokretu), Cigani su predstavljali asocijalni element. Ispadi do kojih bi gdjegdje došlo shvatljivi su iz povijesne situacije, a neprijateljska ih je propaganda mnogostruko umnožila I uvećala.
7. Najveći je promašaj NDH, zacijelo, bio onaj koji je doveo do Bleiburga. Trebalo je voditi rat do kraja (što je mjestimice I činjeno) te ginuti junački, a ne kao razoružana I prijevarom izručena vojska. Ipak, Poglavnik je računao the će na taj način spasiti živote, a odlaskom u emigraciju nastaviti borbu. Bleiburški zločin, pak, počinili su Englezi I titovci, a ne Ustaše.
• Edit• Reply•Share ›
Avatar
Milan • prije 3 godine
Član Delivuk (Milan Gabrić)
09.02.2012 01:32 h
Poglavnik, Stepinac, Tito, Jakov Blažević
Prvi puta san čuja za Stepinca, mislin da je to bilo 1959 godine, kat sam sa didon poliva lozu u strani iznad naši kuća u našem vinogradu. Baba je donila užinu i u novinu zamotala ono malo slanine i pršuta što nam je donila za jisti. Did se na nju izdera što mu je novinu upropastila. Ja uzmen novinu i na kolinu je malo ispegla tako da se more čitati. Did počne čitati i meni objašnjavati čta u novini piše.
Did čita oko prilike ovako: ” Ratni zločinac, kvisling, kolaborator i domaći izdajica Alojzija Stepinac danas nije tija isti ranu koju mu je naša straža donila. Na pritisak straže da ide, On je reka vi zatnjite prvi kašiku i pojedite, onda ću ja”.
Pitan ja dida ko je taj čovik da se tako opire drugu Titi? Moj sinko, nastavlja did. On je naš rvacki Biskup koji zna što oće. On se je opira i Poglavniku, ali, istini za volju, Poglavnik je najmanje kriv za ono zašto ga se okrivljuje. Bilo je tu svega i svašta u ta vremena. Mali, ti si još malen, neznaš ništa,. Još ti ni ona stvar, neka mi dragi Bog oprosti, nije porunjavila. Za tebe nisu sve stvari da znaš. bolje ti je muči. Jer ne znaš šta nosi dan a šta noć. Ovin vragovima nije virovati.
Pa, dida. Ti meni nisi ništa reka ko je taj Stepinac? Sinko! Taj Stepinac je naše gore list. On je Rvat o kojem će se govoriti dok se sunce okreće oko ove naše zemlje. Dide. Meni su pričali da se zemlja okreće oko sunca, a ti meni sada obratno govoriš. Eh, moj sinčiću dragi. Svašta ćeš ti još čuti od ove današnje vlasti. Čućeš ti da smo mi i od majmuna postali. Sve oni, ti današnji vragovi, tako govore samo da se Boga ne spominje. A di se Bog ne spominje tu se ni naša Rvacka ne spominje.
Dide. Sve sam to do sada razumija. Ali još ti meni ne reče niš o Stepincu. To mene zanima.
Sinko. Stepinac! Njega su puna usta kat ga spomeneš. Tito ga se boja. Zato je pronaša nekog takojevića po imenu Jokov Blažević, koji je, kako pričaju, završija šumsku školu za vrime rata i posta državni tužitelj. Njega taj tvoj drug Tito ujarnija da napiše, sastavi i okiti ko božićno drvce optućnicu protiv našeg Biskupa dra. Alozija Stepinca. Ovaj šumski seljak, da se udvori tvome drugu Titi, se požurija i sastavija optužnicu, ne samo protiv nadbiskupa Stepinca nego protiv svi nas Rvata. U toj optužnici, kaže moj, sada pok. dida, sve je rečeno što se more smatrati LAŽ.
Ali, naš dragi Nadbiskup, Uzvišeni Alojzije Stepinac, se junački na sudu drža. On je njima sve u brk skresa. Reka njim je da je rvacki narod bija u bivšoj Jugoslaviju, koju su oni naslidili, Tito i partija, bija rob i, kaže Nadbiskup Alojzija Stepinac: ” Ja bih bija ništarija kada ne bih osjetio bilo (osjećaj) hrvatskog naroda…”
Užina prošla, na posa se mora ići i did, ko did i kućni autoritet, svak ga mora slušati pa tako i ja, ko njegov unuk, dignem se i polivaču za polivanje loze na leđa i po onoj našoj dalmatinskoj žegi, nastavi polivati lozu. Ostevilči smo Poglavnika, Stepinca, Tita i Jakova Blaževića na miru. Ali ja nisan bija miran. Svakog puta kat bi dida sta da svije škiju ja bi ga zaletija i pita: Zašto su Tito i partija bili protiv Poglavnika i Stepinca? Did ljutito i oštro meni, ko da san ja kriv za sve to: Tvoj Tito i partija su tili uništiti Poglavnika i Stepinca ko prve ljude u našoj Rvackoj i ko prave Rvate. A ti znaš da se zmija u glavu tuče, i kat joj glavu razbiješ, tilo je mrtvo. Tito i partija su tili ubiti rvacku glavu, Poglavnika i Stepinca, onda je lako za tilo. Tilo se osuši kat glave nema.
Mirko Vidović je ovdje iznio – po njegovu običaju – mnoge ne dokazane i bez dokaza laži. Tako je prije godinu dana ili nešto htio tužiti, kako on kaže, za uvrijedu časti, hrvatski državotvorni portal “Dragovoljac” i jednog od njegovih Kolumnista Zvonimira Došena.
Božo Kelava i još neki drugi koji su poznavali Mirka Vidovića su otvoreno komentirali da bi rado željeli vidjeti Mirka Vidovića na tome sudu i razotkriti sve nesting i laži Mirka Vidovića.
Kada je “junk ili junačina” Mirko Vidović vidio da ima i drugi Hrvata koji imaju konje za trku, odustao je od optužbe….
Mirko Vidović, pokoj mu duši bio je čovjek, Hrvat ali pun samoljublja da je to Bogu plakati. Iz tog samoljublja je mnogo lagao, laži izmišljao i upadao sve dublje i dublje u laži kojih se nije moga otresti sve do svoje smrti.
Obično se kaže: O mrtvima sve najbolje pa ću se te izreke držati, ali o njemu znam i previše. Prilažem ovdje link na kojem ćete vidjeti sliku Mirka Vidovića pred natpismo ulaza u federalni zatvor, studeni 1977. gdje je bila Julienne Bušić. tada je on mnoge svoje priče, jade i zatvorske novolje ispričao Julienne da se je i sama začudila njegovim mogućim/nemogućim pričama. A on, Mirko Vidović je Hrvatu koji ga je vozio kod julienne Bušić i kod kojeg Hrvata je Mirko Vidović odsjeo i bio kućni gost, je pričao o maksu Luburiće sve najbolje, a sada u ovom svojem opisu ga opisuje kao sovjetskog agenta. I ne samo to. Mirko Vidović u svojim maštama čak tvrdi da je Franjo Tuđnam početkom šesdesetih godina prošlog stoljeća poslao Brunu Bušića kod maksa Luburića.
Što je najzanimljivije Mirko Vidović se uveliko služi imenima poznatih Hrvata koji više nisu živi, pa ne mogu opovrći njegove izmišljotine koje je on naveo ali bez ikakovih opipljiih izvora i dokaza.
O mrtvima sve najbolje.
Počivao ti u miru Božijem!
Laz
Kako god okrenemo, suhatit ćemo da ni dobro ni zlo ne mogu biti pravilno procijenjeni bez dobrog poznavanja – nas samih. Uz dvolične Hrvate, one koji sve čine da dokažu da nisu baš Hrvati jer da nitko ne zna šta to znači Hrvat i biti Hrvat, ima i onih koji ne podliježu razvodnjenju mozga ni kad su patroti ni sluge tudjina. Jer, u Listopadskom prevratu u Carskoj Rusiji bio je i jedan Hrvat, i to Imoćanin, nazvan CRVENI VITEZ, kojeg Rusi poznaju pod izvornim imenom Alyeha Dundič. Ni danas nije jasno zašto je taj jurišnik na konju bio dvostruki renegat:, kako zbog prezira svoje zemlje podrijetla, tako i Rusije protiv koje je digao svoju sablju. No, Hrvatska legija je, na Istočnom bojištu, sudjelovala u borbi protiv ‘crvenih’ uz rame šest ruskih brigada pod zapovjedništvom generala Vlasova. A u naše vrijeme hrvatskom BIJELOM VITETZU, pridružio se je i potomak BIJELIH RUSA. Njihov ideal -sloboda u nezavisnosti je pobijedio i u Hrvatskoj i u Rusiji. A sve ostalo je -odumiranje crvenog zla.
A hoćemo li sada i Luburića lustrirati ?.
Mnogi to nisu znali, a rijetki u to upućeni o tome nisu govorili jer im nije bilo jasno: kako to da u Francovoj Španjolskoj bezbrižno živi i djeluje zagovaratelj suradnje sa sovjetima. Sataniziranje Frankova režima time je znatno umanjen zaštitom prosovjetskog agenta koji je, samim time, išao na ruku i španjolskoj Falangi u očima zapadnih masona. Da su Španjolci točno znali sve o Maxu, to je u povodu njegova pokopa očitovano vidljivim znakom. Odar generala Luburića u toku ceremonije pokopa, Španjolci su prekrili – jugsoavenskom zastavom s crvenom zvijezdom petokrakom.
Kakvog mi sve ološa imali, i nažalost imamo, ali je ipak bolji od stranih fašista koji su nas okupirali i proganjali kroz tioliko stoljeća, a posebice u prošlom. Nisu čak ni oni toliko krivi, već oni koji su ih vrbovali. Sram i stid ih bilo navijeke. Amen.