SMRT MIRJANE PUKANIĆ

SMRT MIRJANE PUKANIĆ

15. siječnja, 2012.

Piše: Miro Glavurtić

Taman sam bio u sferi hrvatske gluposti, koju se htjelo desničarski obojiti, u najnovijem srazu ideoloških podjela i tenzija, koji sudbinski vode krvavim razrješenjima Armagedona, kojim se proročki i apokaliptički označava posljednji veliki rat, na rubu Eshatona. Rat koji se sve češće spominje, osobito u ovoj velikoj evropskoj krizi. U ovoj depresiji koja ukida svaku demokraciju. Nema sumnje da Armagedon priželjkuju i oni sa strane Utopije, i oni koji očekuju Apokalipsu. Ja sam oduvijek u tom apokaliptičkom ozračju. Radićeva metafora – guske u magli –označavala je naše iracionalne povijesne putove, užase hrvatskog boga Marsa. Ako je Radić bio iluminirani hodočasnik u krvavu Moskvu Kominterne, bio je to i Krleža. Tito je tamo bio oličenje toga Zla, kao i Staljin. Ja sam svojim plemenitim štiocima kanio donijeti poveći popis svih okultnih energija, do kojih se svijet dovinuo, u svom povijesnom toku. Spisak sam mislio dopuniti jednom tipično hrvatskom silnicom, glupošću. Upravo je to bio Krleža, moskovski hodočasnik, koji je definirao tu novu okultnu energiju: «Glupost je kozmička sila!» Ali nam je nije objasnio. Glup i Gluplji, iz američkog filma, su uljezi iz kozmosa.

SMUŠENI JEZIK

Te energije, koje znače povijesno traganje za kvintesencijom, petim elementom, bile su za mene tajno oružje okultnih sila; drugim riječima: uvijek sam iza njih vidio nekog vraga, ili barem obmanu koja ima riješiti našu sudbinu. Pa čak kad su te sile benigne, kao ona koju je definirala jedna kućanica iz 1968. godine: Dobre Vibre, dobre vibracije. Sve su te energije jedna velika kozmička glupost, pa i kada se radi o Bergsonovom elan vital, ili onom neoplatoničkom, spiritus mundi.
U povodu četrdesete obljetnice hrvatskog proljeća, kada se opet govori o avetima prošlosti, imalo se što reći. Na TV su se pojavili heroji te epohe. I oni su govorili o onim vremenima, ali i današnjim ideološkim nedaćama: možda najviše o nadživotu Crvene Hrvatske, Titovom posmrtnom kultu, živućim vampirima, ali nekim smušenim jezikom kojim se ništa ne može doreći. Bez bijesa, Bez osude. Bijes i osude pripadaju onima drugima. Ivana Zvonimira Čička sudio je – dreser pasa.
Možda je smrt Mirjane Pukanić pala u more naše ravnodušnosti. No, ja ne dijelim tu ravnodušnost. Još od smrti male Hodak. Ja koji sam sklon da lijem suze za mrtvim neznancima, a još više za onima za čiji sam život strepio, jer sam, vidio kako se nad njima nadnosi neka crvena, krvava, magluština. Tragedija obitelji Pukanić! I osobito: tragedija Mirjane Pukanić. Što je tu hrvatsko? Što je tu neka naša značajka? Naša glupost ili magla. To je sveopća tragedija.
Kao i ti, Frenki, i ja sam dosta pisao o Pukiju, kada mu je pukla pogibija. Mislio sam, pa i sada mislim, da tu ima neka misterija i da ću je ja, u okviru Uerke, riješiti, samo ako joj posvetim dosta vremena. I ja, kao i ti, Frenki, zamišljamo neke detektive. Ti oblikuješ nekog hrvatskog tajnog agenta. Ja sam svoga smjestio u nekoj dalekoj zemlji. U gradu Santaria. Možemo li mi riješiti sve te zagonetke, koje se roje oko nas?
I tko nas nagovara da ih rješavamo?

JEDNOM U MEDVEDNICI

Jednom, je Puki došao u Medvednicu. Upravo je bio u Nacionalu objavio tekst o hapšenju Cana Subotića u Rusiji, i tim povodom, razmatrao je i lamentirao nad zloćudnom svojom sudbinom novinara. O, taj mi je lament tako prisan. Znam ja tu muku. Tko me to tjera, da tom medijskom molohu posvećujem dane i energiju. I tko tebe tjera, Frenki. I tko je tjerao Pukija da uđe u taj svijet. Dobro mu je, jednog dana rekao Goran (član je Uerke, jer mnogo pamti), njegov sudrug iz prvih njihovih dana u omladinskom tisku: «Puki, bu te ubili!»
U bašči sam pio kavu i čitao Nacional. Pukijevu kolumnu bio sam upravo pročitao, kada se on pojavio sa Sinom Karli, i Radomirom Čačićem. Tekst je u meni izazvao mnoge emocije. Što sam ja tek morao reći o prohujalim danima! Ganut, nad tekstom,  prolio sam dvije-tri suze, za njim, ili za svojim minulim radom. I rekao sam im to. Svi su se čudili. Suze, pa čak i nad Smrću, koja nam se kezi, nisu uobičajene u ovom okrutnom gradu. Nije nam bilo povratka. Vidio sam kako Puki ide u Smrt. Preplašen kao zec. Ali, zec koji ne odustaje, do posljednjeg daha. Hrvatski zec u hrvatskoj magli, sa hrvatskom lisnicom u džepu, ali koja ništa ne znači, osim jedne jadne iluzije.
Tragičnija od njega bila je Mirjana. Sve sam to pratio iz neposredne blizine. Mirjanine lamentacije bile su strašnije. Ulijevale su mu neku jezu u kosti. Znam, Frenki, da sada sve ovo izgleda kao neka proza. Možda je i pišemo. Pa i kada se bavimo novinarstvom. Ti si mi svjedok koliko sam bio opčinjen s tim hororom. Koji se pričinja kao naša puka svakodnevnica, lišena svakog otajstva. Jer smo oguglali.
U Medvednici sam sto puta, na sav glas, rješavao misterije nekih smrti. Ja sam tajni agent Gospodina Boga. Ali, što će Bogu moja agentura, nekakva književna Uerka. Nitko me ne plaća. To i ti znaš, Frenki. Tako sam govorio na sastancima Uerke. Markion de Ston se smijao. Ali mi je vjerovao.
Joca Amastrerdam na beogradskom sudu, možda bi mogao pomoći rješavanju naše kriminalne drame, ali mu ne daju prostora. Oni koji znaju moraju šutjeti. I Mirjana je znala mnogo. I Puki. Zato Markion i kaže, povodom Mirjanine smrti: «Sada nema jednog relevantnog svjedoka!» I to kaže bez bijesa. I bez osude. Jednostavno. I točno.
Jer život i jest jednostavan. Koliko je god za mene strašan.
Sjedio sam noćima s Jasenkom Hourom, njihovim vjenčanim kumom. Sahranio je jednog kuma, sad sahranjuje kumu. Mi smo, u onim noćima bili pred mnogim tajnama. Ali, najdublje tajne Pukanići su odnijeli u grob. A mnogo sam toga čuo.
Bože moj, sada ne mogu ni svjedočiti. Na stolu u bašči Medvednice, zazvonio bi mobitel. Nisam znao, a ipak bih rekao Gospođi, za stolom: «Zove vas Mirjana.» Mirjana je povremeno imala je potrebu da se ispovijeda, ali ja nisam znao tajming, niti sam ikada ja bio njen ispovjednik. Ali Dietrich (Uerka) jeste. Bio je došao iz Frankfurta na konvenciju HDZ, pa, zbog mene, tras u bašču Medvednice, kad tamo Mirjana. Nisu se znali, ali ipak mu se te večeri ispovijedala. Inzistirao sam da mi sve kaže, što mu je rekla, ali on se ispričavao ispovjednom tajnom. Gospođa, koju ne imenujem, uzela je mobitel, i dugo je slušala ispovijed. I mada meni nije bila namijenjena ni jedna riječ, ja sam sve čuo. I onda sam rekao mojoj dobroj prijateljici: «Zašto to ne stavi na papir; nagovori je! Ona neće dugo živjeti. Dani su joj izbrojani. Tebi je našla da ti se povjeri.»
Joca Amsterdam je na sudu veseo. On tamo pravi spektakl; ako ne napraviš cirkus od suda nisi ništa uradio; zašto su uopće na sudu. Sanader je u sud došao kao ruina, na štakama. Joca se zabavlja, kao i Šešelj, u Haagu. Ali, Šešelj nije dobrog zdravlja i u Srbiji se misli da ga sud ubija. I Hugo Chavez misli da ga se ubija. Amerikanci znaju ubiti na sto načina. Kao što dobra kuharica zna skuhati jaje, na isto toliko načina. Ne samo da se ne zna tko je naručio smrt Ive Pukanića, nego to nije ni tema. To više nikoga ne interesira, osim Joce Amsterdama i mene. I Miloš Vasić je rekao: «Naručioce tražite u Hrvatskoj.» A gdje ćemo tražiti naručioce smrti Zorana Đinđića? U Engleskoj. Tko je sve u vrhu Srbije znao da mu se priprema pogibija. Možda je u zavjeri učestvovala cijela vlada. Legija je dao dosta indicija. Pa i pismenih dokaza.
Odvođenje Mirjane Pukanić u ludaru, javno je prikazano na TV. Banac se uzbudio. I gospođa Sarnavka. Ali ja najviše. Ja sam uvijek uznemiren. Kažu da je to bio sveopći skandal. U suradnji zdravstva, policije, zakonodavstva i televizije. Farmakologija koja je tu u primijeni, ima svrhu ne da izlijeći koliko da izmjeni ličnost. TV prijenos je bio svrhovit. Da se svijet postupno pripremi za najcrnje dane. A barem je Zagreb živio u tim crnim danima. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code