UERKA 2

MAJMUN SAMMY I ZEMUNSKI KLAN

29. rujna, 2011.

Piše: Miro Glavurtić

Evo, dok ovo pišem, a kolumna će izaći kasnije, kada se dokopam Čaršije, krv u ulici u Cara Dušana, u Zemunu, još se nije osušila. Ubili su starog Radonjića, iz Bara. I ubili su Ramovića, iz Podgorice. I kao što je bilo onda, kada su ubili Branka Šaranovića, tako se i danas pokreću nacionalni motivi u tumačenju ovih uličnih razbojništva. Je li to rat Sjevera i Juga; srpske i crnogorske mafije. Kada je Mercedes s Crnogorcima stao na semaforu, prišao im je zdesna automobil iz kojega je, na vrat na nos, sasuta vatra. Crnogorcima nije bilo života. Ni toliko da se Svevišnjem obrate.

Sammy je hrvatska transkripcija. Srbi pišu karadžićevski – Sami. U ono daleko vrijeme, Sammy je bio nestašni majmun iz Beogradskog Zoološkog vrta. Slavu je sebi pribavio jer je povremeno bježao u grad. Dokopao bi se ulice Strahinjića Bana. Pretrčao bi ulicu Rige od Fere. U Dušanovoj ulici se zadržavao na drveću. Skrivao u zelenom granju. Onda se vješao o trole i trolejbuske žice. Obustavljao je promet. Isključivao struju. Namigivao je. Ili se samo tako pričalo. I to se događalo s vremena na vrijeme, a da se nije znao tajming. Majmunska posla.

E, ali nije bilo samo to. S majmunom jer izbio u medijski prostor i Vuk Bojović.

Da, ali je i on bio spadalo, kao i Sammy. I na neki način, bili su suučesnici u tom darmaru. Vuk Bojović je bio isto toliko simpatičan, kao i njegov slavni majmun. Dobro ga se sjećam iz tih dana. Bilježio sam njihove nepodopštine.

I vrijeme je prošlo. Našao sam se u progonstvu. Hrvatska je bila moja zla maćeha. Beograd – moja mrtva majka. Moj Zavičaj je bio dislociran od moje domovine. Nisam znao što se to događa oko mene. Ti ljudi. Bahati. Ruđer nije volio izlaziti na ulicu. Onda je otišao u Utrecht. Kristina je živjela u Londonu. Dona Klaru su ubili. Malu Hodak su ubili. Pukia su ubili. Mene su isprogramirali. Opet sam bio u Apokalipsi. Crni prorok. Koji živi u vrijeme Posljednjeg Pape, Malahijeve sekvence od 111 papa. I pišem djelo, Posljednji Papa. I Vrt Iluminata. Rješavam Kvadraturu kruga.

Neka opskurna masonerija, s kojom se Sanader uzdigao na sami vrh kriminalne piramide. Kriminal, to je Država. Bivši ministar Pravosuđa je Hulja. Napakirao je nevinom generalu Gotovini. U njegovom procesu sve je montirano. Topnički dnevnici. Zahvaljujući Julianu Assangeu i Wikileaksu znamo mnoge tajne. Da nije bilo toga, mislio bih da je Ivan Šimonović časni čovjek. Često sam ga susretao u Medvednici, jer je volio Sašinu kuhinju i osobito roštilj. Činilo mi se da Država ima ljudsko lice i da pravosuđe nije kriminalno. Sada znam da je bio hulja. Ali, znam  još više: On se uspeo na krov svijeta, kako se neki nazvali njegov politički uspon, ponajviše zbog toga što je hulja. Antikrist, koji dolazi, bit će najveća hulja u dugoj povijesti beščašća.

Leš koji je iskasapljen nađen u Jarunu, pripada povijesti srpske i hrvatske mafije. Strah Srećka Kalenića od Balkanskog ratnika. I strah Dragana Paravinje čije tajne nitko neće riješiti, ako ih ne riješe sestre Bilić i Uerka.

I čini se, a tako se sada već i govori, da iza ovih najsvježijih crnogorskih leševa u Zemunu, iza raščerečenih dijelova ljudskog tijela  nađenih u Jarunu, iza Paravinjina straha, iza smrti Branka Šaranovića, čije sam mjesto pogibije obišao sutradan, kao da vršim neki forenzički uviđaj, nalazi se samo jedan čovjek – Luka Bojović, sin Vuka Bojovića, koga smo upoznali još u vrijeme Sammyjevih

Avantura na Dorčolu. Ne znam je li se tada Luka bio uopće rodio. A onda je bio Arkanov ratnik, u tom vremenu što je teklo s mojim izgnanstvom. Što je morao Luka Bojović sve učiniti da bi postao suvereni poglavnik Zemunskog klana? Mnogi su morali poginuti. I što je morao sve učiniti Ivan Šimonović da bi se popeo na krov svijeta.