VJERUJEM U KARAMARKA

VJERUJEM U KARAMARKA

11. rujna, 2011.

Piše: Miro Glavurtić

Posljednji put sam bio u Beogradu na dan sahrane Božina Jovanovića. Htio sam otići na groblje, kao što sam htio otići na sahranu Branka Šaranovića. Bajo Šaranović mi je bio blizak, sve do onoga trenutka kada nas zla kob zagna na sve strane. Jednoga dana posta ministar kulture. Ali, ja sam već bio kliznuo sjeverno od Balatona, Blatna Jezara u Mađarskoj; pa se dokopah Hamersbacha, u Njemačkoj, koji se bješe nešto raštrkao ispod brda Galgenberga. Još sam podgoričkom Monitoru slao kolumnu, ali sam grad nazivao Čekićev potok, tobože radi konspiracije, da mi se lako ne uđe u trag. Božin, crveni Kralj bakra i Bora, pripada staroj garnituri komunističke nomenklature, i ne bi mogao ni u kakvu moju priču ući, čak ni kao odrednica za vrijeme, kako sam ga i spomenuo, da mu sin nije Miča Jovanović.

Sada je u Srbiji Kralj bakra onaj Milanče, što se, kao dilber prišljamćio pjevaljki Severini Vučković; i eto ih svuda ima, a u TV dnevniku Ive Gačić čujemo da mu Seve Nacionale nosi dijete ispod srca, u blagoslovljenom stanju, što je maltene politička vijest dana. Jer Seve ulazi u politiku, na način kako se to ulazi. Nagazit će «štiklom» na Jadranku Kosor, premijerku, i – to je to. Eto ti naslovnica Večernjeg lista. A u Globusu, još prije te naslovnice, gospodična Severina se objavljuje hrvatskom pučanstvu kao Delacroixova Slobodarka, revolucionarna Pasionarija, koja konačno Hrvatskoj donosi slobodu. Ali, oni zdesna, Hrvatski list, ne boji se toliko karizmatične «srpske konkubine», kako je imenuju, već Milančeta i srpskog utjecaja. Za čas će biti Hrvatska na Balkanu, a Srbi  će se razmiljeti Lijepom našom, i donijeti svoju zemlju na opancima, kako to slikovito izražava njihov kulturni i ini doprinos predsjednik Mesić. To je tajni smisao političke inauguracije gospodične Severine. A desnica trajno boluje od Jugoslavije i srpskog sindroma, i svakojakih drugih trauma, kao recimo, Balkana, kako lijepo Kolumnista Ivkošić slika tu jadnu našu desnicu, koja se tek najavila preporodom, pa se opet raspala na paramparčad. I zato je Severina rješenje. Kao što je u Srbiji rješenje Karleuša, jer i nju zagovaraju osloboditelji svih ljudskih okova. I ona je tamo, među njima, politički adut, pak se rugati jedni drugima ne možemo. Samo što Todorić ne stoji iza Karleuše.

Brojne su moje traume. Demokracija je način da se odabere najgora varijanta. Otuda oklokracija. Otuda demonkracija i svaka demonija demosa koji se tako demonstrativno očituje u bespuću političke zbilje. Kao ono Anti Fa, na splitskoj rivi, u vrijeme krvavog Gay Pride. Samo što je krv bila od pomidora, ali je «krvavi profesor» instrumentalizirao, kao i elektronski mediji. Jer krv je bolji argument desnog bjesnila slobodarskog pokreta koji će u konačnici inaugurirati Severinu i Karleušu. Ali, ako ne bude rajčica, bit će krvi. To je, dakle, proročanstvo.

Ja sam u Srbiju došao, zadnji put, kada je umro možda posljednji iz stare garde komunista. Njegov sin, Miča Jovanović, utemeljio je osobno sveučilište, Mega trend. Ne znam koji su bili razlozi da taj univerzitet fiksiram kao mjesto gdje će objaviti svijetu – kvadraturu kruga i druge tajne svete geometrije. I zašto je to morao biti Miča Jovanović, sin Božinov, živi relikt Slobodana Miloševića? Relikti će, uostalom, trajati dok je svijeta i vijeka. Ali ni jednog ni drugog nema baš mnogo, i to je element sveopćeg proročanstva. Nema zadugo ni svijeta ni vijeka. Kada sam upao u luksuzni Mega trend, mora da sam bio indisponiran. Ili već nema nikakve nade za tu moju objavu svijetu, onda kada je svijet odlučio bankrotirati. A Bog poslati Prinudnu upravu. Pa onda ni Seve ni Karleuša nemaju velike šanse. A paradigma Kvadrature kruga će se objaviti apokaliptički. Transcedentalno. I osmisliti transcedentalne brojeve. I sve iracionalno.

Za sada tapkam za svijetom. Tražim ubojice. Za račun Uerke. Istražujemo Zlo. Uerka je istraživanje. I pamćenje! Kucaj i otvorit će ti se. Tražim i nalazim. Država je zločin. Bar tako misli J. L. Blorges. Na pitanje Branke Borozan, Dame kiz Virpazara: «Koji je najveći Čovjekov neprijatelj?», Argentinac je spremno odgovorio: «Država!» To sam citirao čitave jedne sezone. Nije to bila nikakva novost. To su nam govorili svi slavni anarhisti. A lekciju su naučili i oni neslavni, u krvi, ili u paradajz sosu, kao onaj splitski profesor. Nietzsche to zna od prvih dana svoje šizofrenije. Spengler zna dan kada je Država umrla. S pogibijom Charlesa II. I, u toj i takvoj državi, što policija ima istraživati? Može loviti šibicare i džeparoše. Može se slikati. Za Dnevnik Ive Gačić. Zajedno s Mamićem. Policijsku istragu će preuzeti sestre Antonije Bilić. I Uerka. Sestre brzo dolaze u koliziju s Državom. Razmišljaju okupiti predsjednike susjednih balkanskih država. Kako se ne bi dala velika sloboda zločincima, već osuđenim, u nekom našem susjedstvu, koji se uzalud gone, međunarodnim tjeralicama. I sestre dolaze u koliziju s Policijom, koju smo naučili voljeti po američkom filmovima, koji još vjeruju u dobre momke. U moru Ološa. Vjerujem i ja. Vjerujem u Karamarka. Jednog dna uhapsit će Boljkovca. Iako mu Mesić dobacuje: «Lovi džeparoše!» Vjerujem u gospođu Merkel. Da može naučiti Josipovića što je bila komunistička država. I tko je bio Josip Perković. I može ga Napolitano naučiti lekciju o Istri. I što je teror narodne demokracije. Više ne možeš tražiti ni od Seve Nacionale.

U kriminalnoj Državi ništa nije transparentno. A sve je mutno. Kriminal je okultan. Sestre Bilić prijete Policiji. Policija prijeti sestrama. Barem pred Bogom sestre su u prednosti. T

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code