POSLJEDNJI  IZDANAK  INKVIZICIJE

POSLJEDNJI IZDANAK INKVIZICIJE

17. veljače, 2012.
Print Friendly, PDF & Email

Piše: Miro Glavurtić  

U Beogradu sam bio gost legendarnog Klepića; legende su relativno rijetke. Telefon je zazvonio u tri sata poslije ponoći. Javio mi se Frenki Simatović. U mojim nesanicama izgubio sam osjećaj za stvarnost. Izrekao mi je dobrodošlicu i poželio je da im se pridružim. Dodao je nekoliko komplimenata, koje, inače, često ovdje slušam,
Pitao sam: «Je li tamo Lidija; je li tamo Dragana?» Ne znam zašto sam to pitao.  Pretpostavljao sam da nisu. A bile su. I Frenki je rekao da me pozivaju. Pa su me osobno i pozvale. Ali, ja odbijam takve pozive. Pa nekad i ustrajem. Sada sam bio u iskušenju da opet vidim Draganu.

MAKSIMALNO ŠEST POZIVA

Markon igra ulogu mog sina. Možda je najbolji predstavnik onoga što nazivam Uerka faktor. Čovjek koji ne zna sve, ali ostavlja dojam da zna. Nije dobro znati svakog đavola. Ja sam posljednji izdanak Inkvizicije. Istražujem crne đavole. Ja nisam sudac. A Gospodin je i rekao da ne sudimo. On će biti Sudac, na Posljednjem sudu. A družio se s grešnicima. Markion je Frenkiju Simatoviću postavio sedam strašnih pitanja. Rekao sam mu da on ne smije izigravati Inkvizitora, osim ako ne misli sve najbolje o Inkviziciji. I ponovio sam zabranu, da ne sudi. Jer bi on sudio. I sudio bi strogo.
Markion nikoga ne zaboravlja. Zdravo društvo se može mjeriti kakvoćom relacija, rekao je Toynbee.  Minimum  relacija je mrtvo društvo. Žabokrečina. Pa i žabe se glasaju i komuniciraju. Pokaži mi mobitel. Ispis poziva. I kakvoću komunikacija. Koji je tvoj apostolat. Markion je formulirao pravilo maksimalnih šest telefonskih poziva, što osobno smatram značajnim otkrićem hrvatske Uerke. Sa maksimalno šest telefonskih poziva možeš sve saznati, a uz to postoje i drugi načini, o kojima se ovdje ne može govoriti, jer i tako tekst dobiva fantastični prizvuk. Kako se zove mačka predsjednika Obame. Kako se zovu mačke Paula Krugmana. Jedan mačak se zove Albert Einstein. A mačka se zove Lessing, po slavnoj engleskoj spisateljici. O.K!
Čitaš Hrvatski list?

SLAVA UERKE    

Uerku sam iznova pokrenuo, kada je ideja već bila skoro zaboravljena, da bi se koliko-toliko zaštitio. Recimo ovako: Joca Amsterdam dolazi u Kotor. Mislim da Darko Šarić tamo drži pola grada. Znamo sve što je njegovo. I znamo tko puca u Crnoj Gori. Ali, nije to bitno. Automobil se kreće u okrilju noći. Za upravljačem je Bokan. Iznenada, u svjetlosti farova, upada Zoki zvani Tigar. I automobil se zaustavlja, da vozač malo porazgovara s pješakom. Jer Zoki je rođak Bokanima. Kako si? Đe si? Kako je Berta? A Zoki se zagleda u nutrinu limuzine i vidi tajanstvenu osobu: «Je li to Joca Amsterdam?» Koja je poruka ove anegdote? Može crnogorska policija ne znati za Amsterdamovu prisutnost na teritoriju CG, ali to si ne može dopustiti Uerka. Jer Zoki Tigar će sve učiniti da uveća slavu Uerke, a vala i Mediale. Zato ga sinoć i zovem da mi reče je li Dragan Hadži Antić dobio od Fidela Castra koncesiju za kubanske cigare i što je sada s njim. Kažem Zokiju da su mi ti podaci važni, jer ne mogu okončati kolumnu. Jesi li me dobro shvatio? Ako vidiš Dragana Hadži Antića a ti ga pozdravi. Što drugo. Toliko.
Proces Joci Amsterdam u počeo je u Beogradu, skoro kada i proces Ivi Sanaderu. I kako sam već i u prošloj kolumni, uspoređivao ta suđenja, evo i nastavljam. U Beogradu je bilo sve veselo. U Zagrebu turobno. Pisao sam da je Sanader došao kao pali anđeo, kao da se Ikar poslije pada, pojavio u sudnici. A za ovih par dana što se dogodilo? Najcrnji scenarij. Nećete mi vjerovati. U novinama (JL)  vidimo nove elemente hrvatske sudske invalidnosti, očigledno, slikovito, grafičko-anatomski predstavljen slom hrvatskog sudstva, naime, lomnost svih njegovih predstavnika na ovom procesu, kostobolje i kostolomi, ne samo Ive Sanadera, već i ostalih aktera. Kakva je nesreća zadesila donje ekstremitete odvjetnika Prodanovića, a kakve suca Turudića. A Pravnik, s Pantovčaka: meningitis. Jer umuje u Pravdi.
Procesi i nisu počeli istodobno, tako da je novinar Malić mogao prisustvovati i jednom i drugom. Ali, komparacije nije pravio. Pa ipak, isticao je žovijalnost Joce Amsterdama. Jer ako se ne sprdaš sa sudom, zašto si i došao. Joca se pitao za ovaj ili onaj zagrebački slučaj. Doimao se kao da zna sve naručioce hrvatskih umorstava. Pa i one koji su naručili ubojstvo Iva Pukanića. Joca se svaki čas okretao prema svojoj supruzi Veri i prema Draganu Hadži Antiću, koji su pratili suđenje, kao da je za njih upriličio ovaj spektakl. I kao da mu pogoduje ova uloga. I ova scena i publika.

KUMA DESSA

Ej, svijet je mali. Moj Maliću. Jer kada sam htio doći do adrese i telefona Desse Trevissan, baronese, slave Beograda, Venecije, Crne Gore, londonskog Timesa (gdje je zaslužila titulu OBE), rekli su mi da bi je mogao dobiti od Dragana Hadži Antića. Možda je najveći Dessin uspjeh bio kada je od kardinala Alojzija Stepinca dobila prvi njegov intervju za neki list, a upravo je to bio Times; i to u okolnostima Titova terora i Kardinalova zatočeništva u Krašiću. Prošla je sve kontrole, obučena kao djevojčica koja pristupa na Prvu pričest. Uz Dessu me vezuju mnoge avanture. Ona je bila moja kuma na vjenčanju, pa kada sam izgubio svaku vezu sa njom, ja sam zvao Dragana Hadži Antića u Havanu, a on je bio s Castrom, ali važnije od cigara bilo je da mi da njenu adresu. I tako sam je posjetio u Igalu. Pa iako su ti slavni dani prohujali, ostaje nam vječnost. Koju valja vjekovati.
Grijesi Joce Amsterdama su mnogi. Ali, ja nisam njegov ispovjednik. Niti njegov Sudac. Upravo u današnjem JL veliki je spisak ubojstava koje valja riješiti. Tamo se navode, kao urgentno, i naručioci Pukijeva ubojstva koje treba otkriti. Ponekad mi se čini da sam na dobrom tragu.
Priča o Lidiji, «ženi koje nema», nikako nije završena. Ona je još u priči. Ni Markion nije izašao iz ovog njegovog igrokaza. Koji je i moj. I Amsterdamov. Svi mi igramo neku igru, u svijetu. Uloga nam je dodijeljena. Nekada je ne znamo igrati, ili je izigramo. Učesnik u zabranjenim rabotama Joce Amsterdama je njegov kum, Đurović, zvani Kardinal, koji je uhapšen u Županji, neposredno poslije atentata na Pukija i Franjića. Đurović je, također, odigrao jednu šaljivu ulogu, ali on na zagrebačkom sudu. I on  misli da na sudu treba biti zabavljač. A zna li naručioce? Svi kažu da su oni u Hrvatskoj. Đurović zvani Kardinal, ima impozantnu, crnogorsku posturu; nastupa kao serdar. I kao stari vitez, na sudu kaže da je sve radio za svoju Princezu i da će za nju život dati. Mada to nitko ne traži. Pa ni ona. Nije izrekao ime svoje Dame. Jer i to je viteški.
I tako se ne zna tko je ta Dama. Ali, Uerka to mora znati. Markion to zna iz prve ruke. A znam i ja.
Ovako je to bilo: Kada su Đurovića u Županji uhapsili, oduzeli su mu mobitel. Lidija je toga dana bila na operaciji sisa. Njen vitez joj je poklonio nove sise. I dok je Đurovićev mobitel bio u rukama hrvatskog policajca, Lidija, koja pojma nije imala što se zbiva s vitezom, pozvala ga je da mu se zahvali. Odmah je rekla da je operacija dobro prošla. «Kakva operacija?» Pitao je hrvatski policajac. «Gdje je bila operacija?»
Pa bila je u centru. U kojem centru. U centru Beograda. Koji je problem? I onda je Lidija shvatila da se nešto čudno događa s vitezom i prekinula razgovor. I tada, baš tada, se Markion javio Lidiji. A ona mu je rekla: «Ušuti; nije prilika.» I prekinula vezu. A ja, koji znam da je mobitel za uporabu, a svoj sam naslijedio od Dona Klare, kada je umrla, pozvah Markiona, netom je s Lidijom prekinuta veza, da ga pripitam za Amsterdamovu ulogu. I on mi po prvi put odvali: «Šuti. Nije prigoda.» I prekinuo vezu. Ali, nije prošao taj dan, a da sve nismo iskonstruirali, a bilo je i drugih poziva, dok se tema nije iscrpila. Poslije sam pitao Markiona, je li Lidija bila Đurovićeva ljubavnica. Nije; bila je njegova Princeza. Ljubavnice nisu Princeze.
Kako sam priču o Lidiji ispričao lijepoj hrvatskoj književnici Sanji Bilić, ona ne prestaje da me potiče da je objavim. Pa to sada i činim, sa velikim zakašnjenjem, ali proces je još u toku. Danas ili sutra, moram nazvati Hadži Antića. Posve sam zaboravio da ga je svojevremeno Milošević postavio za direktora Politike. Ali to nije ni važno, kao ni Castrove cigare što su u priči sporedne. Jer imperativ dana je otkriti naručioce atentata. Chesterton se uzdao u književnost, kao sredstvo detekcije i istrage.
Sve je u knjigama.  T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<