KOLUMNA METAMUZIKA

SLOVENSKI TRIO MUSICA CUBICULARIS

12. veljače, 2015.

Piše: Igor Koruga

Četiri tjedna uoči proslave petnaeste godišnjice aktivnog djelovanja Hrvatskog baroknog ansambla (HRBe), koja će se, pod umjetničkim vodstvom violinistice Laure Vadjon s djelima J. S. Bacha i G. F. Händela te virtuoznim sopranskim arijama u interpretaciji sve bolje Ivane Lazar, održati 7. ožujka u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, u HRBinom se koncertnom ciklusu 2014/2015 zagrebačkoj publici predstavio dinamičan trio, Musicacubicularis, od 2004. godine posvećen ponajprije izvođenju starije glazbe na primjerenim povijesnim instrumentima. Slovenski su glazbenici, udruženi s Laurom Vadjon i flautisticom Anom Benić iz HRBe, izveli djela sugrađanina GiuseppeaTartinija (1692-1770), slovenskog skladatelja talijanskog podrijetla te školovanog svećenika koji se ubrzo nakon očeve smrti oženio i posve posvetio glazbi. Tartini je na vrhuncu svoje glazbene karijere vodio i vlastitu violinističku školu, na europskoj razini, dok se potkraj života, vjerojatno obasut slobodnim vremenom, bavio i spekulativnim glazbeno-teorijskim raspravama i proučavanjem akustičkih fenomena (npr. kombinacijskim tonovima).

Iznad velikog uzora

Uvodnu trostavačnu Sonatu II u F-duru, op. 1, Bf9, slovenski je trio, na samome početku, protumačio vrlo živo, strasno i uigrano, jednostavno te s potrebnom tonskom toplinom. Uz znalački artikulirani bassocontinuo violončelista Domena Marinčiča i čembalista TomažaSevšeka i unutar čistih harmonija i jednostavnih modulacija te s količinom invencije s kojom je Tartini nadmašio svog velikog uzora, ArcangelaCorellija (1653-1713), do (pot)punog je izražaja došao violinist, Žiga Faganel. Ekspresivna i dobro prilagođena violinistička dionica, obzirom na potpuno Tartinijevo poznavanje violinskoga vrata i mogućnosti gudala, virtuoznom glazbeniku poput Faganela i nije predstavljala veći problem, za razliku od potpune stopljenosti s basovskom sekcijom, koja je blago varirala. Osim istovrsne trostavačne Sonate u g-molu, op. 1/10 (sve su sonate bile iz iste, prve zbirke, iz 1734), B g10, i prerade amsterdamskog virtuoza i pedagoga LeonhardaFrischmutha (1700-1764) drugoga stavka (Largo) Tartinijevog Četvrtog koncerta za violinu u G-duru, D 81, u prvom se dijelu nastupa dostojno predstavila i Ana Benić u Solu u A-duru (ms. Kopenhagen) za (traverso) flautu i bas. Uvjerljivo i graciozno, u pratnji suptilnih slovenskih glazbenika, Benić je opisala dionicu moguće napisanu za njemačkog graditelja flauti, flautista i skladatelja, JohannaJoachimaQuantza (1697-1773), kojeg je Tartini upoznao dvadesetih godina XVIII. stoljeća, u Pragu.

Dah Istre

Izvedbeni vrhunac večeri uslijedio je nakon pauze u Pastoralnoj Sonati XIII u A-duru, op. 1, B a16, za violinu i violončelo. Scordatura tehnikom (s povišenom najdubljom violinskom G žicom, radi lakše izvedbe određenih akorda) i izdržanim basovskim tonovima, oponašajući tako pastirske ugođaje i napjeve talijanskih gajdaša, Faganel je u društvu izvanrednog Marinčića, unio folklorno ozračje i dah ondašnje Istre u popunjenu koncertnu dvoranu HGZ-a. U zanosnom tumačenju, između ostalog i Sonate u a-molu za violončelo i bas, rijetko ugođene okosnice trija Marinčič-Sevšek, mogla je uživati i šira publika na valovima Hrvatskoga radija, u vrlo kvalitetnom izravnom nedjeljnom prijenosu. Pučki ples i Tartinijev slog obilježili su i posljednju Sonatu a tre u d-molu, za dvije violine i bas, u kojoj se u ulozi druge violine pojavila Laura Vadjon. Krećući se uglavnom u unisonom, tercnom pomaku, Laura se uspjela nekako istaknuti tek u neobičnom harmonijskom kruženju prvoga stavka te u iznenađujuće naglašenoj kromatici drugoga stavka (Largo Andante).

Skorašnji HRBin skok

Vatrom, fantazijom, jednostavnošću i erudicijom unaprijed je bio najavljen nastup ansambla Musicacubicularis i istaknutih članica HRBe, ali i opus jednog od najvećih violinista i skladatelja XVIII stoljeća. Izražajan niz riječi u svom je nastupu glazbom uspio opisati, prije svih, DomenMarinčič, uzgred budi rečeno, i umjetnički voditelj ansambla. Na taj način Marinčič (s kolegama) nije samo inaugurirao značajan obljetnički nastup našeg najpoznatijeg baroknog ansambla, već je i svojski podigao letvicu iznad koje će se, sportskim rječnikom, za mjesec dana zasigurno očekivati rekordan HRBin skok. Sigurni smo da će tada glazbenika biti više, da će program biti poznatiji, no hoće li se uspostaviti približan umjetnički paritet, ostaje nam za čuti i prosuditi.