KOLUMNA METAMUZIKA

ORGULJAŠ CRKVE SVETOG MARKA

3. veljače, 2013.

Piše: Igor Koruga

Pavao Mašić, domaći čembalist i orguljaš, u utorak se, 29. siječnja 2013., na cjelovečernjem koncertu u gornjogradskoj crkvi sv. Marka ev. predstavio kao umjetnički voditelj novoformiranog studentskog izvođačkog tijela – Baroknog ansambla i solista Muzičke akademije (MA) u Zagrebu, zapravo produkta zdrave inicijative kojom se u okviru obrazovne ponude naše najstarije visokoškolske ustanove posvećene poduci glazbe pokušao unaprijediti segment glazbenog obrazovanja koji se tiče repertoara glazbe 17. i 18. stoljeća.

DUGOROČNI PLANOVI

Unatrag gledano, u akademskoj godini 2011./12. uveo se kolegij pod nazivom Izvođačka praksa rane glazbe u okviru kojega se, od ove godine, studenti svih studija MA imaju priliku suočiti sa specifičnim znanjima i vještinama spomenutog repertoara, ne samo teoretskim putem, već i kroz praktičan rad. Dugoročno se planira i utemeljenje Odsjeka za ranu glazbu kakvog posjeduje velik broj inozemnih visokoškolskih glazbenih ustanova, a kojim se osigurava temeljitiji pristup izučavanju umjetnički vrijedne glazbene epohe.

Koliko je ovaj koncept zaživio na europskim i svjetskim koncertnim prostorima te u obrazovnoj ponudi inozemnih visokih glazbenih učilišta, toliko je u Hrvatskoj, prirodno, sveden tek na naznaku. Međutim, veseli činjenica da je veći dio nužnih preduvjeta ipak ispunjen – čembalo kao barokni instrument par excellence prisutan je u obrazovnoj ponudi MA u Zagrebu, nekolicini srednjih glazbenih škola, ali i na hrvatskim koncertnim pozornicama gdje ga nalazimo u sastavu sve brojnijih ansambala, isključivo posvećenih interpretaciji repertoara 16.-18. st. Za predvidjeti je, stoga, da bi pojava interesa za ranu glazbu (o čemu svjedoče i neke studentske inicijative) mogla vrlo konstruktivno intenzivirati obrazovni profil koji bi današnje i buduće generacije studenata dodatno bogatio temeljnim informacijama o fenomenu rane glazbe kao i najvažnijim interpretativnim pitanjima koja se postavljaju pred buduće soliste, komorne i orkestralne glazbenike.

U potrazi za odgovorom na pitanje kakvim bi se repertoarom novoformirani ansambl publici mogao predstaviti, izbor je pao na dio bogatog vokalno-instrumentalnog stvaralaštva Johanna Sebastiana Bacha, točnije, na tri duhovne kantate; Süßer Trost, mein Jesu kömmt, BWV 151, Vergnügte Ruh, beliebte Seelenlust, BWV 170, i Erschallet, ihr Lieder, BWV 172. Nipošto nasumce odabrana glazbena djela, u cijelosti uvježbana na novoutemeljenom kolegiju (Izvođačka praksa rane glazbe), dovedena su u suodnos sažetog prikaza povijesti kršćanskog spasenja: od Kristovog rođenja što je tema kantate BWV 151, preko patnji i jada ovozemaljskog života u kantati BWV 170, pa do radosne i utješne poruke kantate BWV 172 koja govori o dolasku obećanog Duha Svetoga među Kristove vjernike. Bogate zborske dionice vokalno su oplemenili iskusni članovi Oratorijskog zbora crkve sv. Marka ev. – Cantores sancti Marci, s kojima je Mašić počeo surađivati još 1999. godine, kada se s nepunih dvadeset godina pojavio na mjestu glavnog orguljaša čuvene zagrebačke crkve.

NADARENI SOLIST(I)

Među solistima, pohvalom bi bezrezervno i možda pedagoški netaktično izdvojio sugestivan i tehnički dobro oblikovan bas Luke Ortara, studenta druge godine MA koji se već u uvodnoj kantati (151), u kratkom recitativu, istaknuo svojom lijepom glasovnom bojom koja mu je, dakako, Bogom darovana. Najopsežniju ariju središnje kantate (170) dobro je otpjevala i mezzosopranistica Ivana Srbljan, studentica pete godine MA, no opet se, u prvom recitativu finalne kantate (172), nakon pompoznog uvoda zbora, trublji i timpana, svojevrsne aklamacije Božjem Duhu, sjajnom interpretacijom nametnuo Luka Ortar, ovoga puta tumačeći Isusove riječi te, odmah zatim, i vapaj kršćanina koji žudi za Duhom Svetim. Ortaru su se u prvoj kantati (151), ponešto skromnijih dimenzija – što ne iznenađuje budući da su pred Božić u godini nastajanja (1725.) pred Bacha bili stavljeni zahtjevi za 7 kantata u tek 14 dana – pridružili; sopranistica Jelena Čilaš (4. g.), mezosopranistica Sonja Runje (4. g.) i tenor Josip Čajko (3. g.), a u posljednjoj (172), najraskošnijoj; sopranistice Rea Alaburić (5. g.) i Ana Ticl (aps.) te Bože Jurić-Pešić (3. g.) pjevač svijetloga tenorskoga glasa.

Za lijepa vokalna suglasja i druga vrijedna glazbena iskustva potrebno je zahvaliti i preč. msgr. Franji Prstecu, župniku crkve sv. Marka te Ansamblu Zagrebačkih solista na posudbi čembala.