SLOVACI VISOKI KAO TATRE

SLOVACI VISOKI KAO TATRE

16. lipnja, 2016.

 

Rusi nisu imali Bobrova, Slovaci Kubalu. A, onda, iza širom otvorenih vrata, tri prekrasna gola. Jedan ljepši od druga: oba Slovaka i taj počasni, Rusa. Nekako je sve posloženo na lijevoj strani, u otvorenom prostru, najprije je krasno primio loptu Vladimir Weiss, isposničkog izgleda, fintom otjerao dvojicu ‘crvenih’, na lijevo, a onda okrenu stranu i desnom nogom, tukao u drugi kut.1:0. A da ne bude sam, ista slika i ista prilika. Još jedna. Opet napadaj s lijeva, i opet, desnom, udarac u same rašlje, gol-štanga, i zdrmana  ruska mreža. 2:0. A tko će drugi tako: Samo on. Marek Hamšik

Za portal Tjedno nogometni euro prati: Zvonimir Magdić

Lille: Slovačka – Rusija 2.1

Euro-golovima – Slovaci!

Nekako, lagerski. To je bilo nogometanje Slovaka i Rusa.150 milijuna contra sedam! Vraški odnos. Ne, i na terenu u Lilleu, koji je strahovao od ruskih huligana, unatoč već, po Uefi,  opaljenoj ‘placovini’ carevini (Putin), za nerede u Marseillu i Parizu, 180 tisuća eura! Bilo je onih, koji su očekivali i isključbu zborne komande s Europea. Sila je ipak sila. Ne, i protiv Slovačke. Figirao sam za Kozakove momke. Pa tu su naši dečeci. Visoke Tatre. I, u sebi, stenjao: nastraž! I, na kraju krajeva, tako je bilo. U igri ravnopravnosti, s nešto dužom minutažom lopte, u Rusa, Slovačka je ostvarila veliku pobjedu. Zasluženu. U svakom slučaju – mudriji. Išli su, poslije Walesa, na popravak. I, Bog i bogmeč, maznuli čistu tricu u bodovima. I, s 2:1,  nadigrali favoriziranu Rusiju. Igra  nije obilovala lepršavošću. Nije bilo visoke genijalnost. Ni vica. Ni vele-poteza. Puno gladnih i žednih, na jednoj i drugoj tribini. Istrenirani nogomet. Rusi nisu imali Bobrova, Slovaci Kubalu. A, onda, iza širom otvorenih vrata, tri prekrasna gola. Jedan ljepši od druga: oba Slovaka i taj počasni, Rusa. Nekako je sve posloženo na lijevoj strani, u otvorenom prostru, najprije je krasno primio loptu Vladimir Weiss, isposničkog izgleda, fintom otjerao dvojicu ‘crvenih’, na lijevo, a onda okrenu stranu i desnom nogom, tukao u drugi kut.1:0. A da ne bude sam, ista slika i ista prilika. Još jedna. Opet napadaj s lijeva, i opet, desnom, udarac u same rašlje, gol-štanga, i zdrmana  ruska mreža. 2:0. A tko će drugi tako: Samo on. Marek Hamšik. Rastapao se od sreće. Popratilica je pala u gledalištu. Pobjeda je na vidiku. No, Rusi baš nisu ‘pri sebi’. Ne nalaze pravu pukotinu, puca se, loše, ostalo brani sigurni Kozačik. I, u tom kauguma- razvlačivoj igri Slovaka, koji se više  bore s vurom nego s protivnikom, opet s lijeva, izigrana lopta Rusa, sam je u sredini Glušakov i glavom puca – neobranjivo. Još ima vremena, ali Rusi nemaju pravog ‘čilavjeka’. Nemaju, strijelca. Nemaju fantazistu. Stislo ih vrijeme za grlo. Nemaju čistog zraka. Leonid Sluckij,  kojeg ima u širokoj trenerci, na sve strane,  ne zna kamo sa sobom. Zna sudac Meuroy. I odguljenih tri minute, koje izazivaju naslov za knjigu, koju bih rado posložil (‘Tri minute’), toliko kobne i dugačke, da dižu kosu na glavi. Slovaci su zaslužili, ipak, odrješitijom igrom, ove ‘ležerno uzete bodove.

Pariz: Švicarska – Rumunjska 1-1

Jesu li Rumunji – Pedro?!

Činilo mi se da je čitav ovaj svat igrača, Rumunja i Švicaraca, rođen u znaku vage. Razumijevajući, jedno čudesno poravnanje. Jednih i drugih. Ama baš, u svemu.  U prilikama, u promašajima. I nedostatku veličina. Nitko nije odskočio. Takvog ne pamtim. Jedan nogomet, koji se zaboravlja. Lako. Brzo. Jer, tu onih ‘bombona 505 sa crtom’, nije bilo. Objektivno, slijedeći filmove prošlosti, Petkovićevi su ‘urmaheri’ (danas su to Kinezi, pozor!), trebali biti bliže konačnom i potpunom  uspjehu. Nisu oduševili. Rumunji su, čak, obećavali više. Ali,  samo na trenutke, bili su u lucidnim intervalima. Pa, onda, spušteni zastori. I, glazba iz našeg studija. Čak je i ruski sudac Karasajev, pao u to sivilo nedorečenosti. Navukao je Rumunjima, elf-metar. Onaj Lichtsteiner, vukao je za dres Chipclua. Vukao? Više, navlačio. Točno: unutra. Ipak, mislim da nije bilo za najtežu kaznu. Švicarci su se brzo, onak’, europski, pomirili. Imali su uvijek pouzdanog Sommera, na udarcu. A njemu se vjeruje. No,Stancu se nije zbunio. Mirno, na lopti. I donji, desni kut vratara. Jedanaesterac I 1:0. Kasnije je njegov kolega, sav u zelenom, dvometraš, najviši golman Europea, Tatarusanu,bio vrlo interventan. Jasno, uz toliko švicarskih nedorečenosti. I promašaja. Utakmica se vlekla, dosadna, ko’ gladna godina. U tom stilu. Bez popusta. Malo ja, malo ti. Sad griješimo, sad smo dobri. Pomalo šaljivo. A, onda, ipak gol Švicaraca. Poslije udarac iz kuta (Macanović), Admir (ne, Ademir!) Mehmedi pali žestoko, s lijeva, u desni kut. Golčina, koja ima svoj zveket. Mogla bi na rulet ljepotana čitavog natjecanja. I – kraj. Ne pamtim niti jedno veliko ime. Ni izvedbu. Idemo dalše…! Rumunji su, očito, Pedro. Da ili ne?

Marseille: Francuska – Albanija 2:0

‘Krvnici’ Griezmann i Poyet!

Čak je Holland na iglama. Svečan se loža, na Veledromu trese. Zvone zvona nadoknade, a Gali, još nisu zabili gol! Napadaju. Idu, polagano, jurišaju. Ali ,toliko razbacano, toliko bez zajedništva, bez igre, da bi i ‘nula’, bio slom. Pa, Monsieurs, ovo je Albanija. Nije – Njemačka. Ni Engleska. Albanija! Crveno polje i dvoglavi crni orao. I jedna čudesna hrabrost. Čak, Berisha na golu nije imao teških obrana. Podmetao se, odbijao. Ali, ovo kaj su delali ‘frenčmeni’, večeras, nije nogomet. A, oni, nekako nepotski, domaćin, traži krunu. I, kaj je najgore, ima igrača. Ne puno, ali ima. Ima i ‘lazara’. Neki ne služe ničem. I da ih Albanci ipak, htjeli ili ne, poštuju ispod zemlje, moglo se plakati. Suze su bile tu. Pod onim plavo-crvenim maskama na licu. Zgodnih Parižanki. Opet, to nije bila – Francuska. Koji je  onda bijes? Neinventivan, težak unatoč puno lakonogih. I, išaranih. Nisu oduševili nikog. I ja sam drukal za Albance. Simpatično su se lovili u koštac, iz minute u minutu, s galskim kokotima. (kaj bi to bila juha!) Bez straha. No, s premalo visokog znanja. Ipak, u svakom od dvoboja osjećao se grč. Puno srce, ali premalo nogometne  virtuoznosti. Ovo su, ipak Francuzi. No, domaćin je imao na klupi, odugo lice, često i zgrčeno, velikih očiju, Dechampsa. I pokazao se maestralnim. Šahistom, prve klase. Povukao je poteze, dva, po mom mišljenju, koji su odlučili. Ne uvođenjem Pogbe, koji je opet ostao ‘na grani’, to ne. Ali, ovo je bilo veliko: ostavio je Poyeta, koji nije bio u formi nedavnog otvorenja, a onda vratio u igru Griezmanna, kojeg je protiv Rumunjske izvukao iz igre. I baš su, ta dvojica, zapisala veliku povelju nogometnih čuda. Zabili su oba gola. U trenu, kad se skoro kretalo – doma. Griezmann je pucao glavom u desni kut kojeg nije pokrivao Berisha, a onda, na kraju balade, Poyet, odigrao stare slave ‘djedovinu’. Otvorio si je  sam slobodu i tukao u drugi kut. 2:0! Fines! Do idući put. Neki su i – srećom – veliki. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code