Rat je stanje pomračena uma obiju strana. Napadači žele osvojiti tuđe, pri tome ubijaju i razaraju, a branitelji iz petnih žila čuvaju i dušmanima ne daju svoje. Bilo je tako i u našem Domovinskom ratu, u kojem su neki dajući si pravo činiti slične ili gore stvari od podivljalih velikosrba, prekodunavskih i ovdašnjih četnika. Samo do 1995. Hrvati su bili stvarne žrtve, ali se kasnije mnogo toga negativnoga o zbivanjima tijekom četiri godine srpske okupacije i u našim redovima ipak dešavalo. Josip Zgurić, istina, spominje neke situacije u kojima je HDZ-ova parola „Zna se“ bila dovoljna za prekršitelje
Napisao: Josip Frković
Ako, poštovani štioče, niste još osjetili toplinu oko srca, susrevši u tuđini od 80-milijunskoga stanovništva nešto ili nekoga što podsjeća na Hrvatsku, prenosim vam taj blaženi osjećaj iz 750 kilometara od Siska udaljena živopisna ravničarsko-brežuljkasta kraja Hrvatima, pričuvne druge domovine Njemačke iza daleke 1966. i brijunskoga pada s vlasti Titova „bezbednosnoga“ satrapa Aleksandra Marka. U najkraćem, u spomenutu pitomu okružju grada prijatelja Siska Heidenheima (kojem od srca hvala za obnovu granatama četnika zvjerski oštećene škole Komareva), koji je kao i Wangen davno prihvaćao na rad i komunistički privremeni boravak, usrećivši mnogo posavskih sunjskih Bobovčana dalekim podrijetlom iz Kraljeve Sutjeske, grada dabrova i sjedišta okruga Biberacha na Rissu, industrijskoga Memmingena, Lindaua, Konstanza, Friedrichshafena na Bodenskom jezeru i nepreglednih brdovitih plantaža voća i „Weingartena“, „Heilige Bergen, svetih bregova“, Ravensburga i drugih gradova i mjesta u kojima su se afirmirali i u domovini gradili kuće i vikendice poput Siščanina Marijana Kovačevića (Laupheim, s aerodromom Bundeswehra i tvornicom avionskih dijelova), biznismena i vlasnika auotmobilskoga salona Milivoja Čičića iz Teatarske ulice podno Gradske dvorane i bijeloga okrugloga višekatnoga tornja, odnosno Gigelbergea, mnogi radnici švicarskoga koncerna „Liebherra“…Mnogi Hrvati oduševljeni su niskim Dunavom kod Riedlingena, podno Crne šume, sličnim počecima Save kod Lesca Bleda. Dunava koji je bujniji kod Ulma, gdje živi i radi nekadašnji mastor za bicikle „Hervisa“, Saša Menjak. Lijepo je svakom od njih i milo pri srcu u Karlsruheu i teretnoj postaji željeznice vidjeti lepršavi hrvatski stijeg spojen s njemačkom crno-crveno žutom zastavom, vidjeti Riedlingen s početnim potocima Dunava s izvorima podno švapskoga Schwarzwalda ili u biberaškom naselju Gaisentala susresti gospođu Biserku iz gornje Radićeve i Martinske Posavine, koja je radila kao konobarica kafića ili pečenjarka „hot doga“ sisačkoga „Kauflanda“. U gradskoj zgradi kolektivnoga stanovanja na Krummer Wegu s obitelji živi joj kći, a ona sama godine staža do uvjeta za mirovinu dopunjuje radom u sirani Warthausena, kraj Ingelheima i divovske industrije lijekova „Boehringera“ ili pak „Handtmanna“.
Kafić kraj Muzeja gumba „Knopf i Knopf“
Nema problema! Tako je na hrvatskom jeziku izustio nepoznati Nijemac, zaposlenik ATU-a, kraj „Shelove“ crpke u Ulmskoj ulici biberaške četvrti Warthausena (Bad Wuerttemberg), čuvši međusobne tihe konzultacije našijenaca, kupaca rezervnih automobilskih dijelova. Iznenađenim zemljacima ubrzo se pridružila, zapravo otkrila i mlada simpatična Hrvatica Xenia, rođena u Njemačkoj. Još uvijek je učenica stručne škole, doznajemo, ali radna iskustva već dugo stječe za pultom i računalom, a s majkom Sanelom (ime iz pjesme sevdalije Šabana Šaulića – op.a.), sestrom Sarom i ocem Josipom prebiva u nedaleku Ochsenhausenu, na lokalnoj prilaznoj cesti 312 „autobahnu“ 30 Biberach-Memmingen-Muenchen, odnosno Lindau-Friedrichshafen, u suprotnom smjeru ka Bodenseeu, bliže granici Švicarske. Polubratu iz očeva prvoga braka život u Njemačkoj nije se svidio, jer je bio daleko od voljene djevojke. Sada živi na Jadranu, sretno zaljubljen i dobro se slaže s njemačkim sestrama. Nekoliko sati kasnije, srdačna i zarazna osmijeha, prilazi nam čovjek oniska rasta, oduševljen i zagledan u hrvatsku registarsku pločicu „hyundaijeva getza“. Ulazi s nama u prodajni dio jedne od stotina filijala ATU (Auto-Teile-Unger), koju je davno zametnuo rođeni Mađar Unger. Danas na tlu Njemačke, automobilističke svjetske nacije broj jedan, ATU ima četiri, a Austriji dvije stotine filijala. Nudi nas g. Zgurić kavom „mit Milch“ iz automata u lokalu, a potom, doznavši za imenjaštvo, baš pred blagdan sveca zaštitnika hrvatske domovine, poziva da sjednemo u „mercedes“ u kojem se diljem naše zemlje i inozemstva prevoze pripadnici takozvane nametnute političke elite. Elite koja za održavanje na vlasti ne žali ni tapecirunga, čak ni koalicije s istočnim neprijateljima četničkoga ili jugokomunističkoga predznaka. Kavu smo naručili u kafiću s odjeljkom za nikotinske ovisnike, uz glajzove željezničke pruge DB-a, odnosno zgradu Muzeja nekad poznate tvornice gumba Knopf i Knopf. Josip Zgurić, skladištar ATU-a, počinje svoju životnu i ratnu priču specijalnoga policijskog branitelja iz postrojbe „Vukova“.
– Rođen sam 16. svibnja 1965. u zagrebačkoj gradskoj općini Medveščak, živio sam, djetinjstvo proveo i radio u našem Sisku, ali znam da mi pok. otac Ivan, prijevoznički obrtnik, potječe iz francjozefovskih turističko-lječilišnih ladanjskih termi Topuskoga, bolje reći iz Gređana (zavičaj večernje-jutarnjega kolege Mate Piškora, njegova pok. oca Paje i pok. mu brata Nikole-Mike, dragovoljnoga topnika 120. brigade HV-a „Ban Toma Bakač Erdoedy, ali i pok. novinara Radija Petrinje Slavka Zgurića, jednako pok. glinskoga tajkuna i u obrani zemlje dragovoljca Ivana Gajdeka iz glinske Hrvatske ulice, nadomak pravoslavne parohijske crkve i Prekope, nap. a.), iz susjedstva ratom jednako opustošena rodnoga Hrvatskoga Sela, nezahvalnošću hrvatskih političkih karijerista svih boja prerano umrlo.
Rođendansko-imendansko slavlje u Ochsenhausenu
– Zanat sam zavšio u ljubljanskoj „Termici“, slovenskoj tovarni koja je stipendirala doškolovanja svih vrijednih zaposlenika, pa sam i ja prigodu iskoristio, stekao sebi i društvu vrijednu kvalifikaciju. Radio sam tada u energetici velike jugoslavenske investicije INA-Rafinerije nafte, gradnji milijardama kuna vrijednoga Kombiniranog postrojenja VI. koje je zajedno s pretečom „Shela“ podno Svete Marije iz 1928. Mađarima suludo gramzljivo, u vrtoglavici tzv. socijalne demokracije – što god to kome značilo – prodao partijski aparatčik Ivica Račan rođen u bombama Amera zločinački raznesenom Dresdenu. Igrom sudbine, u kojoj sam preživio teško ranjavanje u domovini, našao sam se 1995. u Njemačkoj i saveznoj slobodnoj državi Woerttembergu, gdje sam za liječenja upoznao životnu odabranicu, Slavonku rođenu ovdje, majku naših djevojaka. Starija kći Sara frankfurtska je studentica rođena ovdje na blagdan Josipova 1998., a mlađa 2000. Naša je sutrašnjica i budućnost u SR Njemačkoj. U našem stanu od stotinjak skupih kvadrata. Upitan za dio ratnoga iskustva započeta 1991. u antiterorističkoj policijskoj postrojbi „Vukova“ nesretno stradala zapovjednika Jadranka Garbina, naš sugovornik, osjećamo, zaobilazi ono najgore. Pitasmo ga i za satniju ZNG-a i za Mirka Putrića, ratnoga povjerenika Vlade Republike Hrvatske za sisačko-moslavački kraj i dobismo lakonske potvrdne odgovore. Veli da zna za nesreću i bolest ratnoga zapovjednika i nepravedno – po zapovjednoj odgovornosti haških djelitelja pravde – kažnjena brigadira Vladimira Milankovića. Toj konstataciji novinar dodaje napomenu kako je baš pred 13. ožujka i polazak prema Njemačkoj susreo Čeleketićeva progonitelja u „Bljesku“. Odlazio je u novu sisačku „sokolanu“, jer stara u Trećoj ulici, od rušenja Pučke učionice i vatrogasnoga spremišta, odavno ne postoji.
Previše korupcije i pljačke za začelje Europske Unije
Napominje naš Josip Zgurić kako je od loze njegova oca Ivana samo on među živima. Tata je bio premlad za rat, a sudbina dvojice stričeva potpuno je nepoznata. Prema jednoj verziji, život su nastavili u Argentini, ali…Rat je stanje pomračena uma obiju strana. Napadači žele osvojiti tuđe, pri tome ubijaju i razaraju, a branitelji iz petnih žila čuvaju i dušmanima ne daju svoje. Bilo je tako i u našem Domovinskom ratu, u kojem su neki dajući si pravo činiti slične ili gore stvari od podivljalih velikosrba, prekodunavskih i ovdašnjih četnika. Samo do 1995. Hrvati su bili stvarne žrtve, ali se kasnije mnogo toga negativnoga o zbivanjima tijekom četiri godine srpske okupacije i u našim redovima ipak dešavalo. Josip Zgurić, istina, spominje neke situacije u kojima je HDZ-ova parola „Zna se“ bila dovoljna za prekršitelje.
– Trenutnu situaciju, istina, ne poznajem dovoljno, ali mi se čini da je previše olakoga i nekažnjena posizanja za državnim dobrima, čime dolazi do očite neravnopravnosti i siromašenje jednoga sloja žitelja. Liberalna ljevičarska demokracija ima previše taloga, pa ne bi bilo dobro da sve završi novim nasiljem pomoću oružja, odnosno kažnjavanjem nedoraslih državnih dužnosnika i njihovih prirepaka. T
1 Comment so far
Uskoči u raspravuPosuđivanje novca kod nas znači brzu isplatu. U većini slučajeva, dobit ćete kredit na isti dan ili čak u roku od 15 minuta od podnošenja zahtjeva. Kontaktirajte nas sada s povjerenjem za početak postupka. Kontaktirajte nas putem e-maila [email protected]