KOLUMNA METAMUZIKA

SICILIJANSKI JAZZ U LISINSKOM

24. rujna, 2013.

Piše: Igor Koruga

Prema brojnim najavama, obiljem je iznimnih nastupa završio protekli glazbeni tjedan. U Varaždinu je u petak, 20. rujna u 20 sati, započela naša najveća barokna smotra – Varaždinske barokne večeri – i to nastupom moskovskog ansambla (!) Pratum Integrum koji  je, kažu, opravdao povjerenje organizatora i oduševio usko specijaliziranu publiku, nadam se brojniju od one s kojom sam se, osobno, iste večeri veselio gostovanju jazz saksofonista Francesca Cafisa (1989) i pratećeg mu klavirista Maura Schiavonea (1975) u Malom Lisinskom.

Prodoran tradicijom nadahnut puhački zvuk

Premda bitno mlađi, Cafiso se predstavio kao mrvicu dominantniji sicilijanski glazbenik u raznolikim, mudro oblikovanim improvizacijama standardnih tema poput Waltz for Ruth (Charlie Haden) i drugih, autorskih, Cafisovih, poput 16 Minutes of Happines, gotovo preuzetih iz Ellingtonovog Caravana, te Saying Hello to Someone i La Banda. Dojam prodornog, tradicijom nadahnutog puhačkog zvuka po potrebi je bio dopunjavan, atenuiran, ili pak zamjenjivan sjajnim klavirskim pasažima dugogodišnjeg Cafisovog prijatelja, zemljaka i kolege, primjerno školovanog glazbenika, dakako, Schiavonea. Zadovoljstvo muziciranja na pozornici poticajno je djelovalo na publiku koja se burnim pljeskom zahvalila mladim umjetnicima, jednako kao i Talijanskom institutu za kulturu u Zagrebu, organizacijskom partneru prvog nastupa ovosezonskog jazz ciklusa.

Kissinovo iznenađenje

Nužnim partnerstvom (Koncertne poslovnice Artagent i Koncertne direkcije Zagreb) osigurao se i dan ranije, u ciklusu Svijeta glazbe u Velikom Lisinskom, drugi nastup Jevgenija Kissina. Ruski pijanist svjetskoga glasa ovoga se puta programski priklonio Schubertovoj četverostavačnoj D-dur sonati, D. 850 (op. 53), Skrjabinovoj dvostavačnoj Drugoj, Sonati-fantaziji u gis-molu, op. 19, br. 2, te izboru iz 12 Skrjabinovih etida, op. 8. Sudeći po tome, brojna je publika imala za očekivati glasovirski recital u već poznatom, Kissinovom stilu: virtuoznom do granica ljudskih moći te izražajnom i preciznom, u skladu s najmanjom tonskom, tehničkom i agogičkom oznakom. Međutim, Kissin je ovoga puta prepunu dvoranu iznenadio posve drugačijim interpretativnim pristupom: u Schubertovoj je sonati osjećaju bolne nepogrešivosti pretpostavio ¨odmaknuti¨ umjetnički pogled na formu djela i raspored pojedinih stavačnih cjelina te, uz prigodna dinamička i ritmička nijansiranja, i naznaku njihova opsega i slijeda. Tako je po prvi puta, barem koliko ja znam, Kissin otkrio privlačnu crtu čovječnosti svojih izvedaba, s naglaskom na vrlo osobno tumačenje, bolje reći, glasovirsko pripovijedanje energičnih opusa iz izbornika.