KOLUMNA METAMUZIKA

KORUGA: NEMOGUĆE JE SUSPREGNUTI ISKRENU POHVALU GUDAČKOM KVARTETU SEBASTIJAN

24. lipnja, 2020.

Piše: Igor Koruga

Prošlog tjedna, o kojem neće biti riječi u nastavku ovog osvrta, bio sam ponovo nakon nekoliko mjeseci počašćen pozivom na uvodni koncert ljetnog ciklusa 29. svečanosti Pasionska baština 2020, u organizaciji istoimene Udruge i pod pokroviteljstvom Skupštine Grada Zagreba. Oduševljenju je pridonijela i moja ljubav prema, rekao bih, višim sferama duhovnih koncerata koje su me oduvijek privlačile i magnetizirale, ako ni sa čim drugim onda sa svojim skrivenim porukama i postojanom simbolikom uprtom protiv suvremenog barbarstva i koječega izvanjski urešenog, isplativog i samodovoljnog. Već na prvom od osam koncerata unutar devetodnevlja, od 21. do 29. lipnja 2020. godine, koji se zbio u nedjelju (21.6.) netom poslije večernje mise u Crkvi sv. Petra u Vlaškoj ulici 93 od 20 sati, bio je dovoljan broj plemenite, nekoristoljubivo radoznale i duž vjerničkih klupa pomno raspoređene publike, s pomalo anakroničnom orijentacijom uma, kojoj je moguće više odgovarao prvi dio koncerta. Ondje je Gudački kvartet Sebastian, koji je ove godine obilježio svoju tridesetu obljetnicu djelovanja, izveo upečatljivu lirsku minijaturu Adagio cantabile mletačkog skladatelja, violinista i glazbenog teoretičara Giuseppea Tartinija (1692-1770), kao i Gudački kvartet Passion Christi, op. 36 (2018), zagrebačkog skladatelja, klasičnog i džez gitarista te također teoretičara, šire poznatog (i) po inovativnoj dvanaesttonskoj modalnoj skladateljskoj tehnici, Renata Rožića.

U smjeru autentičnosti

Svoju opčinjenost s Posljednjom večerom, sa smrću i Uskrsnućem Isusa Krista te sa uzorno oblikovanim pasijama i kantatama Johanna Sebastiana Bacha (1685-1750) Rožić je opisao uz pomoć (za njega) iznenađujuće tonalnog skladateljskog rukopisa, harmonijski striktno i ciklički; u krugu C-dura, G-dura i f-mola. Tako su, u smjeru autorove konačne uspostave autentičnosti glazbe, četiri stavka, nazvana po bogoslužju – Posljednja večera, Molitva na Maslinskoj gori, Put na Golgotu i Uskrsnuće, obilovala melodijama, gustom polifonijom, ali i impresivnim zvukovnim imitacijama odnosnim na razgovor Isusa i apostola (u slučaju potencirane polifonije i previranja paralelnih glasova u C-duru prvog stavka) te na hod razjarene svjetine, uglavnom željne senzacije (u slučaju turobno pulsirajuće teme u f-molu trećeg stavka). Obilje mnogočega drugoga, poput primjerice sugestivnog glazbenog tematiziranja dura i mola, uporabe dvostrukih kanona (nerijetko i obrnutih) te poput komprimiranog vođenja neobično sinkopiranih dionica, uspjelo je s vremenom (tijekom tridesetak burnih minuta) napregnuti izvedbu do samog ruba izvodljivosti. Stoga je nemoguće suspregnuti iskrenu pohvalu suptilnom i oštroumnom violinistu Anđelku Krpanu (1967) kao i njegovom Gudačkom kvartetu Sebastian koji je, uz pomoć ozbiljnog pristupa i nužnog asketizma, publici uspio podariti kolektivnu spremnost u potpunosti nenarušenu višemjesečnom pauzom uzrokovanom (samo)izolacijom i sveopćom pandemijskom strkom.

Zanimljiva obrada

Cjelovito ugođenu umjetničku večer dovršio je očekivano kvalitetan glazbeni otisak našeg ponajboljeg skladatelja, Tomislava Uhlika (1956). Radilo se, naime, o zanimljivo obrađenoj Suiti Stabat Mater, proizašloj iz istoimenog oratorija za soliste, mješoviti zbor i orgulje, skladanog prije pet godina na poticaj dirigenta Bojana Pogrmilovića i posvećenog 25. obljetnici svečanosti Pasionske baštine i 40. obljetnici Zbora KUD-a INA. Dvanaest oratorijskih, zamijenilo je osam instrumentalnih stavaka, koncizno oblikovanih i dinamički raznovrsnih. Za razliku od Rožićevog kvarteta, Uhlikovim je uratkom dominirao moderan skladateljski rukopis s minimalističkim tematskim materijalom i znalačkim provedbama te s gustim akordskim premazima. Programski letak istaknuo je Uhlikovu obradu (i u ovom smislu) s vrlo izvjesnom budućnošću na koncertnom podiju. Moje je mišljenje identično. T