KOLUMNA METAMUZIKA

HRVATSKA GLAZBA U BEČU

4. studenoga, 2014.

Piše: Igor Koruga

Uz prošlotjedni koncert Trija slavnog američkog jazz kontrabasista, skladatelja, glazbenog pedagoga i producenta, Christiana McBridea (1972), dosad zabilježenog suradnika Quincyja Jonesa, Herbiea Hancocka, Bobbyja Watsona, Joea Hendersona, Sonnyja Rollinsa, Jimmyja Smitha, Milta Jacksona, McCoya Tynera, Chicka Coreae, Jacka DeJohnettea, Kennyja Barrona i drugih, i Jazz orkestra HRT-a – sa Sašom Nestorovićem na autoritativnom čelu i mnogim kvalitetnim solistima, te večeri u formacijskom troredu i generacijskom rasponu od trubača Davora Križića i alt saksofonista Mire Kadoića do, primjerice, mladog tenor saksofonista Vojkana Jocića – koji je, u utorak 28. listopada, u potpunosti uspio očarati probranu publiku, gusto raspoređenu po gotovo okomitoj tribini MSU-ove dvorane Gorgona, ponajprije s uspješnom komunikacijom malog i velikog ansambla unutar osam ne suviše jednostavnih skladbi s područja jazza, funka, soula i popa, važno je spomenuti i javno predstavljanje jubilarnog, desetog Festivala hrvatske glazbe u Beču 2014, u četvrtak, dakle dva dana kasnije, u Klubu književnika na središnjem zagrebačkom trgu, točno u podne.

Od ideje do realizacije

O značaju bečkih priredbi, ovogodišnjem programu, ali i o burnoj povijesti, govorili su ravnatelj Koncertne direkcije Zagreb, Josip Nalis, i voditelj Muzičkog informativnog centra, ujedno i utemeljitelj jedinstvenog festivala, Davor Merkaš. Govora je bilo o idejnom začeću festivala: o zapamćenom doktorskom studiju na Bečkom univerzitetu na kojem se, uz tridesetak kolega, doktoranata, eksperata i muzikologa koji nikada nisu čuli ni za jednog hrvatskog skladatelja, našao i jedan naš muzikolog. On je, naime, tada, u dogovoru s Davorom Merkašom, stvorio impuls i poticaj da se po tom pitanju nešto ozbiljnije napravi. I napravilo se, neočekivano brzo. Gledajući unatrag, do današnjeg se dana, u okviru spomenutog festivala, održalo 109 koncerata, s više od 1000 hrvatskih i stranih glazbenika koje su pak ugostili prestižni koncertni prostori Musikvereina, Konzerthausa, povijesnih bečkih palača, Dvorane bečkih dječaka, Petrove crkve, jazz kluba Porgy & Bess, ali i Austrijskog parlamenta i Bečke gradske vijećnice. Beč je tijekom godina kritički odmjerio legende poput Boška Petrovića, Arsena Dedića i Josipe Lisac, vodeće nacionalne ansamble poput Zagrebačke filharmonije, Zagrebačkih solista, Hrvatskog, Zadarskog i Varaždinskog komornog orkestra, Ansambla Cantus, Nacionalnog ansambla narodnih plesova i pjesama – Lado, Zbora i tamburaškog orkestra HRT-a te mnoge druge međunarodno priznate umjetnike poput, recimo, jazz-class gitarista i skladatelja Renata Rožića. S političke strane, festival su počastili priznanjem i prisustvom koncertu otvorenja 2010. godine predsjednici Austrije i Hrvatske, Heinz Fischer i Ivo Josipović, a naš je predsjednik, kao skladatelj, dvije godine kasnije na Bečkom sveučilištu za glazbu i izvedbenu umjetnost, održao i zapaženo predavanje na temu – Glazba i politika. Festival je dosegnuo i kvalitetnu organizacijsku osnovu, pogodnu za predstavljanje hrvatske glazbe u bilo kojoj europskoj i svjetskoj metropoli, kao primjerice 2008. godine, kada se priredba održala u Berlinu.

Moderna prezentacija i promocija

Međutim, do te se osnove nije došlo lako i preko noći. Osim ustrajanja na strpljivom logističkom razvoju, znači postupnom ulasku u prvoklasne bečke koncertne prostore te austrijske i bečke institucije, valjalo se pobrinuti i za znatna sredstva, iz austrijskih izvora, kako bi se realiziralo sve zahtjevnije i kvalitetnije nastupe sve poznatijih izvođača. Pažnja se permanentno poklanjala i promidžbi festivala, tj. njegovoj medijskoj eksponiranosti, što je posljedično, obzirom da se svaki od koncerata trebao integrirati u već postojeće, etablirane koncertne cikluse tamošnjih organizatora glazbenih događanja, omogućilo izvrsnu posjećenost prilično konzervativne bečke publike. Tako se posljednjih godina o hrvatskoj glazbi intenzivno pisalo u najvećim dnevnim novinama, čulo na Državnoj televiziji, u prostorima Kulturhausa, a više je koncerata tonski zabilježeno i emitirano na Državnome radiju, kao i na Radiju Stephansdom. Da bi festival imao današnju eficijenciju godinama se lobiralo, skupljalo i partnerima podastiralo pozamašan broj informacija o hrvatskoj glazbi, a radilo se i na objavi notnog izdavaštva, uglavnom korištenog u dosadašnjim koncertnim nastupima. Na stranicama MIC-a nabujala je i dvojezična baza podataka (en/hr), odnosno repozitorij autografa i podataka o skladateljima i interpretima, što je svakako pridonijelo modernoj prezentaciji i promociji hrvatskog glazbenog života i stvaralaštva uopće.

Jubilarno, deseto izdanje

Kruna je predstavljena ovogodišnjim izdanjem festivala koji će, od 4. studenog do 7. prosinca, uokviriti deset zanimljivih glazbenih predstava, u žanrovskom raskoraku od jazza, popa i rocka, preko tradicijske narodne, sve do umjetničke, klasične glazbe, pa sve do glazbene ¨alternative¨ (opširnije na MIC-ovim web stranicama). Na samom početku održat će se i znanstveni skup – Luka Sorkočević, dubrovački skladatelj i diplomat u Beču Josipa II – na kojem će prisutnima, pet izuzetnih muzikologinja (Slavica Stojan, Koraljka Kos, Vjera Katalinić, Christine Siegert i Zdenka Weber), kroz svoje referate, pokušati osvijetliti ondašnji, umjetnički i politički, odnos Beča i Dubrovnika. Krajem studenog u bečkom će Theateru Akzent nastupiti naša statusna pop grupa Parni Valjak, dok će sredinom istoga mjeseca, u ÖBV Atriumu, mlada srpska pijanistica, Nataša Veljković, odsvirati izbor iz klavirskog opusa Dore Pejačević, kojeg je u cijelosti već uspjela snimiti za kultnu njemačku izdavačku kuću. Pokazalo se to kao primjer internacionalizacije (hrvatske) glazbene baštine, ali i problema u domaćoj kulturi. O tome se podrobnije i jednoznačno, unutar pitanja novinara, izjasnila britka povjesničarka glazbe i glazbena kritičarka Bosiljka Perić-Kempf, dotaknuvši osjetljivo polje neetičkog odnosa politike i kulture u zemlji, ali i skladateljske razine aktualnog predsjednika, Ive Josipovića, (u usporedbi s recimo Ivom Malecom i/li Milkom Kelemenom) čija su se djela, po njoj, u posljednjih nekoliko godina prečesto izvodila. Možda se slična diskusija trebala povesti na nekom drugom mjestu, no priznajem da je bilo zanimljivo osjetiti nesvakidašnji, ali opipljiv (nazalost i objektivan) pogled na domaću kulturnu stvarnost. I kao što je bilo za očekivati, predstavnici festivala ostali su suzdržani (poznaju oni Bosiljku, a poznaje i ona njih), književnički se klub napunio tišinom i teškim zrakom, a mi smo se, medijski djelatnici, brže bolje odšuljali u okolne prostorije, rezervirane za ukusan domjenak – s nogu.