SAMO U BRODU POGINUO JE JEDAN RAZRED DJECE

SAMO U BRODU POGINUO JE JEDAN RAZRED DJECE

8. lipnja, 2017.

 

 

Piše: Mladen Pavković

Hrvatski obrambeni Domovinski rat (1990.-1996.) još „nije“ završen. Bit će to onog trenutka kad više nigdje ne će pisati da – „za ratne zločine još nitko nije odgovarao“! Ta i takva rečenica relativno često se objavljuje, a čuli smo je i nedavno prigodom komemorativnog skupa u Slavonskom Brodu na kojem su se okupili roditelji i drugi građani kod spomenika „Prekinuto djetinjstvo“, na 15. susretu sjećanja na djecu poginulu u Domovinskom ratu.

Sramotno je i jadno što još nitko nije odgovarao za smrt najmanje 400 djece koja su u vrijeme srpske agresije poginula od Slavonskog Broda, Vukovara, Karlovca, Gospića, pa sve do Dubrovnika. S druge pak strane, svjedoci smo da se i dalje progone, sude i osuđuju hrvatski branitelji. Već pomalo zaboravljeni hrvatski branitelj Veljko Marić, bez dokaza, osuđen je u Beogradu (!) čak na 12 godina robije. Nu, s veseljem smo dočekali odluku Srba da ga puste na izdržavanje daljnje kazne u – Hrvatsku. Odmah nakon što je prošao hrvatsku granicu, na putu za Remetinec, trebao je biti oslobođen, jer toliko godina zatvora, sada je posve jasno, ne će dobiti ni svi ratni zločinci koji su poubijali hrvatsku nevinu djecu.

Što znači: „nitko nije odgovarao“?

Kao prvo, da i ne će, a drugo da se ti i takvi ratni zločinci i ne traže, odnosno traže se tako da se ne nađu. Drugo, ako već ne možemo naći zločince, onda treba naći one koji ih ne traže, (a trebali bi), ili bolje rečeno rade sve da „zataškaju“ zvjerstva bezobzirnih napadača.

Samo u Slavonskom Brodu, gospodo i drugovi, tijekom granatiranja i avionskih napada ubijeno je 28 dječaka i djevojčica. Jedan razred!

Registar poginule djece

Kako vrijeme ide, o tome se sve manje govori i piše. Stoga je u ovom gradu svojedobno podignuto i nacionalno spomen-obilježje – „Prekinuto djetinjstvo“ – za poginulu djecu. A njih ima više od 400, jer još nisu ni svi obuhvaćeni službenim popisom, ili bolje rečeno, nikada nije objavljen „registar poginule djece“!

Predsjednica Udruge civilnih žrtava Domovinskog rata Juliana Rosandić uz ostalo je rekla:

Prisutna je pojava i da se o civilnim žrtvama sve češće govori kao o usputnim žrtvama. Međutim, gdje su trebala biti djeca koja su poginula na dječjem igralištu ili u podrumu. Oni su poginuli uslijed granatiranja“ – podsjetila je te dodala kako je uz puštanje u zaborav civilnih žrtava prisutan trend i minoriziranja žrtava iz pojedinih dijela Hrvatske.

Ako je to točno, a točno je, onda je to strašno.

U Hrvatskoj se, inače, još uvijek čeka i zakonski okvir kojim će biti uređena prava civilnih žrtava rata. Tko je za to odgovoran?

Roditelji poginule djece, koji su najviše pogođeni svime onime što se događa s civilnim žrtvama rata, više nemaju vremena čekati. Njima je dosta, tim prije što smo svjedoci da obitelji žrtva terorističkih i inih napada, koji su na žalost sve češći u svijetu, bez problema u roku nekoliko dana dobiju naknade za smrt svojih najmilijih.

Istina, tek nakon ljetne stanke (ili novih izbora!) očekuje se kako bi Zakon o civilnim žrtvama rata trebao ići u proceduru. Imaju li obitelji poginulih više volje i živaca da čekaju da prođu svi ti izbori, preslagivanja i štošta drugo?

Dakle, sve u svemu, jedan od najvažnijih aspekata je da roditelji poginule djece (i ne samo oni!) dobiju odgovor na pitanje; tko je počinitelj, kad će biti kazneno procesuiran, ali ništa manje važno nije i činjenica da dobiju i satisfakciju unutar našeg društva koju trenutačno nemaju.

Nije dovoljno svake godine doći u Slavonski Brod i pod motom „Mali križ-velika žrtva“ zapaliti svijeće. Treba i kontinuirano podsjetiti srpskog i inog agresora na Republiku Hrvatsku što je sve učinio s onima koji su bili civili, a među njima i s djecom, koja uistinu nisu ništa kriva. Gdje je odšteta od Srba?

Agresor nije birao ciljeve

Toliko poginule hrvatske djece samo je dokaz da agresor nije birao ciljeve i da je pored razaranja bolnica, crkava, groblja, dječjih vrtića…(namjerno) ubijao i one najmlađe i najnevinije.

Inače, tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata u Srbiji i Crnoj Gori nije ubijeno od strane Hrvata ni jedno dijete, ni jedan civil. O poginuloj hrvatskoj djeci i općenito o civilima trebalo bi snimiti i igrani film, jer o ovoj temi na žalost ne uči se u školama, a o tome, vjerujte, malo znaju i oni u Beogradu ili Podgorici.

Učenici osnovnih škola diljem Hrvatske jednom godišnje trebali bi doći u Slavonski Brod, u razred u kojem nema ni jednog učenika, koji su stradali u vrijeme agresije.

Postavlja se i pitanje: kad će po nekom dječaku ili djevojčici, čiji su životi zaustavljeni u cvijetu mladosti, barem u jednom gradu jedna ulica ili trg nositi njihovo ime – da se ne zaborave? T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code