SABOR PRATIM KAD POŽELIM GLEDATI HUMORISTIČKI PROGRAM

SABOR PRATIM KAD POŽELIM GLEDATI HUMORISTIČKI PROGRAM

14. travnja, 2015.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Vođa Parnog valjka Husein Hasanefendić-Hus ekskluzivno za portal Tjedno

Razgovarao: Dražen Stjepandić

Parni valjak ove godine slavi 40 godina postojanja. Za kraj jubilarne godine priprema se veliki slavljenički koncert, najvjerovatnije u Domu sportova.
U Novom Mestu, u susjednoj Deželi, Hus i dečki ušli su u studio i pripremaju novi studijski album.
U drugoj polovici ove godine o ovom velikom zagrebačkom sastavu neće dopirati samo vijesti vezane za drušvene i koncertne aktivnosti. Bit će mnogo toga što će zasluživati publicitet, kako onoga od nekada, tako i novoga.
Za razliku od brojnih drugih legendi domaće rock scene Parni valjak ne spava na lovorikama stare slave. Danas su prisutni i aktivni kao nekada, premda se njihove zasluge za razvoj rokerske scene u Zagrebu potpuno neobjektivno, nezasluženo i bezobrazno već treći put ignoriraju i zaobilaze. Posljednji primjer je TV serija “Crno-bijeli svijet”, nedavno u udarnom terminu emitirana na prvom program HTV-a. Igrana serija, koja je evocirala uspomene na Zvečku i novovalna zbivanja s početka osamdesetih, potpuno je prešutjela postojanje ovog velikog zagrebačkog rock sastava, a Hus i Aki su bili prvi koji su počeli dolaziti u tu istu Zvečku. Film “Sretno dijete” također je svojedobno preskočio Valjak, Husa i Akija.
Koscenarist tv serije “Crno-bijeli svijet” i redatelj dokumentarca “Sretno dijete” je legendarnu Zvečku tretirao kao dijete zvečku i bez obzira što ima pravo na svoje viđenje, to je jednako kao što ja sada imam pravo ne napisati njegovo ime, a spominjem ga kao koscenarista i redatelja. Pristup Igora Mirkovića preuzeli su i neki drugi čak dok su snimali dokumentarni “faktografski” serijal o Branimiru Štuliću “Kad Miki kaže da se boji” redateljice Ines Pletikos. Također su preskočili Husa, Akija i Valjak, ne davši im priliku da nešto kažu. A prvi su na svoj album stavili Štulićeve pjesme, Hus mu je bio i producent, odmah nakon Drage Mlinarca koji je producirao prvi Štulićev singl.
U ovom drugom po redu ekskluzivnom razgovoru za portal Tjedno, s gospodinom Huseinom Hasanefendićem-Husom, potražili smo i pravdu za Parni valjak, jer koliko je “Valjak” danas važan za domaću rock scenu tako je bilo i početkom osamdesetih, pa je zaista nevjerovatno da se Hus, Aki i društvo tako redovito preskaču, dok se laskavi kultni status daje raznim marginalcima, ljudima koji nisu ni približno imali takav protagonistički značaj.

Jeste li gledali TV seriju “Crno-bijeli svijet”?
-Malo, jako malo i imam jako površne dojmove. Potrefilo se da smo u to vrijeme emitiranja imali probe u popodnevnim i večernjim terminima.

Je li vam žao što Parnog valjka opet nije bilo u projektu koji evocira na početak osamdesetih i vrijeme Zvečke?
Nije mi žao, premda ne bih imao ništa protiv da smo i mi bili zastupljeni. Puno ljudi mi je reklo i pitalo kako to da su nas opet preskočili. Mislim da je serija napravljena iz nečijeg osobnog rakursa i legitimno je da netko iz svog osobnog rakursa oslikava i osvjetljava neku priču i barata sa svijetom kakav je on vidio. To je legitimno jer to nije faktografija, nije dokumentarna serija koja je takstativno nabrajala tko je što predstavljao. Više mi je smetalo kad su snimali dokumentarni film o Đoniju Štuliću i Azri, pa se nisu sjetili i mene pitati da nešto kažem o tome. Svi koji znaju bolje tu priču znaju da su Đonijeve dvije pjesme prvo bile na Valjkovom albumu i da sam mu producentski pomogao da iz anonimnosti izađe na scenu.

Da podsjetimo one koji ne znaju Parni valjak je prvi zagrebački bend koji je počeo dolaziti u Zvečku.

To je činjenica. Zvečka je bila jedan neugledni kafić, ali u blizini smo stanovali i vježbali, a pod pauzom u Zvečku su dolazile i balerine iz HNK, pa je i taj estetski dio bio zadovoljen. Zvečka je imala i odličnu kavu i za nama je tamo počela dolaziti tadašnji mlađi glazbenici. Par stotina metara, niže prema Zrinjevcu je bila Junferica i slovila je za poznato okupljalište glazbenika svih vrsta i svih generacija.

Što mislite o današnjoj Bobanovoj Zvečki?

Nisam tamo bio. Onako u prolazu čini mi se ukusno uređena. Žao mi je što mi ne znamo ništa sačuvati. Održati nešto što će podsjećati na prethodna razdoblja.

Dio kolektivnog sjećanja

Zašto rokerskiji sistem vrijednosti kad priča o proteklim vremenima obično preskače Valjak?

-Vijeme je najbolji sud, a mi smo još uvijek tu. Dio smo kolektivnog sjećanja, imamo gomilu pjesama koje su u kolektivnoj svijesti ovog naroda. Znam čovjeka koji nas je na koncertu gledao 156 puta. Znam ženu koja nas je na na našim koncertima bila 86 puta. To su neki mali primjeri koji me strašno zadovoljavaju. Netko tko ima pedeset godina ne sjeća se svijeta bez nas. Svojedobno kad sam o hrvatskom jalu čitao kod Krleže i moram priznati da ga previše nisam razumio, a hoće li taj hrvatski jal ikada početi priznavati nečija dostignuća, bez obzira na osobnu preferenciju, ne znam. Neke sportove ne volim gledati jer su mi dosadni, ali kad su u pitanju rezultati onda ih poštivam. Užasno sam zahvalan, kome god mogu biti zahvalan, sreći ili nečemu drugome što je užasno puno naših pjesama u eteru. Kad gledamo godišnje izvještaje ZAMP-a, zabilježenu minutažu, onda se mogu pohvaliti da smo prošle 2014-te imali singl koji je bio među tri pjesme koje su se najviše vrtjele u Hrvatskoj. Vrte nam i stare i nove pjesme i to godinama unatrag. Kad nam izađe novi album onda se uz stare pjesme počne vrtjeti i novi singl, a zatim, otprilike kako ih urednici postepeno otkrivaju, nakon godinu dana počnu se vrtjeti i druge pjesme s albuma. Nemam na radijskim postajama jednu pjesmu koja je generalni favorit, u eteru imam pedesetak pjesama koje se vrte. Na you tubeu je glavna “Sve još miriše na nju” s dvadeset milijana klikova.

Koliko godišnje dobijete od autorskih tantijema?

– Dovoljno da živim. Dok je bila Jugoslavija, bitno veće tržište imao sam hitove “Kao ti”, “Uhvati ritam”, “ Jesen u meni”… imali smo odlične turneje, ali dobivao sam novaca otprilike da mogu ljetovati. A sad dobivam koliko mi je dovoljno za život, a zato jer se uspostavio sistem i nitko nam ne krade novac.

Jeste li sada najjači hrvatski bend?

-Mi smo oduvjek bili najjači. Upćenito da bi bio u bendu i radio ovo što radiš moraš vjerovati u ono što radiš. Naravno da imam svoje introspekcije i razgovore, ako postoji naš žestoki kritičar onda mislim da sam to ja. Uspjeh u glazbi nije kategorija koja je mjerljiva kao trčanje na sto metara. Zapravo estetika nije mjerljiva, ali uspjeh je itekako mjerljiv. Nitko ne može reći da nismo uspješan bend ako smo preživljeli svih ovih četrdeset godina. Dozvoljavam da ljudi imaju različite ukuse, pa im se neka glazba više sviđa, a neka manje, dok neku glazbu ne mogu podnijeti, drugu vole bez zadrške. Slušam i glazbu koja nema veze s ovim što mi radimo, slušam i klasiku, alternativnu glazbu i etno. U glazbi prepoznajem ono što nalazim za dobro i što me ispunjava. Kad slušam Hladno pivo, TBF ili Dubiozu onda mi nije jasno zašto su protiv nas kad smo zapravo na istoj strani. U našim pjesmama tko to želi među redovima naći će i politiku i osvrte na socijalnu situaciju. Ne pjevamo samo ljubavne pjesme, ali ako hoćeš da te prepoznaju onda moraš imati i kompletnu ikonografiju. Kod nas je zabranjeno biti u odijelu i biti radikalan. Ako si radikalan onda takav moraš biti i u imidžu. Malo smo uglađeniji ljudi, ali nismo na protivničkoj strani. Govorimo o istim problemima, ali malo na drugačiji način. I mi želimo da kod nas ljudi imaju malo više novaca i malo više vremena. Da mogu kad hoće otputovati negdje i da im kućni budžet neće biti narušen ako kupe dvije ili četiri ulaznice. Parni valjak kad radi koncerte onda razbijamo kućne budžete jer na naše koncerte idu mame, tate i djeca.

Međusobne hulje

Na radijskim postajama vas ima, a kako komentirate situaciju s ostalim medijima?

– U ostalim medijima nas uglavnom nema. Zašto je tako ne znam. Malo je neobično da zagrebački bend rasproda Dom sportova, a o tome ne piše nigdje. Poslije toga ponovno rasprodamo Dom sportova i poklonimo novac za Gunju pa se opet o tome ne piše. Rasprodamo dva puta Lisinski bez plakata, pa se o tome opet ne piše. Ne znam što bih rekao, nekad sam se zbog toga uzrujavao, ali sada više ne. Istodobno gdje god dođemo u regiji prema nama se mediji odnose s određenim uvažavanjem. Ako radimo presicu u Sloveniji, Sarajevu ili Beogradu dođu svi mediji. U Zagrebu to nije slučaj i ne znam obasniti zašto je to tako.

Bili ste u prosudbenom sudu emisije “Zvijezde pjevaju”. Sad su aktualni “The Voice” i “X-Factor”. Zašto takve emisije potenciraju samo repreoduktivni i imitatorski segment glazbe dok je ključni segment na estradi imati svoju pjesmu?
– Pozdravljam svaku emisiju u kojoj je glazba centralno zbivanje. Činjenica je da gledamo gomilu klinaca više ili manje talentiranih i obdarenih glasom koji više-manje vjerno pjevaju domaće ili svjetske hitove. Ne znam što se iz toga može izroditi. Mislim da su to isključivo formati dok traje traje, a poslije toga ništa. Poslije takvih emisija jedino je Natali Dizdar nešto postigla, ali ne zato što je neki sistem stajao iza nje. U inozemstvu diskografska industrija stoji iza takvih emisija pa stvarni talenti dobiju priliku i poslije takvih emisija. Sve bi to imalo logike da imamo neku suvislu diskografsku industriju koja dočekuje neke talente. Nudi im producente i pjesme. Ovako nakon šest mjeseci nitko se više ne sjeća tko je pobjedio, a kamoli tko je bio treći.

Dok slušam nove mlade bendove čini mi se da su svirački bolji negoli bendovi od prije dvadesetak-tridesetak godina? Jedino što rock nema u društvu značaj kakav je nekada imao?
– Mi smo u ono vrijeme imali neusporedivo manje informacija. Osim slušanjem glazbe nisi mogao drugačije saznavati I pratiti što se u svijetu događa. Danas odete na internet i nađete lekcije gitare, bubnjeva i bilo kojeg instrumenta. To je neusporediva prednost. Danas klinci lakše dolaze do svega što je potrebno za bavljenje rock glazbom. Na kraju ostaje ono što je i nekada bilo glavno pravilo-imaš ili nemaš pjesmu. Ako je na pravi način donesena i odsvirana s energijom pjesma ruši sve barijere i ona je izvan trendova i vremena. Neki bendovi rade trendovski, imaju uzore i rade na nekom predlošku. Žele zvučati kao ovi, ili oni. To je uvijek sklizak teren jer postoje orginali, a nije lako zvučati kao neki orginal i zahtjevnije je doći do uspjeha. Premalo je hrabrih i pomaknutih. Ne mogu si utvarati da toliko poznajem današnju scenu da bih znao što svi rade, ali ono što čujem obično mi sliči na nešto što postoji u Britaniji ili Americi i dosta je već etablirano. Malo je onog prepoznatljivog rukopisa koji nove bendove izdvaja od drugih sličnih.

Družite li se kao nekada s kolegama sa scene?

– Slabo se družim s kolegama sa scene. Imam dojam da iz nekog razloga postoji zadrška. Valnu dužinu dijelim s nekim sasvim drugim ljudima, družimo se i debatiramo o glazbi i životu. Kolegijalnost je kategorija kao fino ponašanje. To imaš ili nemaš. Otišli smo na koncert Psihomodopopa kad su slavili 30 godina. Kupili smo i najveću bocu viskija koju smo našli i otišli smo im čestitati, vrlo iskreno i zdušno jer znamo što znači biti na sceni toliko dugo vremena. Baš ćemo vidjeti hoće li oni nama uzvratiti, zasada nisu. Kad gledam scenu vani možeš vidjeti glazbenike raznih generacija, raznih žanrova koji se toliko uvažavaju jer su svjesni truda, energije i nekog talenta potrebnog da se uspije. Kad neku nagradu dobiva Paul McCartney pjevajući neku njegovu pjesmu čast mu ukazuje David Bowie. Na sceni je Bruce Springsteen zatražio autogram od Ray Charlesa. Kad to gledaš zapitaš se zašto su ti ljudi takvi, a zbog čega smo mi neke međusobne hulje.

Krajem godine pripremate veliki slavljeničkikoncert povodom 40 godina Parnog valjka. Planirate li možda pozvatio Gopca da otpjeva “Prevela me mala žednog preko vode” ili da Bare zapjeva ”Kao ti”?
– Ovog trenutka mi je teško o tome pričati. A Gobac je već pjevao na našim koncertima, a ima pjesma koje bi i Bare mogao pjevati.

U jednom od naših inervjua Gobac je izjavio da je Rundek najveći zagrebački roker? Većina uglavnom spomene Đonija Štulića?
– Ako govorimo o autorima onda ih ima nekoliko koji su iza sebe ostavili značajan trag. Štulić je svakako jedan od njih. Ali što znači biti najveći roker. Je li to onaj koji isključivo hoda u kožnoj jakni i najčešće se napije? Dječje podjele po imidžu su mi pase.

Razočarao se u kolege glazbenike

Već godinama vježbate u Dubravi. Jeste li ikada u Dubravi sreli nekoga od Prljavaca?
– Ne, što ne znači da oni tamo nikad nisu.

Rekli ste da mnogo vremena boravite u vježbaonici u Dubravi. Trebate li poslije toliko godina toliko vježbati?
– Počeli smo raditi na novim pjesmama. S novim albumom nećemo žuriti. Nove pjesme ćemo objavljivati singl po singl.

Zašto ste se povukli s čelne pozicije u Hrvatskoj glazbenoj uniji?

– Onog trenutka kad se bend vratio na scenu nisam više imao energije za angažman u Hrvatskoj glazbenoj uniji.

Što kolege glazbenici misle o vašem predsjednikovanju u Hrvatskoj glazbenoj uniji?

– Nemam pojma. Mislim da misle kako su pametni i kako razumiju situaciju. Šalju dopise kako sam tamo mažnjavao novce, a svoj drugi mandat sam tamo volontirao. Prvi nisam, jer sam svaki dan bio u uredu i neke stvari sam promijenio. Mislim da sam svoju plaću pošteno odradio. Moja razočarenja su krenula kad sam shvatio da nas glazbenike državne instiutucije ne tretiraju kao ni crno pod noktom. A kad su dolazili trenuci kad su nas trebali s naše glazbeničke strane nije bilo jedinstva da odtrgujemo. Svi sindikati s državom nešto trguju, pa bi i glazbenici mogli trgovati. U zakone se moglo staviti da glazbenicima trebaju vježbaonice, a ne samo slikarima ateljei. S jedne strane razočarao sam se u institucije koje ovaj glazbenički segment u društvu uopće ne uvažavaju i ne prepoznaju što nije čudno jer to vidimo i u narodu. Nas glazbenike doživljavaju kao ljude koji rade, nego to su svirci, koji spavaju do podne i pola nas se drogira.

Kad vi ustajete?
-Nije važno kad ustajem nego koliko toga u toku dana obavim.

Kažu da je glazbenike nepristojno zvati prije podne, a ove malo ozbiljnije prije jedanaest sati?

– U fazama kad radim noću onda je tako, nekada tjednima i mjsecima radim do tri-četiri ujutro, pa se dižem oko jedanaest, ali imam faza kad za moj bioritam ustajem vrlo rano u osam ili devet ujutro. Mogu si priuštiti luksuz da si odrđujem svoje radno vrijeme. Sam svoj gazda sam pa si to mogu dozvoliti. Bitno je što se odradi, a rezultati to pokazuju. Ljudi ne znaju koliko posla ima kad smo aktivni i koliko energije treba uložiti da bi održali dva sata koncerta i većina njih zaključi da je to sav za to potreban trud. Ne znaju koliko vrhunski instrumentalisti vježbaju doma, pa koliko vježbaju s bendovima. To se ne računa, ako pečeš kruh to je rad, ali ako satima vježbaš violinu onda ne radiš nego sviraš.

Zavisi tko gleda.

– Da zavisi tko gleda. Tako zavisi tko kako gleda na moj rad u Hrvatskoj glazbenoj uniji. U drugom mandatu sam ponudio ostavku razočaran upravo kolegama. Kad god su bile neke škakljive teme koje izazivaju pozornost javnosti, primjerice kad je bila akcija kad su se s valjkom trebali pregaziti piratski CD-i i DVD-ji onda su kelega pred brojne kamere došli samo Nikša Bratoš, još jedan kolega i ja. Koliko god smo mi dok smo napisali, uvježbali i snimili te pjesme potrošili energije i novaca, a eventualnom prodajom nosača zvuka možemo povratiti uloženo, publika ne voli da ih se podsjeća da su besplatnim skidanjem to ukrali. Takvim akcijama čačkamo im po savjesti, dok govorimo kako nije uredu da to rade. Još posebice kad neki uvaženi kolega izjavi kako on voli dok ga besplatno skidaju i samo neka skidaju i prže. Bitno je da ga vole. A onda isti taj kolega kasnije u ZAMP-u pita gdje je njegov novac?

Otac vam je bio akademski slikar, ali i odbojkaški sudac. Dva bratića su rukometni treneri. Koji je sport vama drag?

– Kao klinac bio je nogometni i rukometni vratar. Onda sam se posvetio glazbi. Volim nogomet, tenis i skijanje. Pogledam i odbojku, to mi je vrlo dinamičan sport. Košarka mi nije zanimljiva. Dva bratića su mi u rukometu postigli svjetske rezultate, a ja sada skijam i igram tenis. S dečkima iz benda igram parove, a pojedinačno često igram s autorom i gitaristom Stidljive ljubičice Zlatkom Đurašinom. U glazbi je još aktivan zanesenjak, a u tenisu trenira klince i usput trenira i mene.

Ukrali su nam mnogo vremena

Politiku niste mnogo tretirali u vašim pjesmama, ali u određenim fazama ste se jasno izjašnjavali za određene političke opcije. Što mislite o sadašnjoj političkoj situaciji?
– Parni valjak ne pripada ni jednoj političkoj opciji. Simpatiziram samo pozitivne rezultate i nije mi važno dolazi li to od desnice kad je na vlasti ili ljevice kad je na vlasti. Mislim da imamo ozbiljan problem jer nam je politička scena katastrofa. Što god je razlog nemam što drugo za reći nego katastrofa.

Tko je kriv za to?

– To je dobro pitanje. Je li u razredu neke osnovne škole kada je nered i galama kriva učiteljica ili je kriv i kućni odgoj. Mogla bi se braniti teza da je vlast trebala postavljati pravila igre pa bi narod takav kakav je bio bolji. Ja mislim da bi trebalo biti obrnuto svatko od nas ponaosob bi trebao raditi najbolje što može. Kad bi nekom Božjom intervencijom sutra probudili i svi rekli sad ću svoj posao raditi najbolje što mogu i najbolje što treba mislim da bi se 70 posto problema u taj čas riješilo. Kod nas nekada spis s kata na kat putuje po mjesec dana. Zar i to treba zakonski regulirati? Ukrali su nam užasno puno vremena. I to je jedino što se ne može vratiti. To što su se nakrali novaca to me osobno ne pogađa toliko, jer neka će ih kazna stići, ali pokrali su nam vrijeme. Pri tome moram reći kako smo mi među sretnicima koji ne ovise toliko o politici nego o sebi i svom radu, ali sigurno bi i nama bilo bolje da je svima bolje. Materijalno sam osiguran, imam familiju i savršen brak, mogu imati sve što si čovjek može zaželjeti, ali ne mogu biti totalno sretan jer živim u takvom okruženju koje nije sretno.

Pratite li sjednice Sabora?
– Da kad se zaželim humorističkog programa.

Parni valjak je jedan od simbola Zagreba što kažete na sadašnju političku situaciju u glavnom gradu?
– Ne poznajem dobro zakonsku regulativu. Ne znam o čemu se tu radi, meni je sve to smiješno. Ne mogu reći da imam loše mišljenje o Bandiću. On je jedan srdačan čovjek i temeljiti populist. Ne znam je li on idealan čovjek za gradonačelnika Zagreba. Naši sugrađani su u većini birali njega. Meni osobno je simpatičan, ali nisam siguran da bih bio u njegovom taboru. Ja bih podržao Sandru Švaljek. Za početak je ostavila pozitivan dojam. Nikoga od njih ne poznajem osobno da bih mogao s nekim čvrščim spoznajama nekoga okarakterizirati. Sandra Švaljek mi djeluje kao stručna, skromna i bistra. Ne radi pompu oko sebe. Imam dojam da je OK osoba.

Izlazite li na glasovanje?
-Naravno.

Jeste li glasovali za Kolindu ili za kolegu skladatelja Ivu Josipovića?
– Glasao sam za Josipovića.

Što mislite o njegovom skladateljskom opusu?
– To je jedna potpuno drugačija glazbena kategorija. Ne poznajem dovoljno njegov opus. Ne utvaram si da poznajem svu glazbu. Postoji i glazba koja ne dopire do mene, u meni ne postiže procese koje želim da mi potakne. Prije nego što je postao predsjednik susretali smo se u Društvu skladatelja gdje je bio glavni tajnik. Mislim da je bivši predsjednik jedan izuzetan gospodin i pozitivna osoba. Nažalost, radio je političke pogreške. Smatram da je trebao biti čvršči kritičar vladajuće koalicije.

A kako bi ocjenili prvih sto Kolindinih dana?
-Neki potezi me vesele. Nadam se da neće toliko biti pod kontrolom HDZ-a kako je to na početku izgledalo. Ako se u njoj razviju majčinski osjećaji i briga onda će to biti dobro. Ja bih na sve pozicije postavio žene.

Toliko su se dokazale na domaćoj političkoj sceni?
– Žene emocionalnu komponentu ne odbacuju olako kao muškarci. Manje ratova i zla bi bilo kad bi na svim položajima bile žene.

Dok smo dogovarali ovaj intervju za portal Tjedno boravili ste u Splitu na svom brodu. Malo ljudi zna da ste vi splitski zet. U Hrvatskoj postoje brojne podjele, a jedna od stalno tinjajućih je sjever- jug. Što mislite o ljubavi Zagreba i Splita?
– Užasno sam frustriran tom situacijom. Toliko smo mali i onda još takve podjele u društvu, ne samo sjever-jug, nego gotovo kvartovski, a da ne govorimo o crvenima, crnima, lijevo-desno… Ne razumijem što će nam to donijeti. Treba se okrenuti budućnosti i pogledati gdje je svijet, a gdje smo mi. I Bože moj tako je-kako je.T

9 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Anonimno
    #1 Anonimno 5 travnja, 2016, 22:19

    Ustastvo cvjeta punim sjajem

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. DON
    #2 DON 24 svibnja, 2015, 01:22

    Husein Hasanefendić,daleko ti kuća osmanlija ,ovo o čem pričaš je Sabor Republike Hrvatske a tebi ako ne paše izvoli odi u Tursku i ne vrijeđaj i ne ponižavaj hrvatsko gostoprimstvo bez razlike koja je stranka ovdje na vlasti.

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. tamburica
    #3 tamburica 26 travnja, 2015, 11:06

    Mnogi kvalitetni bendovi nisu uspjeli osamdesetih u vrijeme novog vala snimiti ploču iako se često u posljednje vrijeme stvorio dojam da su Jugoton i nekadašnje izdavačke kuće tražile alternativne sastave. Baš kao i danas, izdavači su poput Parnog valjka ‘ganjali’ komercijalu. Jugoton je primjerice odbio Bou, nije prošla ni Ekatarina Velika, kao ni Disciplina Kičme. Zato je priliku života dobio smješni Plavi orkestar…

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. Zok
    #4 Zok 21 travnja, 2015, 15:27

    Slažem se, kicoš je najobičniji zgubidan

    Odgovorite na ovaj komentar
  5. Paul
    #5 Paul 20 travnja, 2015, 14:39

    tragedija je da ovakav tip pobire lovorike a kreativac đoni štulić mrvice sa stola

    Odgovorite na ovaj komentar
  6. kasper
    #6 kasper 15 travnja, 2015, 14:59

    Hus je veliki blefer koji je uglavnom karijeru potrošio kopirajući druge autore. Voli lovu a ne glazbu. Zato ga mnogi u budućnosti vide kao blagajnika ZAMP-a.

    Odgovorite na ovaj komentar
  7. Gibson
    #7 Gibson 14 travnja, 2015, 12:08

    Lako njemu kad mu tast kupuje gitare i plaća režije pa mu svirka dođe kao hobi…

    Odgovorite na ovaj komentar
  8. klarens
    #8 klarens 14 travnja, 2015, 03:36

    ZVECHKA ??????
    ++++++++++++++++++++++++++++++
    Pa tko je bio medju prvima ????
    ++++++++++++++++++++++++++++++
    Ja konkretno sam se tu pochel motat
    ++++++++++++++++++++++++++++++
    1966 !!!!!!
    ++++++++++++++++++++++++++++++
    Ko novi klinci iz Primijenjene ( SPU)
    ++++++++++++++++++++++++++++++
    Tu smo stajali kraj nashih profacha dok bi ovi raspravljali sa poznatim ljudima iz javnog zhivota, a i da se ogrebemo za cugu, kavu, pljuge a ponekad i za sandwich sa shunkom i sirom ( to im je bil specijalitet)
    Zvechka je postojala puno prije mog dolaska,
    Uvijek je bila popularna, a Partija je ubacila
    Poletarce nakon Proljecha, i sad naravno, doshli
    Maleni u vech postojechi mikro svemir i kao ono
    Mi smo to izmislili, a mi koji smo tu stasali, izmedju
    Malog i Velikog Kaveza i Blata sve je to ionako bilo
    Trivijalno……Zvechka je dobila novo lice,
    Drage stare face odlutale su zhivotnim stazama u neka
    Bolja vremena
    A onda, krajem shezdesetih,Mali Kavez je bil za mene i moju ekipu Vrhunac Svemira
    Od ranog jutra, uz kavu, uvijek bi netko imal nekaj za rech
    Mjesto je bilo vrlo demokratsko a ekipa otkachena
    Dzhebo, Shekspir,Rac,Dida,Matas,Jenc,Machak, Ante Cibuljnik
    Samo su neki od svakodnevnih posjetitelja

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code