80 GODINA S NOGOMETOM

ROŠADA S BARCELONOM

6. kolovoza, 2014.

Piše: Zvonimir Magdić

Vremena su – luda. Da je starog Rima, carevao bi Merkur. Bog trgovine. Riječi, povjerenje, obećanja, privrženost, čak ni  potpisani ‘papir’ ništa ne znači. Monaco se zaklinjao da neće nikada prodati ‘ malog’ Rodrigueza, kralja  strijelaca ( 6), zadnjeg Mundiala na kojem su, ‘ čarobnjaci’ Argentine i Brazila, pretvoreni u prah i pepeo. Nije prošlo ‘ pet minuta’, James kako mu piše na leđima majice, taj isti Rodriguez,  postao je Realovac. S Modrićem! I, Ronaldom.

Dinamo se ‘ riješio’, bogmeč, za  lijepu kintu, Halilovića. Etiketiran kao najveća zvijezda, pa, nekoliko zadnjih godina u zagrebačkom nogometu. Alen nije promašio: Barcelona. I, FC Barcelona. Danas, za B-momčad. Sutra: s Messijem i Neymarom… To je doživljaj. Objektivan. Za sve. I,  za svakoga. Maksimir je ponosan na svog dečeca,  Barcelona gladi bradu. Ima igrača – sutrašnjice. Malom je tek sedamnaest. A klub, orijaš, jedan od najvećih u svijetu. Svih vremena. Za Katalonce – svetinja. Pune su novine Halilovića. Njemu se već vjeruje..

BRAVO HOMBRE

I, ne samo to. Novi podučavatelj kluba Luis  Enrique dao mu je već prvih 45 minuta. Prve! I, zadovoljno, na kraju, stisnu našem malom, ruku: Bravo, hombre! Živio čovječe! Alen  je već počeo svoju ulogu. Zna ju napamet. Vezati igru. On je, svojom još uvijek plavim uvojcima, mamac. Publika ga obožava. Protiv Nice, on je bio – estrella. Zvijezda. Opravdao je očekivanja. Jer Halila  ima nogomet u malom prstu – I, ono najvažnije, u glavi.

No, priča se nastavlja. Na šahovskoj ploči Barsa-Dinamo,  igra se rošada. Čudna. Neobična. Izvorna. Nedgodiva. Bar, što se Mamića tiče.:’ Što oni misle, Barsa je nama zela Halila, ajmo i mi,  niima nekaj zeti. Zamjena. Rošada. Najbolji mladičak Barceloninih kadeta, vitki, uspravni – Dani Olmo – preko noći, gotovo u dubokoj noći, čak i kapetan tog uzrasta Barse, u Zagrebu. U Dinamu! Uz uvjete, koji su za – malog – sjajni. Njemu je šesnaeset godina. I, podatak očevidaca: sve zna s loptom. Zna i- igrati. Ubrzo, trebao bi biti – čudo u Maksimiru. Konačno, tribina će biti natjerana, visokim zanimanjem, da bude, konačno, krcata. Još se samo čeka na Fernanadesa.  Olmo- Soudani- Čop- Brozović i Fernandes imaju visoke tonove. Europske. Ovo je senzacija. Maksimir to ne pamti. Pokeckalo se sa samom Barcelonom! Tko to može? Očito, Mamić.

NA POMOĆNJACIMA MAKSIMIRA

Od sutra –  visim – na igrama Druge, plavih. Ja se sjećam kada su za jedan takav  sastav igrali senzacionalno  Ribič, Petrunić i Haraminčić. Zlatni dečki. Kasnije,  uletio je  i  Zdenko Kobeščak. No, bila su  to druga vremena. Odrednice ‘ odozgo’. Tako se i slagala momčad. Sad su tu neki drugi vjetrovi. Oteti, na neki način, jedan dragulj, tako kažu toliki, Barceloni, vraška je stvar. To migu samo – fenomeni. Konkvistadori. Ljudi – akcije.

No, idemo dalje. Još nije gotovo. U još jednoj rošadi, sada je Barsa u dobitku. I drugi Halilović Dino, pandan godištem i nadarenošću, Daniju, za kojeg čak neki ‘zecaju’ kao većem nadareniku od  samog Alena, u „B“.je momčadi Barcelone. Dva Halilovića za jednog Olma! Tu se nekaj gadno piše. A Dinamovi klinci vire vragu iz torbe. Ima ih. Lovci na glave, to dobro znaju. Vise iza žalosnih vrba, na pomoćnjacima Maksimira. I jure tim prašumama hrvatske mladeži. Više se ne čeka na Old  Timere. Hvataju se – dječaci. Nova ekonomska  politika, kao u ona vremena, za Staljina. Čekajmo, gledajmo. I – uživajmo. Oni, na La Massiji u –  Halilima, mi, u Maksimiru, u – Daniju. Tak to ide.u modernom svijetu. Odurna žudnja za zlatom. Auri sacra fames ( Vergil, Eneida)

Zvonimir Magdić