Među starijim Siščanima prenosi se sjećanje svjedoka na dirljiv polazak partizanske kolone smrti, najčešće na put bez povratka i tzv. križni put pod vodstvom naoružanih ateista. Među nesretnicima bili su Stjepan Mesić Cana, Stjepan Vrbanović i slikar Slavo Striegl. Ovaj posljednji našao se na križnom putu zahvaljujući istaknutom sisačkom komunistu i gimnazijskom kolegi Marijanu, na dužnosti u Zagrebu, te zapovjedniku viktorovačkog zarobljeničkog logora
Napisao: Josip Frković
Dok graditeljska operativa ubrzano obnavlja glasovitu Domobransku vojarnu za centar izvrsnosti na desnoj kupskoj obali i podno “bolnice na berdu” nekadašnjega Vojnoga Siska – dvokatni biser arhitektonske baštine, u koji je još gradska prijeratna vlast pok. Josipa Mađerića na 25 tisuća kvadrata htjela smjestiti paramedicinske službe i vezati je tunelom ispod Vinogradske sa zdravstvenim paviljonima legendarnoga liječnika svih specijalnosti dr. Ive Pedišića – podsjetimo da je taj prekrasan dvoetažni objekt prije 130 godina gradio čuveni naturalizirani Siščanin,Talijan iz okolice Udina, Andrija Colussi. Kroz njega su, dakako, prošle generacije austrougarskih vojnika, onih u vrijeme SHS-a, kraljevine i komunističke Jugoslavije.
Naša prva država
Kad je riječ o hrvatskim vojnicima, braniteljima naše prve države u 19. stoljeću, spominjemo da je sve do polovice travnja 1945. i uzmaka postrojbi prema Sloveniji, Austriji i smrtonosnim križnim putevima do Makedonije i Rumunjske, bila smještena 11. pješačka pukovnija, zapisao je zastavnik Adam Zahirović. Sačuvani arhivski dokumenti, pak, svjedoče da je u rujnu 1941. iz Šapca i Osijeka stigao u Sisak bivši kraljevski oficir, sada zapovjednik prve opkoparske bojne pukovnik Josip Aleksić, kojem je sestra Ika udana Hergešić živjela kraj glajzova teretne stanice i drevne luke. Poznati Ličanin iz Ribnika kod Gospića, koji se iz polustoljetne emigracije u Francuskoj vratio u slobodnu Republiku Hrvatsku i u domovini promaknut u generala doživio 102 godine, ostat će upamćen da je u vojarni modernizirao sanitarne prostore i u zgradu iz iskopana bunara uveo prvi gradski vodovod. Taj visoki časnik hrvatskoga domobranstva sve je do odlaska u utvrđeni rodni grad 1944. (u pokušajima osvajanja Gospića partizani su mjesecima dugo lomili zube – op.p.) osobitu pozornost posvećivao inžinjerijskom osiguranju Siska, dok je u Capragu osnovao vojnu ekonomiju za opskrbu i prehranu domobrana. Uz gradonačelnika Josipa Stirmera, potporu su pružali i drugi vojni, policijski i civilni dužnosnici. Strogo profesionalan i distanciran od zagrebačke ustaške vlasti i njenih promašaja, pukovnik Aleksić samo je jednom ugostio državnoga poglavara, i to za putovanja poplavljenim cestama prema Kutini.
Ustrojeno u ratno vrijeme kao regularna oružana sila NDH, pod savezničkim patronatom Hitlerova Trećeg Reicha, hrvatsko se domobranstvo s oko 300.000 vojnika pod oružjem od samih početaka države teško odupiralo narastajućoj četničko-partizanskoj gerili. Kronično je manjkalo oklopništva i mlađih časničkih kadrova.
Stariji Siščani
Svjestan da ponekim Siščanima, blago rečeno, neće biti po volji spominjanje njihovih predaka u odorama hrvatskoga domobranstva – tim prije što su za trajanja bivše “države bratstva i jedinstva” politički i udbaški bili ušutkani i domobranstvo bez posljedica nisu smjeli spominjati – autor ovoga teksta drži da je u teška i krvava ratna vremena bilo časno i domoljubno odazvati se novačenju i obrani svoje države. U prilog tome, bez sumnje, govori i podatak da se većina bivših domobrana godinu dana prije konačne vojne pobjede Hrvatske nad Srbima/Srbijancima u Domovinskom ratu osobno ili preko najbližih javljala “Hrvatskom domobranu”. Ogranak grada Siska tako je preuzeo i zabilježio biografske podatke stotina bivših ratnika otprije gotovo osam desetljeća. Nisu svi prošli kroz Domobransku vojarnu u Sisku, ali su u njemu ponikli ili u bližoj i daljoj okolici. Većina ih je, istina, otad umrla, ali su još uvijek među nama njihovi najbliskiji. potomci i rođaci. Iz zapisa koje je za povijest ostavio istaknuti aktivist “Hrvatskoga domobrana” , Josip Bulimbašić, tako doznajemo godišta vojnika, mahom 20-godišnjaka, te vrijeme provedeno na ratištima teritorijem triput veće države Hrvata i vrijeme za partizanskoga zarobljeništva iza sloma 1945. Naglašavamo da su mnogi od bivših domobrana, javnim djelovanjem ili obrtničkim zanimanjem postali šire poznati tijekom bivše jugo-države. Izdvajaju se oni koji su poznati širem krugu građana.
Među starijim Siščanima prenosi se sjećanje svjedoka na dirljiv polazak partizanske kolone smrti, najčešće na put bez povratka i tzv. križni put pod vodstvom naoružanih ateista. Među nesretnicima bili su Stjepan Mesić Cana, Stjepan Vrbanović i slikar Slavo Striegl. Ovaj posljednji našao se na križnom putu zahvaljujući istaknutom sisačkom komunistu i gimnazijskom kolegi Marijanu, na dužnosti u Zagrebu, te zapovjedniku viktorovačkog zarobljeničkog logora. Naime, Srećko je bacio u koš Strieglovu propusnicu, pa se ovaj našao među očajnicima. Više od godinu dana bio je besplatni rob jedne rumunjske seljačke farme. Sva trojica spomenutih, međutim, drugi dio slobodna života proživjeli su u Sisku. Neki su poslije svega dočekali i slobodnu Republiku Hrvatsku, pod vodstvom genijalnoga dr. Franje Tuđmana i HDZ-a. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.