KOLUMNA STUPOVI DRUŠTVA

RAZVOJ SLUČAJA SANADER

4. listopada, 2013.

Piše: Srećko Jurdana

Ivo Sanader zatekao se zadnjih dana u položaju koji mu tradicionalno najviše odgovara: govori sam, dugo i opširno, a svi ga slušaju bez glasa. Taj povoljan retorički status opterećen je činjenicom da se manifestira u sudnici, na optuženičkoj klupi, i da se protagonist nakon dramskog nastupa mora vratiti u zatvor. Upravo je taj povratak u zatvor po gospodinu Sanaderu potvrda teze da se u njegovom slučaju radi o političkom progonu. Kad bi svih šest optužnica, protiv njega podignutih, bilo spojeno u jednu, mogao bi se braniti sa slobode, jer nema presude dok ne završe sve rasprave. Pravosudni aparat zaključio je, međutim, kako nema razloga da Sanaderu na bilo koji način izlazi u susret, s obzirom na dimenzije inkriminacije. Optužnice su individualno preteške da bi se pretvorile u jednu. Za Sanadera je to politika, za državu pravna konzekvenca velike pljačke.

LOGIČKO-PRAVNI TEMELJI

Ne samo to. Državno odvjetništvo zaključilo je – logički potpuno ispravno – da presuda Sanaderu za mito (u predmetu Ina-Mol) bezuvjetno zahtijeva proširenje istrage na (šefa Mola) Hernadija, sa svim pratećim posljedicama. Doista, kakvog bi smisla imalo da Sanader gusla deset godina zato što je uzeo mito od Hernadija, i da sam Hernadi, pri tom, glumeći nevinašce mirno nastavi šefovati u svom uredu? U kontekstu procesa i presude Sanaderu raspisana je, dakle, i međunarodna potjernica za Hernadijem, čime je – može se reći – slučaj Sanader u aspektu Ina-Mol postavljen na stabilne logičko-pravne temelje.

U svojim sudničkim monolozima Sanader je iznio nekoliko teza koje su u biti točne, premda ga ni po čemu ne oslobađaju od krivnje. Ustvrdio je, kao prvo, da je HDZ pobijedio na izborima (prvima nakon Račanove smrti, op. a.) zahvaljujući njegovom ugledu i karizmi, što je u skladu s realnošću. HDZ je bio Tuđmanov dekadentni patent. Kao vješt govornik, intelektualac, poznavatelj stranih jezika, Sanader mu je usadio građansku nijansu koja je privukla mnoge iz SDP-ovog tabora, razočarane Milanovićevim blijedim nastupom i nedostatkom programa. Proveo je detuđmanizaciju, osvojio respekt podčinjenih, pozicionirao HDZ kao jaku stranku „desnog centra“, i bilo bi ga teško skinuti s vlasti da se sam nije doveo u situaciju teške korumpiranosti, koja ga je – po automatizmu, tj. odluci jakih inozemnih arbitara – eliminirala iz sfere utjecaja.

Nadalje, Sanader zaključuje da je cijelo vodstvo HDZ-a, posebno tadašnji glavni tajnik Ivan Jarnjak, odgovorno za kriminalne aktivnosti u vezi s aferom Fimi-media, ako je takvih aktivnosti bilo. Postupak nagodbe USKOK-a s Jarnjakom, Barišićem i drugima u zamjenu za svjedočenje protiv njega, smatra tendencioznim krivotvorenjem stvarnosti. Odabran je kao žrtveno janje, iako su svi sudjelovali u njegovim operacijama. Ima nešto u tim riječima. Nelogično je da odgovara samo gazda, a svi sluge prolaze kao poštenjaci – „lišo“, rekao bi narod – iako su spremno udovoljavali svakom gazdinom hiru kolikogod nemoralan bio, i na toj servilnosti debelo profitirali.

ODGOVORNOST TADAŠNJE  VLADE

Treće, Sanader tvrdi da bi – ako su optužbe protiv njega točne – za njih morala odgovarati cijela tadašnja vlada, a ne samo premijer. I u tome ima grumen istine. Kompletna vlada znala je što Sanader izvodi oko Ine i drugih stvari, ali nisu imali petlje da upute makar i minimalnu primjedbu na njegovo ponašanje. Slijepo su se klanjali njegovoj veličini i sve što je naredio provodili u djelo. Kad je raskrinkan kao korumpirani nezajažljivac, počeli su ga gurati u jamu i distancirati se, spašavajući svoju kožu. Da je pravda slijepa, svi bi oni morali pred sud. Nema, međutim, takve apsolutne pravosudne nepristranosti, a i povijesne uloge poprilično su ambivalentne. Jadranka Kosor, na primjer, mogla bi na sudu odgovarati kao funkcionalni sudionik u Sanaderovim malverzacijama, ali u radnu knjižicu svakako joj se upisuju i zasluge za otvaranje škrinje sa Sanaderovim i HDZ-ovim mračnim tajnama. Negativan i pozitivan predznak poništavaju se.

Slučaj Sanader internacionalizira se i razvija u pravcu Hernadija. Hrvatsko pravosuđe dokazuje konzekventnost uvlačenjem moćnog šefa Mola u postupak. Mađarska prijeti kontraakcijom: prodajom Molovog udjela u Ini, i dođe li doista do toga, Hrvatska bi možda najbolje postupila da podigne kredit i otkupi natrag svoje dionice. Povratak Ine u hrvatsko vlasništvo: bio bi to za naciju najefektniji završetak slučaja Sanader, uz adekvatne kazne krivcima, dakako.